Adžić: Sekula Drljević je od političkog i ideološkog Srbina postao nacionalno-samosvjesni Crnogorac
1 min read
Piše: Novak Adžić
(Odgovor gospodinu Vojinu Grubaču)
Nastavlja se razgovor „gluvih telefona“ između g. Vojina Grubača i mene. Ali, ne mojom zaslugom, jer moj sagovornik ili ne čuje, pažljivo ne čita, ili uopšte ne razumije što pišem vezano za dr Sekulu Drljevića. Ja u klin, g. Grubač u ploču.
Zadatak istoričara je da prezentira i interpretira istorijski utvrđene činjenice, a ne da istoriju shvata i koristi kao sredstvo ideološko-političke manipulacije i propagande. Budući da g. Grubač nije istoričar, onda je i logično što se zapleo u paukovu mrežu dnevno političke agitacije i propagande velikosrpske provinijencije. To g. Grubač čini kada neobjektivno piše i o kontroverznom crnogorskom političaru dr Sekuli Drljeviću. Više puta sam istakao da je on (Sekula Drljević) u svojoj političkoj i državničkoj karijeri evoluirao i doživljavao metamorfoze, koherentno društveno-političkoj zbilji vremena i primjereno kontekstu epoha u kojima je živio i djelovao.
Normalno, nije isti dr Sekula Drljević bio u mladosti, tokom školovanja i studiranja, pa ni u doba ministrovanja u doba knjaza/kralja Nikole I Petrovića-Njegoša, ni kada je bio poslanik Crnogorske narodne skupštine i sve do okončanja prvog svjetskog rata (1918), kao što je to bio u vrijeme postojanja KSHS/Kraljevine Jugoslavije i onda kada se ta država raspala 1941. godine. Od tada (od 1941) do kraja života (1945) Drljević je, primjereno postojećem stanju u Crnoj Gori, bivšem južnoslovenskom prostoru, u mnogome postupao drugačije (tokom drugog svjetskog rata 1941-1945) nego što je to činio ranije. I tu on nije izuzetak, dakako.
Naravno, u različitim vremenima i stupnjevima saznanja različito je gledao dr Drljević na crnogorsko državno i nacionalno pitanje i identitet. Srbovao je pretjerano u doba vladavine knjaza/kralja Nikole, erantno, romantičarski oprhvan tradicionalističkom i romantičarskom istoriografijom (nije u tome bio jedini), ali nikad se Drljević nije zalagao da nestane Crna Gora kao državni subjekt i da se utopi u Srbiju. Tražio je 1914. i 1918. uniju Crne Gore i Srbije na ravnopravnim osnovama, ali kada je početkom 1919. godine shvatio u kakvu skarednost se pretvorilo „ujedinjenje“ postao je jedan od brojnih „“razočaranih ujedinitelja“ i žestoki anticentralista i antiunitarista, odnosno, borac za pravo, čast, slobodu i ravnopravnost Crne Gore u južnoslovenskoj državi, koja bi trebala biti ustrojena na federalnim osnovama, sa priznanjem posebnosti, autonomije i ravnopravnosti Crne Gore u istoj.
Drljević je bio žestoki i hrabri konstantni kritičar velikosrpskog terora i zločina počinjenih u Crnoj Gori. U borbi protiv hegenomije i opresije beogradskog monarhističkog režima našao je svoje prirodne saveznike u Hrvatima, odnosno, u Hrvatskoj seljačkoj stranci Stjepana Radića i Vladka Mačeka. Tom savezništvu sa HSS Drljević je bio potpuno posvećen do prvih mjeseci 1941. godine, do 27. martovskog puča, kada se počeo distancirati od tadašnje Mačekove politike spram Simovićeve vlade.
Od aprila 1941. godine zauzeo je stav da se na razvalinama monarhističke Jugoslavije treba ponovo stvoriti (obnoviti) nezavisna Crna Gora, budući da je Jugoslavija agresijom naci-fašističkih sila i unutrašnjim raskolima i antagonizmima propala kao država. Mislio je da su mu u tome Italijani saveznici, ali se razočarao u njih, kad su oni napustili koncept uspostave „nezavisne Crne Gore“ u „interesnoj sferi“ Rima i orijentisali se prema četnicima, te je pokušao naći spoljnjeg saveznika u svojim zalaganjima u Pavelićevoj NDH i nacističkom Trećem Rajhu. Velika Drljevićeva greška i zabluda i kobni promašaj, koji ga je u očima crnogorskih rodoljuba snažno kompromitovao.
Kada se govori o nacionalnoj pripadnosti i osjećanju kod dr Sekule Drljevića, relevantno je naglasiti da je on u svom javnom životopisu prešao razvojni put od ideološko-političkog, dinastičko doktrinarnog „Srpstva“ i Srbina, do nacionalno, etnički, kulturno, riječju identitetski, samosvjesnog Crnogorca. Svoju, crnogorsku, nacionalnu svijest Drljević nije stekao onda kad je živio u Zagrebu (proljeće 1944- maj 1945.godine), već znatno ranije. Još 1937. godine je bio nacionalno emancipovani i profilisani Crnogorac, što je obrazložio u jednom proglasu (poslanici), o čemu piše nikšićki list „Slobodna misao“ iz toga vremena i u čemu ga posebno zbog Crnogorstva napada bjelaški političar advokat Andrija Popović (rodom s Njeguša), inače poslanički kandidat Demokratske stranke Ljubomira Davidovića. Mada još uvijek nije pronađen rukopis, original i prepis, te Drljevićeve poslanice, s obzirom na činjenicu da pod Drljevićevim imenom ona nije javno objavljena nigdje i nigda (podgorički list „Zeta“ je kontra tome objavio tada kratku zabilješku da Drljević nije tada pisao i slao svojim sljedbenicima bilo kakvu poslanicu takvog sadržaja), te ja uzimam njeno posredno prezentiranje, voluntarističko tumačenje iz pera Andrije Popovića, sa ozbiljnom naučnom sumnjom i rezervom u pogledu njegove pouzdanosti, mada ne negiram sasvim ono što je Popović preko lista Stojana Cerovića prezentirao.
Tada (1937) dr Sekula Drljević je u svojoj poslanici prijateljima i političkim pristašama (prema tekstu Andrije Popovića) naveo suštinu crnogorskog nacionalnog programa, koja se sastoji, prema objavljenom tekstu Andrije Popovića u nikšićkoj „Slobodnoj misli“ (godina XVI, broj 26. od 4. jula 1937., str. 1-2); u sljedećem:
1) da su Crnogorci posebna nacija (tada je Drljević to tvrdio i tako djelao – Prim.N:A),
2) da Crnogorci ni rasno ni krvno nemaju ništa zajedničko sa Srbima i uopšte srpskim narodom (nijesam siguran da je Drljević tada baš tako to formulisao, kasnije jeste nešto slično-Prim.N.A),
3) da su Crnogorci po porijeklu Hrvati (potpuno netačna konstrukcija koju A. Popović pripisuje Drljeviću, jer Drljević je tvrdio da su Crnogorci potomci starih Ilira, a nikad da su porijekom Hrvati ili „Crveni Hrvati“. To su tvrdili S.M. Štedimlija i Milivoje Matović, a Drljević ne-Prim. N.A);
4) svaka pokrajina u Jugoslaviji sa istorijskim obilježjem predstavlja naciju za sebe (izvorni ondašnji i kasniji stav dr Sekule Drljevića-Prim.N.A);
5) svaka pokrajina u Jugoslaviji sa istorijskim obilježjem treba da postane država za sebe (u pitanju je, provjereno, autentična Drljevićeva teza-Prim.N.A);
6) Preci Crnogoraca namjerno nijesu učestvovali na Kosovu (boju na Kosovu 1389. što je istorijski tačno i što je Drljević kasnije tvrdio-Prim. N.A); i da su građani nekadašnje Zetske države koja je prethodila C. Gori, primili oduševljeno propast na Kosovu (nema dokaza da je ovo Drljević napisao i tvrdio ili još u istorijskim istraživanjima nijesu otkriveni-Prim. N.A);
7) U sklopu jugoslovenskih zemalja Crna Gora ima da bude samostalna i ravnopravna sa ostalim zemljama (to je Drljević konstantno tvrdio od 1919. do raspada i razura Kraljevine Jugoslavije aprila 1941-prim.N.A).
Dakle, gospodin Grubač je u krivu, kad za Drljevića tvrdi da je „pod Pavelićem“ postao Crnogorac. Naprotiv, bio je nacionalno i državotvorno samosvjesni Crnogorac i kao ideolog i neformalni, ali stvarni, lider Crnogorske stranke, još od 1937. godine (utvrđeno vjerodostojno) kada je jasno poručio da je subjektivno i objektivno Crnogorac etnički i nacionalno, a ne Srbin.
Što se tiče članka iz lista „Crnogorac“ od 1925. godine pod naslovom „Srbi na okup“, on nije potpisan, te se samo se može pretpostaviti, a ne tvrditi da je isti autorsko djelo dr Sekule Drljevića. Pošto je taj članak integralno sastavni dio teksta moje doktorske disertacije i posjedujem ga u faksimilu originala, pozivam g. Vojina Grubača da ga lično istraži i objavi (ja sam ga radeći na svome doktoratu pronašao, fotografisao i kseroksirao u Centralnoj narodnoj biblioci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju-zgrada bivšeg francuskog poslanstva u Njegoševoj ulici), pa bi bilo lijepo da dođe iz Moskve gospodin Grubač i izuči ga i objavi u digitalnoj formi, a ne da koristi posredne dokaze o njemu. I što je najgore, nesavjesno je i naučno nepošteno da iz tog članka nepoznatog autora, g. Vojin Grubač makazama reže (ako ga ima u posjedu) ono što mu ne odgovara, a navodi ono što mu odgovara i to istrgnuto iz konteksta, a to znači da g. Grubač nastupa kao krivotvoritelj, odnosno, falsifikator.
Nego, da još prezentujem neke istorijske činjenice o djelovanju, bolje reći pisanju dr Sekule Drljevića, tokom ratnog perioda (1941-1945). Konkretno, evo što, sa mojim znanstvenim komentarom, dr Drljević piše oktobra 1943. godine.
Oktobra 1943. godine dr Sekula Drljević se, nakon ratne kapitulacije Italije i pada Musolinijeve fašističke vlade, te reokupacije Crne Gore od strane njemačke vojske, bavi analizom političkih odnosa na Balkanu i pitanjima koji se tiču budućeg statusa naroda i zemalja jugositočne Evrope, stavljajući u tom kontekstu akcenat na crnogorsko pitanje. U tom smislu, Drljević je gledišta da su u Crnogorci, kao zaseban istorijski narod i nacija, toliko različiti od pojednih drugih susjednih naroda i zemalja da je, po njemu, isključeno svako državno zajedništvo sa njima.
Drljević je zastupao koncept koji je isključivao obnovu Jugoslavije i uopšte bilo kakav oblik državno-pravne zajednice između zemalja i naroda na Jadranu i Egejskom moru i tvrdi da je sa bilo kojom od zemalja na tom prostoru za Crnu Goru neprirodno i “nemoguće državno jedinstvo”. Drljević na tome uporno insistira, tražeći oslonac i podršku na uspostavi nezavisne države Crne Gore u njemačkom Trećem Rajhu i energično se protivi konceptu njemačkog ministra za Jugoistok Evrope Hermana Nojbahera i šefa kvislinške srpske vlade generala Milana Nedića o proširenju Nedićeve vlasti na Crnu Goru i ponovnom pripajanju Crne Gore Srbiji (što je predviđao plan Nojbaher-Nedić o stvaranju “velikosrpske federacije”). Te zahtjeve on obrazlaže riječima:
“Kao Crna Gora tako i ostale zemlje europskog Jugoiztoka imaju svoje nejednako oblikovanje i oštro diferencirane posebnosti, što nesumnjivo pokazuje, da one moraju ostati posebnim jedinicama u novom europskom poredku, ako se hoće izbjeći neželjeni sukobi i potresi… Zemlje na Jadranskom moru i one prema Egejskom moru živjele su posebnim životom kroz sva prošla stoljeća i moraju ostati posebnim državama i kroz sva buduća stoljeća” (Dr Sekula Drljević, „Crnogorsko pitanje“, „Spremnost“, Zagreb, 10. listopad 1943, broj 85, str. 2.).
Promišljajući pitanja budućeg preuređenja Evrope i sa ambicijom da agituje i propagira i u izvesnoj mjeri utiče kako bi diplomatija i vođstvo Trećeg rajha odbili Nojbaherove i Nedićeve kombinacije i planove i njihovih podržavaoca u Crnoj Gori (tadašnjeg značajnog dijela vojnog i političkog vođstva četničkog pokreta u Crnoj Gori i drugih bjelaških elemenata okupljenih oko Ljuba Vuksanovića i njegovih saradnika) Drljević je stanovišta da treba odbaciti Nojbaherove i Nedićeve planove u vezi sa Crnom Gorom, te da treba obnoviti državnu nezavisnost Crne Gore.
Taj tekst dr Sekule Drljevića, pod naslovom „Crnogorsko pitanje“ glasi u cjelosti:
“Poznati crnogorski političar dr. Sekula Drljević razmatra u zemunskom listu ‘Graničar’ pitanje jugoiztočne Europe, kako se javlja danas poslije kapitulacije Italije, čime je apeninska država prestala biti političkim činbenikom na istočnoj obali Jadrana i na balkanskom području. Dr. Drljević piše među ostalim:
Jugoiztok nije jednoličan prostor, iz kojega bi se po mišljenju onih, koji su mu tuđi mogla praviti jedna jedinica ili onoliki broj jedinica, koliko odovara stranim interesima. Zemlje, koje su okrenute prema Egejskom moru, odvojene su od zemalja na Jadranskom moru ne samo planinama i ne samo posebnošću svoga državnog i narodnog života kroz sva prošla stoljeća, nego i nejednakošću kulturnih utjecaja, pod kojima su izgradile svoje kulturne vidike. Ne samo što su oblici njihovog političkog i pravnog života razdieljeni brazdama duboke nejednakosti, već je njihovo shvaćanje čovjeka i smisla života na zemlji toliko raznoliko, kao da žive na dva kontinenta.
Kao Crna Gora tako i ostale zemlje europskog Jugoiztoka imaju svoje nejednako oblikovanje i oštro diferencirane posebnosti, što nesumnjivo pokazuje, da one moraju ostati posebnim jedinicama u novom europskom poredku, ako se hoće izbjeći neželjeni sukobi i potresi.
Koliko su zemlje na Jadranskom moru u svojim pogledima na sviet udaljene od onih zemalja, koje gravitiraju prema Egejskom moru, došlo je do najjačeg izražaja kod Crne Gore zato, što je ona kroz sva prošla stoljeća uspjela sačuvati svoju državnu slobodu, čime je bila osigurana i sloboda njene misli. Djelima Petra Petrovića Njegoša „Gorski vienac“ i „Luča mikrokozma“ sistematizirana je crnogorska religija i crnogorska filozofija. Te su svoje poglede Crnogorci unieli i u svoje kršćanstvo, čime se crnogorsko pravoslavlje odvojilo od bizantijskoga i postalo „crnogoroslavlje“.
Svojim „Opšteimovinskim Zakonikom“ od god. 1888 koji je kondifikacija crnogorskog običajnog prava, Crna Gora je dokazala i još uvijek dokazuje posebnost svoga pravnog života u odnosu prema ostalim zemljama Jugoistoka. Crnogorsko političko ustrojstvo temeljno na načelu, da je država zajednica plemena i djelo njihove suradnje podpune je nepoznato zemljama, čiji je pogled okrenut prema Egejskom moru. Iz svih tih razlika nemoguće je državno jedinstvo Crne Gore s bilo kojom od tih zemalja.
Kao Crna Gora tako i ostale zemlje europskog Jugoiztoka imaju svoje nejednako oblikovanje i oštro diferencirane posebnosti, što nesumnjivo pokazuje, da one moraju ostati posebnim jedinicama u novom europskom poredku, ako se hoće izbjeći neželjeni sukobi i potresi.
Dr. Sekula Drljević ovako završava svoj članak:
Slučaj Jugoslavije nije osamljen dokaz, da se povjestne tvorevine, narodi i države, ne mogu uništavati, a da se ne izazovu potresi, koji onemogućavaju razuman i miran život. Zemlje na Jadranskom moru i one prema Egejskom moru živjele su posebnim životom kroz sva prošla stoljeća i moraju ostati posebnim državama i kroz sva buduća stoljeća. To je zakon njihova geopolitičkoga položaja i njihova poviestnog razvitka. Kada bi se kod novoga uređenja Europe ogriešilo o taj zakon, europski Jugoiztok ostao bi i dalje europskom glavoboljom” (Dr Sekula Drljević, „Crnogorsko pitanje“, „Spremnost“, Zagreb, 10. listopad 1943, broj 85, str. 2).
Ovaj Drljević tekst je iz ustaškog lista „Spremnost“ dat u prepisu i nalazi se pohranjen u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore na Cetinju, Inv. Broj V-37346 u spisu pod naslovom „Sekula Drljević – Dva dokumenta o izdaji S. Drljevića“. Radi se o dokumentu koji se nalaze u materijalima „Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“, Zagreb, 16. III 1946. Ovaj tekst se po prvi put objavljuje u crnogorskoj istoriografiji. Osnovne teze date u ovom tekstu Drljević je ponovio i opširno obrazlagao u svojoj knjizi „Balkanski sukobi 1905-1944“, Zagreb, 1944.).
Na koncu ovog odgovora g. Grubaču i lakejima tipa g. Miroslava Đukića, pristup bona fide mi nalaže da kažem: niti sam apologetičar dr Sekule Drljevića, nit sam njegov sljedbenik ideološki i politički (ja sam social-demokrata, ideološki i politički sljedbenik teorije i prakse evropske social-demokratije: Ferdinanda Lasala, Maksa Adlera, Augusta Babela, Eduarda Bernštajna, Karla Kauckog, Karla Renera, Ota Bauera, Fridriha Eberta, Kemala Ataturka, Olofa Palmea, Bruna Krajnskog, Vilija Branta, Helmuta Šmita, itd), mada Drljevića jako cijenim zbog njegove privrženosti Crnoj Gori i doprinosu identitetu crnogorskog naroda i nacije i njegove višedecenijske pregnantne intelektualne, kreativne političke i ideološke borbe za uskrsnuće nezavisne Crne Gore i njenih prava.
No, pored toga, tvrdim (i to sam ranije dokazao) da Sekula Drljević nije ratni zločinac ili zločinac uopšte, nije ni kvisling, ali jeste kolaborant sa italijanskim i njemačkim okupatorom i saveznik dr Anta Pavelića.
Smatram da Drljevića ne treba deifikovati ili demonizirati, već kritički, sa distance i naučno neutralno, promatrati, sa svim njegovim istinama, zabludama, usponima i padovima, vrlinama i manama.
Eto …
Papa Franja, prilikom posjete Tbilisiju sa predstavnicima katolicke zajednice, osudio pokusaje nasilnog preobracenja pravoslavaca i njihovo vrbovanje … jos rekao da je to “ veliki grijeh „!
Grijeh!
Nekoga, bilo koga, nasilno preobracati u bilo sta.
Kako to, nista drugo i ne rade, cini dukljesko-montenegrinska pogan.
Kojima su, i ovim, i ovim, dabome, pale i jos vise padaju akcije.
Njima, akcionarima laznog kroato-crnogorstva.
@ Sale, sa novim fonemom
Nijesam ja, bez svake, rekao … da si ti simpatican covjek.
Eto, jos i duhovit.
I sto je navaznije, nijesi zlomislec!
E, ti mozes da budes sto goj hoces, jadi te znali.
Dano ti je.
I Crnogorcem, cak i to.
Kako sam te zalud poducavao, svak bi znaven razumio, da Crnogorca i nema ako nije Srbin.
Kako je, isto tako, a savim razlicito !?, moguce da neko bude Srbin a da nije Crnogorac!
Sto je, makar kada je Srbija u pitanju, samo napola moguce.
Evo, da nesto naucis, kada si tako susretan:
Uzmi mapu Srbije, pogledaj i pronadji auto put BG-Nis, sve sto ti je levo od saobracajnice, dobro pogledaj dje ti je lijeva ruka, sve su, prije ili kasnije, naselili Srbi iz Crne Gore … pa jos i cijelu Jablanicu, sva je naseljena uglavnom Katunjanima, i susjedstvu Toplicu … pola Metohije, koja je i dalje srpska, iako su je Montenegrini teslimili Shqiotarima, pa onda nanize u Makedoniji, nablizo Skoplja, skopska Crna Gora … Jos nas Srba iz CG ima u Vojvodini, nesto malo na Staroj planini, moji bliznji rod, jos i jedna manja grupa u Peroju kod Pule!
Tek nesto oko dva, dva i po miliona Srba iz Crne Gore!
I sad moram da slusam ovu saku jada, beku hiljadicu koja povazdan bleji, e su dukljani i Montenegrini!?
Kako nujesu Srbi, kao da je nama narocito stalo!
Kapiras, sta hocu da ti kazem.
Napregni vijuge, imas ti to.
Jos samo jedan mali napor, da prelomis u mozgu, kako su te dugo trovali komunusticki Montenegrini, Brozovi bastardi … da prelomis u mozgu, sto bi rekli mudri dukljesi, da bacis prazan sendvic, i da se vratis u sebe, u svoje stare, u Srbe, pa da onda s bozjom budes i Crnogorac!
Kako je tebi to milo.
Da ti ja, makar ja, priznajem crnogorstvo, svejedno hoces li se vrcat u sebe i istini.
Da si i ti jednom bio Srbin.
Dok te, dok vas, ovi ludjaci nijesu potrovali sendvicima.
Sam odluci.
Ja ne insistiram.
Ja te samo, kao stariji i pametniji … samo svjetujem.
Nijesam ja dukljesa da podmicujem i strasim postena covjeka.Ne!
Ne, obraza mi!
Rijec moju imas, srpsku moju rijec imas, koji sam kao evo i ti, vidis, Crnogorac.
Razumijes, ti mene!
… Olaksaj sebi.
Budi svoj gospodar.
Budi!
@G.Djukic
Svakako ste mu dobro odogovorili, kako on to ne zasluzuje.
Kada je u nadgornjavanju sa Vama i g. Grubacem izgubio tlo pod nogama, ocas se izmigoljio iz strucne polemike, toliko koliko je nestrucan, i udario u sitne carsijske zice.
Kao neka strinka uz tarabu i plot.
Kakva je i njegova historijska nauka, inace, palanacka, apologijska, podanicka.Sto i nije najgore, buduci je on apologeta nacizma u ustastva! , sto je u civilizivanim drustvima i drzavama, uvjek i jednako izvan zakona.
Ako me razumijete, on je potpuno nebitna pojava, neobicna kreatura, cak i na bipolarnom dukljanskom obzorju.
O njemu, nazalost, moramo da govorimo,samo tako, kako je on velika stetocina koja ribari nejake duse i bunari u predizbornoj mrklini.Sto je bescasce bez presedana.
Kako je to njemu na dusu, ako je ima.
Kako mu se i ovo, ovaj bezumni politikantski angazman,zapisuje u biografiju, koja je u njegovom slucaju, samo puka evidencija raznoraznog gadluka.Svakojakog nenaucnog naklapanja i dociranja,kao i kvaziintelektualnog uprezanja u svojevrsni montenegrinski agitprop…koji ce proci bas tako, kako je obrsio i onaj izvorni, poratni i dugotrajuci.
Kako je, ipak, svaki takav angazman kratkog vijeka, bruka dovjeka.
O cemu mi i ne moramo da vodimo racuna, kako bi njega morale da brinu dolazece godine…Starost i … grozna, odvec traumaticna samopreispitivanja…Sa cime se, jednog dana, tamo…ne ide u miru!
Kako ga zbog toga, jer, nikada nije posve kasno, iskreno i dobrohotno opominjem
.Cak i njega takvog!
Bez svake zluradice, kao stariji i svakako, pametniji.
A Vama zelim puno zdravlja.Vasa razresenja, na ovom blogu, puno su pomogla da bolje razumijemo prirodu obmane, i njena svojstva.
Da bih otišao dalje u dokazivanju (što uporno, premda s nedovoljno efekta, činim) , da Drljevićev životni i politički put ne ogleda proces sazrevanja, već degradacije svesti o nacionalnoj pripadnosti, te da to nije sinhrono, već upravo dijahrono s kolektivnim proživljavanjima istorije od strane velike većine Crnogoraca, a samim tim je i prožeto ekluzivnošću i ličnim frustracijama, pa nikako i ne može da se uzme kao temelj novih promišljanja etnogeneze Crnogoraca (potpuno samosvojno ili nakon izdvajanja iz Srpstva) , moram da se poslužim primerom jednog drugog važnog Crnogorca, koji naoko nema nikakve veze s temom rasprave.
Dakle, i na ovom je portalu objavljena tužna vest o skorašnjoj smrti jednog znamenitog čoveka, profesora Slobodana Tomovića. Ovaj mislilac se, u jednom trenutku, odrekao sebi zadatog „aristokratizma duha“, ne bi li približio svojim brojnim poštovaocima svoja stanovišta o poreklu i istorijskom putu naroda kome i sam pripada, a sve naravno prelomljeno kroz optiku dela najvećeg sina Crne Gore, za koje sam Tomović bio ne mali ekspert. Većini nas je životni put ovog intelektualca poznat: Tomović jako mlad pristupa Ravnogorskom (velikosrpskom, „bjelaškom“ i sl.) pokretu, zbog čega nakon rata biva uzet na zub od strane vlasti, a tokom studija na Beogradskom univerzitetu, premda vidno talentovan student, i sputavan od strane komunističke omladine (čiji će eksponent tada biti i mladi Hercegovac, Nikola Milošević koji kao da će kasnije, paradoksalno, zameniti uloge s Tomovićem, kao „dežurni“ konzervativni mislilac u Beogradu) , te tako zbog svojih škakljivih izjava dospeva na suđenje, sa kojeg je sačuvan i stenogramski zapis, čija autentičnost nije potvrđena, ali je zapis za našu temu svakako ilustrativan. Ove interesantnog odlomka:
TOMOVIĆ, POSLE RATA (1952) :
ČEDOMIR KORAĆ: Tomović je tvrdio da su Vasojevići pleme nordijskog porekla.
PROF. DR D. TODOROVIĆ: Pa da! To je jedna poznata rasistička teorija o nordijskom poreklu Južnih Slovena.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Druže Korać, šta mislite s kakvim ciljem je Tomović u razgovoru isticao nordijski karakter plemena Vasojevića?
ČEDOMIR KORAĆ: Mislim, da pokaže kako su Vasojevići elita u srpstvu, slično Nemcima u Evropi.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: I, naravno, time opravda fašistički četnički pokret u Vasojevićima.
ČEDOMIR KORAĆ: Pretpostavljam da mu je to bio cilj.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Optuženi Tomoviću, imate li prigovor svedoku?
S. TOMOVIĆ: Svedok ne govori istinu.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Ne vređajte čoveka. On je Crnogorac kao i nas dvojica, Tomoviću.
S. TOMOVIĆ: To ne isključuje služenje neistinom.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Optuženi Tomović, drug Korać vas najbolje poznaje, školski ste drugovi iz nikšićke gimnazije.
S. TOMOVIĆ: Nikada nismo bili drugovi!
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Ali zbog čega bi drug Korać tvrdio neistinu? Recite slobodno šta imate. Evo, i ja sam Vasojević iz Andželata kod Andrijevice.
SLOBODAN TOMOVIĆ: Korać prima studentsku pomoć koju odobrava svedok Milošević. Reč je o partijskom zaduženju.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: To ne može biti! Vi ste ipak nešto kazali u vezi sa nordijskim karakterom Vasojevića.
S. TOMOVIĆ: Kazao sam, ali sa drugim ciljem i u drugom smislu od ovoga što svedok naklapa.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Šta ste kazali?
S. TOMOVIĆ: Rekao sam da POSTOJI naučna hipoteza da su neki građani u okolini Mojkovca, antropološki gledano, ostaci Sasa. Oni su u vrijeme kralja Uroša radili kao rudari u Brskovu i tamo domicilirani.
PROF. DR D. TODOROVIĆ: Pa to su Vasojevići!
S. TOMOVIĆ: Nisu! Brskovo nije u Vasojevićima, mada tamo ima doseljenih Vasojevića.
PROF. DR R. ALEKSIĆ: Dobro, dobro, ostavimo to. Optužnica Vas tereti za vređanje komunista.
S. TOMOVIĆ: Ne vređam nikoga, pa ni komuniste.
Par decenija kasnije, u svom, od strane CG nacionalista, često citiranom „Komentaru ‘Gorskog vijenca’ “ , Tomović piše ovo:
…„kad pjesnik uopštava istorijske simbole nastojeći da oživi arhetipske slike srednjevjekovnog viteštva u svijesti savremenika“. Kada koristi termine „Crnogorac“ i „crnogorski“ to čini „u nesumnjivoj funkciji izgrađenog etnonima“, a „‘srpstvo’ nije drugo već politički romantizam 19. vijeka… u funkciji pozitivne društvene prakse zbližavanja i okupljanja naroda Jugoslavije“.
Ovde se nazire put donekle sličan Drljevićevom: od zanetosti idejom Srpstva, preko (premda preuveličanih i od strane studentskih komuno-aparatčika, od kojih zloubotrebljenih) izleta u „vasojevićki supremacizam“, pa do tvrdnji iznetih u „Komentaru“, misao mora da napravi čitavu jednu parabolu, čiji je logički svršetak padom prof. Tomović eufemistički razrešavao zatvaranjem (neki bi rekli „maskiranjem“) u „aristokratizam duha“.
Naravno, svi vidimo da je ovaj izlet u, kako prof. Adžić reče „naciologiju“, briljantnog metafizičara kakav je bio, blaženog spomena, prof. Tomović, izvršen na klimavim nogama. Da je „srpstvo“ politički romantizam 19. veka, pored toga što je netačno (Srpstvo je, već nakon Kosovskog boja, u 15 veku, u državi Kosača, bilo nikad jače kao ideja, jer je u njoj (Staroj Hercegovini, u koju je ulazila i gotovo polovina današnje CG) postojalo vojvodstvo Sv. Save, a veza s Pećkom patrijaršijom se nije prekidala ni u vreme najžešćih pro-unijatskih akcija Mletaka nad Crnom Gorom, razotkriva i dve osnovne slabosti Tomovićevog („ničim“ izazvanog) promišljanja ove teme: 1. On se pokazuje kao lažni metafizičar, jer ne veruje u konkretne istorijske projave ideja, ne veruje u ideje kao pokretače kulturno-istorijskih procesa; on poštuje ideje sve dok su u tekstu, u okvirima filosofskih spekulacija, a kod dožive svoje konkretno istorijsko ovaploćenje u društvu, kulturi, mišljenju i akciji… dočekuje ih na „nož“ racionalizma. 2. Sa svojim ne preduboko proživljenim metafizičkim idealizmom, Tomović ne može da vidi da Srpstvo u Crnoj Gori nije opstalo zahvaljujući, nego uprkos svojim istorijskim šansama, da je ono dopiralo iz kolektivno nesvesnog Crnogoraca, te da nije nametnuto nego odabrano… Rečju, Mletačka republika nije uspela da pounijati Crnogorce, zato što su oni verovali u Srpstvo, Turska nije uspela da islamizuje Crnogorce, zato što su oni verovali u Srpstvo, a pritom Tomović traži od Crnogoraca da se de-iracionalizuju, zato što je on suviše nedosledan metafizičar, da bi verovao da i ideja čini naciju.
Dakle, da ne dužim – i Tomović, kao i Drljević, boluju od nedovoljno utemeljene koncepcije o naciji, koja je, kao takva, prinuđena da se giba prema, manje istorijskom diskursu, a više njihovim ličnim položajima u okviru tog diskursa. Može se, verovatno, među crnogorskim intelektualcima navesti još nekoliko primera zbunjenosti pred pokušajima da se revidira uloga sopstvenog naroda u istoriji, a da pritom nova vizija bude, koliko-toliko, kompatibilna s epskim zamasima iz prošlosti, ali ne preporučujem da se ijedan od tih primera navodi kao kamen temeljac rađajućoj „nacionalnoj samosvesti“ budućih Crnogoraca.
Naravno, vidno je da npr. prof. Tomović još jednom upada u procep koji se pod Crnom Gorom otvorio nakon 1918-te, a odande proviruje s donekle drugačijim posledicama: za razliku od Drljevića koji tvrdi da je „Gorski vijenac“ glavni dokaz diferencijacije Crnogoraca u odnosu na Srbe, dotle Tomović smatra da je upravo „Gorski vijenac“ izraz „crnogorskog srpstva“ iliti eklezijastičke (crkvene) svesti Crnogoraca u „angažovanoj varijanti“ . Za Drljevića, upravo metafizika i odnos prema Bogu ono što čini bazu nacionalne samosvojnosti Crnogoraca u odnosu na Srbe („posebnost“ Petra Cetinjskog, Vasilija Ostroškog, čojstva, junaštva i Njegoševe misli) , dok prof. Tomović, iznenađujuće, misli da je vrelo crnogorskog idelizma, religioznost naroda okupljena oko Mitropolije, upravo preživeli relikt starih crnogorskih, ideoloških zanosa koji, kao takvi, zaslužuju da budu preispitani (propušteni kroz „dreš“ racionalizma) i, nakon toga, odbačeni. Drljević ne namerava da odbaci religioznost „Gorskog vijenca“, ali ne namerava ni da je deli sa Srbijancima, dok prof. Tomović smatra da je ta religioznost jedina stvarno srpska stvar kod Crnogoraca ali da je, kao takva, odavno prevaziđena i da sad za Crnogorce sledi nešto drugo. Pri ovome se, opet na veliko iznenađenje, Drljević dokazuje kao dosledniji (premda nehrišćanski) metafizičar od hrišćanina Tomovića. Istini za volju, Drljević i Tomović polaze od iste premise: oni, zapravo, i ne dokazuju da Crnogorci nisu Srbi, nego da Srbi (uprkos i jedno i drugoj, i metafizičko-idejnoj i konkretno-istorijskoj realnosti) uopšte ne postoje. Za njih, ideja Srpstva se lomi upravo na crnogorskim iskušenjima, jer ako se ona u jednom dokazala kao političko-ideološki konstrukt, zahvaljujući svojoj predubokoj ukorenjenosti u srednjevekovno-romantičarskoj etici – neodrživ u promenljivim istorijskim okolnostima, onda ona kao takva može da bude odbačena i u drugim vremenima i na drugim prostorima. Odatle počinje racionalisanje o toj temi, kako prof. Tomovića, tako i prof. Adžića i dr.
Tad prof. Adžić može mirne duše da proglasi Crnogorce „političkom nacijom“ (iako su oni u vreme svog najvećeg istorijskog uzleta bili sve samo ne politička nacija) , a njihova državotvorna iskustva proizvede u gotovo metafizički princip postojanja etnosa (iako etnos postoji i mimo države i gotovo po pravilu joj prethodi) .
Da je svest Crnogoraca o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti nakon 1918-te konstantno degradirala, a da su pojedini pokušaji da se od krhotina istorije (Drljević, Petanović, Đilas, Tomović, Krsmanović…) sazda trenutku prilagođena svest o njihovom identitetu okončavali ili kompromisom sa višim sferama postojanja, u vidu npr. CPC („crkva“ koja obogotvoruje Državu, drži parastose samoubicama i Jova Kapu proizvodi u heroja nacije) ili upravo pomirljivim povratkom na pasivno (plemensko) Srpstvo.
@ Djikan
Poštovani,
potpuno ste u pravu! Zaključio sam da g. Adžić nije dobro štivo pred spavanje. Da sam ga čitao i odgovarao mu u podne, a ne oko ponoći, ne bih mu tako odgovorio.
Sale, ajde jadan, nemoj da se ijedis.
Reklo bi se po slici-da je Dr Živko Andrijašević sestrić Dr Sekula Drljevića ? Zato muška đeca liče na ujčevinu-e im s majka obrtala put roda..? Kad je viđela-da je pogriješila u izboru…?
Prozukljivi Sale!
Simpatican.
Da ga nema, valjalo bi ga ismislit.
Dva su dobra razloga:
Prvi se tice jedne stare rimske institucije, vrlo konkretno.Naime, tamo je, u ondasnjem, takoreci parlamentu, Senatu, sedio ravnopravno sa kamatnim senatorima i segnore negatore, sto jeste zivi covjek, ali zapravo institucija.
Njegova je uloga i zadatak bio da oponira automatski.On se javljao iza svakog senatora govornika, sa klisiranom, obavjeznom recenicom: no segnore, nijeste u pravu!
I da kratko, ili na dugacko obrazlozi zasto govornik nije u pravu.
Sto uopste nije moralo da ima smisla, kako je sama forma oponiranja, no signore ispunjavala svrhu!
To je bila jedina njegova uloga, koja se smatrala vise nego znacajnom za rimski Senat.
Ako se, recimo, razboleo i ostao kuci, Senat tog dana nije radio!
Njegovo prisustvo, njegovo oponiranje bilo je uslov da Senat posluje.
Sale je, na ovom blogu, segnore negattore!
Meni licno ne smeta sto neorestano lupa i bunca i sto ga placa montenegrinska administracija.
I onog starog je placala rimska.
Kako je onaj rimski, tako je i siroti Sale, rab praznog sendvica, nama na korist!
Drugi se, isto tako dobar razlog, tice njegovih znanja o svima nama.Jos i to zna, kada smo bili oni, jos i vise od toga, kada smo postali MI.
Kako to ni MI ne znamo, ali je dobro da Sale zna.
Da nas podsjeti, kako su svi u CG jednom bili oni, necu da kazem Srbi, pa su posle postali ovo, kako opet necu da kazem Montenegrini.
Zato, MI ili ON!
MI ili ONI!
A Sale?
E, on nije ni mi, ni oni.
On je … e, bas necu da kazem ko je, i sta je!
Sale, sa kicicom povr S.
On postoji, kako postoji i taj bezumni grafem.
Ustvari.
Đikane legendo , ime ti je ka’ i komentari , a šta bi da se ne komendijamo đa’ole , taman bi vam bilo dosadno da se sokolite u svojoj propasti , ode srpstvo niza stranu kada ga nije ni bilo , proguta ga vrijeme sadašnje i ubi svakodnevnica , ostali samo dugmići , gledam što rade u Vojvodinu i nimalo mi se ne sviđa.
No , kada ostanete sami sa sobom , śetite se , a nije ni davno bilo , kad ste bili dični crnogorci , no dođe Śole , a za njim Amfilohije , Matija i bratija , legoste na rudu i promjeniste naciju , neko u poznim a neko u ranim godinama , počeste izmišljati pretke srbe a očevi vam i đedovi bjehu crnogorci kao i vi sami do skoro .
Fale vam rupe vremena da iskrpite novu priču , priču kojoj se sudi u međunarodnom sudu za ratne zločine .
I sad ste našli nas koji smo ostali odani svojoj državi i svom narodu da prozivate da se „mjenjamo kako vetar puše“ , a vi se rodili ka jedno , pa sad živite ka drugo i sami Bog zna šta ćete promjeniti śutra ili za godinu ?
Ma jes Miśa iz Bara ka nije , sve srbin do srbina odole do Tokija , i kineski zid od milošte zovu srpski zid jer je Čing Lao volio pečenu prasetinu , a pečena prasetina je srpski specijalitet , dakle čim voli prasetinu mora da je srbin , a kad je on srbin onda su svi i svuda srbi , jelte !
Ostaje pitanje kako si se pisao 91 a kako 2011 , znamo ja i ti kako , različito oba puta , neko se posrbio he , he , he …
A crni Mišja/Šora/Šale, tebi se prasetina priviđa.Ode ti voda na usta čim pomisliš na nju.Ne smiješ siromah ni da je pomirišeš a kamoli okusiš od ovijeh tvojijeh pravijeh Crnogoraca islamske vjere.Izuvaš li se kad ulaziš u partijske prostorije DPS/SDP ili su ti prsle čarape,a dični „Crnogorče “ ? 🙂
Zvaću te kad budemo okretali prase, kod nas Srbadije Barske izdajnika Duklje i Montenegra, što nam vise po zidovima slike Njegoša i Marka Miljanova,ne moraš se izuvat.No ne znam smiješ li doć ?
Aj nećemo nikome reć da si jeo prasetinu mladu 😉
@ g.Djukicu
… Zar, da se Adzicu dokazujete, in privatto!?Hajte, molim Vas.Sta vam pada napamet!
Pa on Vas najbolje brani.
I vasu privatnost.
I Vas polemicki angazman!
Kada on kaze, kada bilo sta kaze, svejedno o privatnosti ili Sjekuli, o nacionalnoj samosvojnosti Crnogoraca izvan Srba, o bilo cemu da naskribomanise, a uvjek i iznova, nedouceno, pasje lazno i zaumno … Manitas jedan prepodobni, svi jednako dobro znaju da je sve, bas sve SUPROTNO!
Dijametralno suprotno.
I zato je vec posvud zakrilatilo : procitaj Adzica da bi mislio suprotno!
Da budes siguran da mislis ispravno!
Kako je Adzic samo puki KOREKTIV, i nista vise.Svima koji znaju da citaju, a slabo pamte.
Da im Adzic istoriografskim perverzijama osvjezi pamcenje.
Kada se vec sami nijesu dosjetili.
Da je u Crnoj Gori danas sve SUPROTNO, nasuprotno svakoj istini od juce, i od danas,i od sjutra.
Kako je sve jedna grozna surdusica.
Montanjarska fantazija, koja nas sve jednako kosta, jos od onda.
Kako to nije od juce.Kako su nas jos tada iscitavali svileni i premudri Talijanci.
Pa kako nista nijesu razumjeli Adzica, mnogo takvih Adzica, jos onda, kako nisu pojmili ni sva ta nasa avetanja i cirkuzanstvo, tako su nam dijagnozirali i priljepili „montenegrinsko ludilo „!
Jos su ponesto i seirili u svojim bjeleskama, s puta u nasu bestragiju.
Potom su se jos jednom zanimali nama, slucajem rata.
Pa jopet nista nijesu razumijeli, tako kako se nista i nije moglo razumjeti.
Post festum, pisali su fasisti, kako ovdije i nijesu ratovali s nama, ni mi sa njima, vec nas povazdan branili od sebe i nas samih!
Sto, smo se za oba oka skopali, da se iskopamo.
Tako kako nama ne treba neprijatelja, bez nas samih.
Kako to znaju, cak i njegove dukljanske pridrzice… pa ga slabo placaju.Kada se jos i drugi, mnogi, utrkuju da to sto on radi za placu, rade dzabe i iz cistog zadovoljatva.
Tako kako su svileni bili sve u pravu i onda, jos i onda, poslijen.
Zato bi moralo da se podrazumjeva, da se ovdje i nidje drugde, ne polemise sa Adzicem ad personam, nego sa pojavom!
Kako ni to nije odvec pametno, kako ni „pojava“ to, bice, ne zasluzuje.
Kako ce jednom i ona, ta „pojava“ da pane u zaborav, a mi, svi mi u grko kajanje.Jer nama, bez nas samih, drugi neprijatelj ne treba… Nama : dukljanima, jos ne stasalim, nacionalno osvjescenim Crnogorcima, nepojamnim Montenegrinima, u povjest zagledanim Crvenijim Hrvatima, jos i Kroato-Crnogorcima… I nama, i nama, objespravljenim, a dicnim, Srbima.
Zato, g. Djukicu, ne treba obracati paznju na gorostasnog Adzica, modelistu laznih nacija.Kako je to pomodarstvo.Kratkoga vijeka: moda dodje, i prodje.
Ostaje pojava … A ovakva pojava, pojava svakovsne podjele naseg drustva, uzrokovana naopakim montenegrinskim ludilom, je ekstremno opasna.Kako je suicidna.
Nijesu nas prekomorci, bez svake, pecatili.
O tome valja razmisliti.
Dobro promisliti, bez sentimetalnosti i svakog intelektualnog tresa.
Bez promiskuiteta.
O pojavi, njome bi, mozda trebali da se bavimo, jada smo vec zabavljeni.
O tome!
Ne o Adzicu!
Kako se ni ja ne obracam njemu, nego Vama.
Novak Adžić je u ovom odgovoru napravio osvrt na moj osvrt na tekst Sekule Drljevića- od 1925. godine pod naslovom „Srbi na okup“, tvrdeći da sam taj tekst u analizi „makazama rezao“, „istrgao uz konteksta“- te samim tim falsifikovao.
Adžić je ovim pokušao obmanuti javnost, jer je istina sledeća- da sam u tekstu pod naslovom- „Drljevićev tekst “Srbi na okup” ruši spinovanu istoriju federalista“, u dijelu sa podnaslovom „Sekula Drljević: “Srbi na okup!” (1925. g.)“, napisao sledeće:
U knjizi “Politička misao dr Sekule Drljevića”, dr Danilo Radojević se, između ostalog, osvrće na jednu izuzetno važnu političku i ideološku liniju crnogorskih federalista, koja predstavlja svojevrsni fenomen, pa taj osvrt predostavljam u cjelosti.
Dr Radojević u tom osvrtu doslovno kaže sledeće: “Potrebno je skrenuti pažnju na uvodnik, objavljen marta iste godine u listu „Crnogorac“ („Crnogorac“, br. 11, 7. mart 1925. /op. a ) u kome su prisutne i neke teze koje je ranije isticao S. Drljević, što navodi na zaključak da je on autor.,,,“
Dalje ide tekst koji predstavlja doslovni citat onog što je napisao dr Danilo Radojević, bez ikakvih skraćivanja i slično.
Samim tim, jasno je da je g. Adžić to svoje nezadovoljstvo i te pretenzije trebao adresirati svome prijatelju, kako ga je nedavno nazvao, dr Danilu Radojeviću, te je neophodno da u ovom odgovoru Adžić spornu rečenicu promijeni, jer ona treba izgledati ovako:
Novak Adžić: „I što je najgore, nesavjesno je i naučno nepošteno da iz tog članka nepoznatog autora, g. dr Danilo Radojević makazama reže (ako ga ima u posjedu) ono što mu ne odgovara, a navodi ono što mu odgovara i to istrgnuto iz konteksta, a to znači da dr Radojević nastupa kao krivotvoritelj, odnosno, falsifikator.“
Dr Radojević je, kao što se vidi, sam izveo zaključak da je anonimni aurtor teksta upravo Sekula Drljević, te Adžić i te pretenzuije treba da predostavi dr Radojeviću.
Da zaključim, odbacujem optužbe Adžića upućene meni po tom pitanju, te optužbe neka uputi svome prijatelju Radojeviču a, na kraju, predostavljam link svog teksta da se vidi da je moja reakcija na mjestu:
http://www.in4s.net/drljevicev-tekst-srbi-na-okup-rusi-spinovanu-istoriju-federalista/
Smatrao sam da je ispravno da napišem ovaj demant, a odgovor na ovaj tekst Adžića ću napisati i predostaviti kada budem imao vremena.
G. Adžiću,
Prvo, da Vas ja nešto lično pitam: Čiji sam pa ja to lakej? Je li Vam to neko rekao za mene da sam „nečiji lakej“, ili ste Vi to, besni što ne možete ni na što da mi suvislo odgovorite, prilepili, pa ako-prođe-prođe? Je li to primeren način obraćanja oponentu dostojan jednog kandidata za doktoranta? Čim iole zagusti, Vi napuštate časnu ulogu školovanog istoričara i povlačite se na rezervni položaj – agitatora jedne male, pronacističke partije (shvatljivo, jer su izbori na pragu). Jesam li se ja, ili Vi, ikada trsio da budem direktor u krilu ovog skaradnog režima? Jesam li se ja ili Vi učlanio u vladajuću partiju, da na krilima njenih veza dobijem funkciju?Pitajte, koga god hoćete, da li sam se bilo kojim vlastima od doba svog punoletstva do danas, poklonio ili priklonio, ikada? Pitajte starije od Vas, koji me znaju (ima takvih i u SDP), ko je na mene mogao da utiče, da izmenim SVOJ STAV, zarad funkcije, platice, blagoutrobija, bilo kakve koristi? Niste u stanju da jedan jedini tekst napišete bez za Vas tipičnog SDP-ovskog maoističko-udbaškog etiketiranja svojih neistomišljenika. Žalosno, žalosno… Na momente, kao da zaboravljate na to šta je elementarna pristojnost, šta je to čojstvo, a o Ciceronovoj podeli na javnu i privatnu ličnost, do skoro, izgleda da niste čuli. Kažete da ste zavičajno Cetinjanin, poštujem, samo to stvara samo obavezu za vas, a svi znamo da je Cetinje nekada imalo Obilića poljanu i na njoj svoje srpske vitezove, koji su se međusobno nadmetali u hrabrosti, veštini, ali i u čojstvu. Inercijom, bilo je i među cetinjskim montenegrinima ljudi koji su imali tu vitešku crtu, znao sam takve, samo je to, očigledno, sa smrću i izgnanstvom takvih, izumrlo. Deceniju ste mlađi od mene, imate visoku školu, proputovali ste barem Zagreb i Beograd, a obraćate mi se kao kakav bilmez? Je li to ne znate da polemišete pristojnije i bolje? Neće biti da Vas Vaši cenjeni roditelji nisu učili kako treba da se ponaša među ljudima!? Nije ni važno, ne ljutim se ja na vas, ja Vam ionako sve odbijam na Vašu mladost i neiskustvo, jer iako niste više klinac, nedorasli ste iole ozbiljnoj diskusiji. Vi jeste podosta čuli i prilično pročitali, ali ste malo od svega tog pročitanog razumeli. Ne razumete da napisana reč ima težinu i da uvrede koje upućujete nama, svojim oponentima, govore sve o Vama, a ništa o nama.
No, vratimo se temi. U potpunosti ste ovim tekstom potvrdili da je rab Božiji Sekule Drljević za života doživljavao brojne metamorfoze, poput kakvog insekta, ali nikako nije uspeo da sebe transormiše u leptira, makar i na jedan dan. Takvi, poput Sekule, kad dožive jednu takvu transformaciju, mogu da hladno prežive i još 10, jer za to prepreka više nema. Drago mi je i to, zarad čitaoca, da ste potvrdili moje navode da je jedna moralna gnjida, pravosnažni zločinac i desna ruka Sekule Drljevića, znana pod nadimkom „štedimlija“, svoj nečasni život završio u metamorfozi nacije zvanoj „crveni Hrvat“. Da li bi i Sekule, da je ostao živ, doživeo i tu metamorfozu, pitanje je koje je sada neproverivo. Naslov Vašeg teksta sugeriše da je Sekule, „od političkog i ideološkog Srbina postao nacionalno-samosvjesni Crnogorac“. Zašto ne bi rekli i da je Sekule: „od nacionalno-samosvjesnog“ Srbina, postao „politički i ideološki“ Crnogorac“? Imao je Sekule podosta godina i te 1937. godine, za takve „transformacije“.
Meni je irelevantno to je li se Sekule, spontano i ničim izazvan, odlučio „već“ 1937. ili kasnije, da ne bude više nacionalno Srbin, nego je odlučio da bude nacionalni „crnogorac“, Mogao je, slobodno, odlučiti da bude „eskim“, „indijanac“, ili „marsovac“, svejedno nam je. Narod kaže: „Učio, učio, pa se preučio“. Svako može slobodno da izabere kojoj naciji subjektivno pripada, kojem bogu da se moli, za mene je to bez pogovora i mene ne dodiruje to kada je SEkule Drljević odlučio da na „okup“ kupi Srbe, nego „crnogorce“, „eskime“ ili „marsovce“. Ko se god svrsta pod njegov bajrak, slobodno je, mene se to ne tiče. Niko od nas, vaših oponenata ovde, ne osporava pravo svakog da bude šta želi. Počeli ste, g. Adžiću, da se ponašate kao Aleksandar Vučić, u interpretaciji provladinih medija i „Kurira“: Jogunite se i branite nešto što niko živ ne osporava. Mislite li da je stvarno pitanje rehabilitacije Sekule Drljevića ili S.M. Štedimlije goruće pitanje za istorijsko nauku Crne Gore?
Primećujem da se samo Vi trsite oko njega, tog našeg, Brđanskog junca, koji je zajunio u krivu stranu, a samo zarad svoje lične sujete. Niti jedan Brđanin, bez obzira kako se nacionalno izjašnjava, nije se zauzeo za to da rehabilituje Sekulu i Štedimliju. To znači da se ne nađe Moračanin, Piper, Vasojević, Bjelopavlić, Bratonožić, Rovčanin ili Kuč, koji bi se založio za rehabilitaciju njih dvojice. A Vi, Cetinjanin i Starocrnogorac – eto, svojevoljno kaljate svoj naučni renome (u izgradnji) zarad takvih likova!? Čemu? Mislite li da nema niti jednog naučnika, rodom iz Kolašina, koji ne bi započeo proces rehabilitacije Drljevića, da je to iole opravdano?Poslovica kaže: „Zlo govedo – dovijeka june“. DRljević je ostao „zlo govedo“ u smislu poslovice, za svog života i do kraja. Mislim da nikome drugom nije prioritet rehabilitacija Sekule i Štedimlije, osim Vas. Tako ste se eksponirali, za to vam niko drugi nije kriv!
Hvala Vam što ste me slatko nasmejali, dok sam čitao Vaš tekst. Najsmešnije je to što ste citirali Sekuline tekstove, objavljene u „ustaškoj štampi“ (tako je i Vi zovete), napisane „korienskim pravopisom“, a odmah za tim tvrdite za sebe da ste „socijaldemokrata!? Doslovno, kažete:“ja sam social-demokrata, ideološki i politički sljedbenik teorije i prakse evropske social-demokratije: Ferdinanda Lasala, Maksa Adlera, Augusta Babela, Eduarda Bernštajna, Karla Kauckog, Karla Renera, Ota Bauera, Fridriha Eberta, Kemala Ataturka, Olofa Palmea, Bruna Krajnskog, Vilija Branta, Helmuta Šmita, itd), mada Drljevića jako cijenim zbog njegove privrženosti Crnoj Gori i doprinosu identitetu crnogorskog naroda i nacije i njegove višedecenijske pregnantne intelektualne, kreativne političke i ideološke borbe za uskrsnuće nezavisne Crne Gore i njenih prava.“ Bravo! Verovatno jednako cenite i Pavelića (čiji je potrčko bio Štedimlija, a pudlica je bio Drljević); Adolfa Hitlera; Benita Musolinija, ali i Pol Pota, Jova Kapidžića, Sava Brkovića i ostale slične kreature.
Ponoviću moj načelni stav po pitanju inicijativa za rehabilitacije ratnih zločinaca: Samo moralna gnjida će insistirati da se javno rehabilituje osvedočeni ratni zločinac, bilo da je pravosnažno osuđen ili ne!
Nedostajuće originalne dokumente, koje niste uspeli naći, trebalo je da postražite od Peđe Vukića, koji napamet zna sadržaj svih relevantnih dokumenata koje čuvaju arhive u CG. Peđa Vukićbi bi Vam razjasnio i mnoga druga pitanja, koja Vas zbunjuju, a koje uzalud pokušavate da razrešite.
Na kraju, pošto od nedavno znamo temu vašeg doktorata, zamolio bih Vas da nam nešto kažete o Savu Vuletiću i njegovom stradanju i pogibiji, u čemu je veliku ulogu imao njegov „istomišljenik“ (barem u par faza transformacije) i partijski drug Sekule Drljević.
Ako Adzic kaze da je Drljevic bio nacionalno svjesni Crnogorac, koji je negirao bilo kakvu slicnost sa Srbima, otkud onda to da je Njemcima pisao da su Nemanjici bili crnogorska dinastija?
Gospodine Adzicu, stvarno nema smisla da ne prokomentarisete izjavu Drljevica da su Nemanjici bili crnogorska dinastija.
Zamislite to je Drljevic pisao za vrijeme drugog svetskog rata, dakle posle 1937 godine.
Znaci li to da je Drljevic do 1937 godine bio Srbin, od 1937 postaje svesni Crnogorac a tamo negdje oko 1942 godine, kada pise pismo Njemcima, postaje opet Srbin, da bi krajem rata, uz pomoc Ustasa i Anta Pavelica postao super svjesni Crnogorac, koji je nirvanu dozivio u zagrebackoj ludnici, gdje je zajedno sa ustaskim ekspertima za rasne teorije razradjivao ovu vasu dukljansku ideologiju.
Takodje, nema smisla, ali bas nema smisla. da nijednu tvrdnju iz prethodnih pisanja u kojima Drljevic govori da su Crnogorci Srbi, Vi ne komentarisete.
Intelektualno postenje nalaze da covjek ove argumente gospodina Grubaca barem prokomentarise.
Postalo je veoma neukusno vase eskiviranje onoga sto Grubac pise a on ne pise bilo sto, nego pise senzacionalne stvari, pise da je „papa“ danasnjih Dukljana, bio glavom i bradom odusevljeni Srbin, koji je u jednom trenutku svog zivota usled ljudskih slabosti, pao u tezak grijeh i izdao ne samo svoj narod nego i svoje ideale za koje se citavog zivota borio.
Kazete da je 1937 godine Drljevic pisao da Crnogorci i Srbi nisu isti narod. Dakle, po Vama ljudsku i moralnu katastrofu, izdaju svojih nacela i ideala, Drljevic je dozivio 1937 godine.
Hajde da kazemo da je to tako, neka bude po Vama da je Drljevi progledao 1937 godine.
Ako je Sekula Drljevic rodjen 1884 godine a tek 1937 godine progledao, to znaci da je covjek tek sa svoje 53 godine progledao.
Kako to da jedan takav vrhunski intelektualac, citav zivot sebe smatra Srbinom, veci dio svog zivota provodi u borbi za srpske ideale i u borbi za srpsku Crnu Goru, koja nece biti ugnjetavana od civutsko cincarskog (Grbacu ne diraj mi Jermene) lobija a onda tek sa svoje 53 godine (samo 28 godina vise od godina Vaseg skolovanja gospodine Adzicu) covjek shvata da su ga citavog zivota zajebavali i kaze “ e necete vise da j..e oca ocinskoga, od sada mi i Srbi nemamo nista vise zajednicko, od dana danasnjeg mi poticemo od Hrvata i nas jezik je specijalni jezik, koji u potpunosti moze da razumije samo neko ko je studirao istoriju i koji je minimum 25 godina svog zivota proveo u skoli.“
Smijesno je tvrditi da covjek progledava sa svoje 53 godine. Pogotovo je smijesno tvrditi da jedan doktor nauka progledava sa svoje 53 godine i to bas progledava onamo, gdje je bio ekspert.
Samo, zaboravili ste da nam napisete, koje je cudo nagnalo gospodina Drljevica da progleda tek u klimaksu. Mora de se nesto znacajno moralo desiti, da je nasao neki stari zagubljeni rukopis, ili da su ga duhovi odveli direktno u buducnost, gdje je u nekoj podgorickoj knjizari kupio knjigu „jevandjelje po Adzicu“, ili je pronasao kamen mudrosti, ili je ulovio zlatnu ribicu koja mu je rekla „crni Sekula, znas li ti da ti nisi Srbin“
Dakle, pisete da se Drljevic u starosti preumio a ne pisete zasto a citavi zivot se mlatite sa zivotom i djelom Sekule Drljevica a to ne znate.
Citavog zivota se bavite Drljevicem a ne znate da je covjek sebe smatrao Srbinom, minimum do svoje 53 godine zivota a posle iduceg odgovora gospodina Grubaca, kladim se da ce i to doba, kada Drljevic progledava, biti pomjereno za jos barem tri cetiri godine, sto znaci da ce doktor Drljevic postati „svjesni Crnogorac“ tek posle 1941, dakle, ne sa 53, nego sa 57 godina i to u narucju njegovog mentora Ante Pavelica iz razloga koji se ne mogu tako lako objasniti a koji vise veze imaju sa psihijatrijom nego sa naukom.
Dakle, Vi, da oprostine pisete mnogo savrsenih gluposti na visokom akademskom nivou i prosto mi vas je zao, jer posle ovih upravo mazohistickih seansi, Vas vise niko nece angazovati u bilo kakvom poslu demoralizacije, destabilizacije i stvaranja krize identiteta kod Srba u Crnoj Gori.
Gospodine Adzicu, meni se cini da cete vi uskoro morati na doskolovavanje, ili na neku prekvalifikaciju. Da sam ja na mjestu Vaseg mentora, poslao bih vas na prekvalifikaciju.
Ipak, da nije bilo Vas i vaseg „genijalnog“ pisanja, narod u Crnoj Gori ne bi saznao nikada sledece stvari:
1. Da je Sekula Drljevic bio odusevljeni Srbin.
2. Da se citavog zivota borio za srpsku Crnu Goru, koja nece biti ugnjetavana od civutsko-cincarskog (na Jermene ne dam) lobija.
3. Da je u toku drugog svetskog rata Njemcima pisao da su Namanjici crnogorska dinastija.
4. Da je tek uz Anta Pavelica i krajem drugog svetskog rata u potpuno nenormalnim okolnostima, iz Bog zna kakvih razloga, izdao sve svoje ideale i tek onda poceo da fantazira ono o cemu fantaziraju danasnji Dukljani.
5. Da je, sto bi pokojni Adolf Hitler rekao, „providjenje htjelo“ da Dreljevic krem svojeg ludackog ucenja sastavi uz saradnju ustaskih eksperata za rasnu cistocu, ne u pozoristu, ne u operi i ne u nekom elitnom restoranu, nego, vjerovali ili ne, u zagrebackoj ludnici, gdje su ga ustaski prijatelji smjestili i gdje je zajedno sa njima pisao ono u sto Vi danas vjerujete i cemu ste posvetili citavi svoj zivot (uh bre, zar tim budalastinama zivot covjek da posveti).
Na kraju, nesto cu Vam reci.
Razmisljao sam bas danas o ovoj diskusiji izmedju vas i gospodina Grubaca i pomislio da bi bilo moguce da ste vi u stvari srpski agent, koji uz saradnju sa Grubacem radi na tome da se Drljevic proglasi velikosrbinom.
Ako bi covjek htio u ovim pisanjima da pronadje neku teoriju zavjere, onda bi to bilo to.
Grubac pise a vi se pravite ludi i pisete kao da niste zavrsili dva razreda osnovne skole, pa onda sve to Grubac koristi i u saradnji sa ruskom akademojom nauka i umjetnosti razbija dukljansku ideologiju, na nacin, koji ce se decenijama prepricavati.
I tako Sekula Drljevic postaje ne crnogorski ustasa, nego velikosrbin, koji je u jednom trenutku svoje licne slabosti klonuo duhom i uradio ono sto je uradio.
Jos samo hvali neko ko je talentovan da o ovoj diskusiji napise neku epsku pjesmu, pa da u skorije vrijeme crnogorski guslari pocnu da pjevaju o ovom cudu.
Sale, ti imas vise rupa, nego sto je covjeku dano!
Kako je to, vise od onoliko, covjeku nepotrebno i nefunkcionalno.
Ako je normalan.
… Uostalom, oklen tebi toliko rupa?
I cemu ti sluze?
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
https://www.youtube.com/watch?v=Rcu34HJwgYo
Što se čudiš Adžiću što Grubač izsjeca i krivotvori tekstove , pa to radi sva srpska „elita“ od Garašanina pa na ovamo , njima je istorija kao švedski sto , uzmu što im se svidi da pokrpe vjekovne rupe .
Adžiću,da se ti nebi ljutio i da nas nebi“zavaravao bizantijskim kršćanstvom“-zamisli ,da nebijaše onih srećnih(po vas)- 221 godine VLADAVINE PEROVIĆA NJEGOŠA-što bi danas bilo sa vama(kroz onih 779.godina)-slugovanja-robovanja pod :Nemanjićima,Turcima,Mlečićima,Austrijanima…? I ostalima-kojima dan danas SLUGUJETE kroz razne „fore i fazone“-(N)VO organizacija „Demokracke Jevrope…“?!
Adžiću novi Sekule Drljeviću-ideološki Pavle Đurišiću nacionalno samosvjesni Crnogorče..danu boga ti …jel Sekule bio,kao poglavnik crnogorske vojske četnika-u dijaspori(Bosna i Hrvacka)…1944-ideološki Srbin ili nacionalno samosvjesni Crnogorac-po potrebi „službe“-i Srbo Crnogorac…? Ili obadvoje-po pola..? Adžiću-batali se onoga-što neznaš-a znaš da čitaš-kako ti gazde napišu? Primiču ti se izbori-„lskliznuće stolovača pod gu…“-bez pokrića i milosti? Vrijeme je promjena-i u Baru je ND MNE ogradila Crkvu- ideooško nacionalnih Srba i Crnogoraca..pred milenimuske bitne IZBORE-„BITI ili NEBITI“…Dukljanin ili Crnogorac-a po potrebi gu…i srbin..tipa Slobodana Miloševića kasapina i grobara sa Dedinja…
Da se dopunim … Jadi me znali, kako vazdan jednako kasnim!
Elem, najnovija naucna istrazivanja kazuju, da samonesvjesni Crnogorac nije tek puka tranzicijska promjena na putu od svjesnog, a primitivnog dukljanina do evolucijsko superiornog nezavisno nesvjesnog Montenegrina, koji je na vrhu lanca prehrane!
Ne.
Naime, neupitno je utvrdjeno da je samonesvjesni Crnogorac potpuno osebujan i autohton, jos i autentican entitet, koji u svakovrsnom jedinstvu suprotnosti, jednako stremi u oba smjera, u visi i nizi oblik zivota!Disolucijski.Revirzibilno, stremi u vreba priliku da se rastrci… Amo, tamo … Amo, tamo.
Zavisno od datih okolnosti i odnosa snaga.Kako to nauci nije bas posve jasno, kako!
Kako ni u Vasoj nauci nijesu bas sve koze na broju.Kako Vam ocajno fali, kako i Vi to znate, minimum naucne atribucije.Fine korespodencije i analogije, jednako, kontekstualizacija i suceljavanje, aktuelizacija… kako sve fali!
… Zakljucku da je nesrecni Sjekula, ustvari rodoljubivi samosvjesni Crnogorac, koji je pomalo kvisling i izdajnik, sto ce reci KOLABORANT!? ( sic! )
Naucno, nema sta!
Kako sam jos onda izgubio volju da polemisem sa Vasim tekstovima.Koji su, na zalost, slabo artikulisani politicki pamfleti … Nesvrsishodni, na prvi pogled.
Kako ste Vi Adzicu, svakako raden i marljiv covjek.Jos ste i primerno pismeni, uljudni, i svakako kulturni, sto nas baca u dilemu…
Koju mi ne mozemo da rijesimo … Kako bi bilo dobro da provjerite, da jos jedamput provjerite, da Vi, kojim slucajem, ipak, nijeste Srbin.
Ne bi Vas to bogzna kako preporucilo, ali makar bi bilo nade za Vas…I za nauku.
Kako bi ste mogli da istrazujete i pisete po dusi.
… Kako jeste.
Kako nema vjestacke nauke, a ima, ima vjestackih nacija!
Kako sve sto je vjestacko u izmisljeno nije NAUKA!
A nije ni nacija, bona fide.
Adžić je profesionalno-plaćeni Crnogorac koji pokušava da veštački stvori nacionalni identitet za Milov mafijaški režim!
Adzo isti je slucaj sa tobom, od malog , slatkog, nevinog i cistog djeteta , vidji u sto si se pretvorio.
Da pojasnim definiciju … Jadi me znali kad vazdan brzam.
Dakle…
Samonesvjesni Crnogorac je prelazna forma od primitivnog dukljanina, koji jos uvijek nije zadobio pocetni veliki alfabet, i nezavisno nesvjesnog Montenegrina, koji je najvisi stadij u razvoju humanoidnog Dinaroida.
Onog koji je na Balkan pristigao pre, mnogo pre od Srba, iz poljskog visokog gorja, u kome je svakojakog iksana i zvera, samo Srba jos tamo nikako nema.Sto sugerise da iznedju Montenegrina i Srba nema cak ni dalekih prarodjackih veza, buduci su iz potpuno razlicitih dijelova svijeta.
p.s.Bona fide je, poznato je, latinska znakovnica.
Isto tako, kako nije poznato „Fida Bone“ je hrvatski brend tjestenine.
Iz cega se moze naslutiti u kom smjeru i dje ide g.Adzic!
Biva li Adzicu, da ste Vi samonesvjesni Crnogorac!
Def. Samonesvjesni Crnogorac je svjesni dukljanin, koji jos nije zadobio veliko pocetno slovo, kako se jos uvijek nije dokazao u procesu tranzicije nacionalnog, identitetskog samoimenovanja.Dukljanin (ovom prilikom sa velikim D, sticajem pravopisnog diktata ) najvise buce i svako malo klikce iz petnijeh zila, vec ogrkavio, ama mu malo vrijedi, kako su Montenegrini, pasja sorta, nepoverljiva i zavjerenicka.
Da mu pristupis, Montenegrinu, moras da prodjes pripravnicki staz u samonesvjesnom Crnogorcu, koji je najblize Montenegrinu, ali jos uvjek odvec daleko od uzvisenog naslova, kome svi stremimo.
Daleko ste Adzicu, toliko, koliko ne znate, kako ste blizu.
Blizu ste, da blize ne mozete biti.
Eto je Dobrota!
p.s. I samo mi ne recite da nijesam, makar kulturan.Kako sam Vam persirao.Kako smo mi Srbi kulturan svijet.Jos i nijesmo samosvjesni Crnogorci, kako se to zna i podrazumijeva.
Adzicu!
Promijene ljudi i pol , a da neće nacionalnost.
Nacionalnost možeš mijenjati svaki deseti dan.
A što, što vali!
Ko da više !
Hahahaha,e ako nisam ovo htio da kažem,preteče me.Ovi „naši“ Montenegrini se mijenjaju kako vjetar duva,pardon puše.Kakvoga su morala, i majku bi rođenu za pare prodali a ne narod.Stvarno većih izdajnika i gorih izroda od bivših Srba nema. I Jevrem i Kilibarda su nekoć bili Srbi pa se premetnuli u Dukljane.Sjutra će da budu i Tadžikistanci sve ako im se dobro plati.Mada za njih čisto sumnjam da bilo ko što nudi više, jer su jednom nogom u grob,pa i nije neka trka.
E ko nam priča , pa na popisu 1991 je bilo 9% srba , a 2012 čak 29% , neko je promjenio naciju , neko se posrbio !
Posrbica Drljević.ahahaha.
Šala , pa tada narod od straha nije smio da se piše kako se osjeća , mnogi od brozomore su bili ko prevrnut sako ,a nepismeni nisu ni znali što su.
Baš kao i sada !
Vala baš ko priča.SDP bot kome se ne može ući u trag jer prečesto mijenja nadimke.Mišja/Šora/Šale prema popisu iz 1909 95 %& stanovništva su činili Srbi.Đe nestadoše .Da ih nije pojeo drekavac ?