Adžićev odgovor Grubaču: Opskurna hajka na dr Sekulu Drljevića

Piše: Novak Adžić

(Odgovor g. Vojinu Grubaču na tekst objavljen na portalu IN$S pod naslovom „Drljevićev tekst ‘Srbi na okup’ ruši spinovanu istoriju federalista“)

Naumio je gospodin Vojin Grubač da napravi ekskurziju u istorijsku nauku i da piše o onome što ne zna, ili površno zna, a da bi demonstrirao vlastiti, neozbiljni, polemički diskurs pokazao je time što je sam sebe demantovao i emanirao, ergo, da čak nije u stanju ni da tačno navede ime i prezime autora studije „Politička misao dr Sekule Drljevića“.

G. Grubač tvrdi da je autor iste dr Radoje Radojević. Lijepe li izmišljotine g. Vojina Grubača. U tome ga sljedbenici, čauši i čivčije na feudu velikosrpske asimilatorske ideologije, profila odvjetnika Miroslava Đukića iz Banja Luke (recimo, Miško Tamindžić ne misli kao Grubač i dežurni komentaror M. Đukić, a ovaj potonji je, u skladu sa pravilima porodičnog prava, prijatelj sa crnogogorskim suverenistima Taminžićima), apriori podržavaju, a i jedan i drugi (Grubač i Đukić) su u startu doživjeli fijasko i sapleli se i oplekli se o činjenice, poput mačke kad zaliže vrelu kašu, pa iz gladi obigrava oko nje) jer je autor te sudije dr Danilo Radojević, moj osobni prijatelj i dugogodišnji saradnik, a ne Radoje Radojević (Danilov odavno fizički preminuli/bolje reći po nalogu Udbe nestali ili likvidirani prije nekoliko decenija rođeni brat je Radoje, inače znameniti crnogorski naciolog, književnik i kulurolog, ali on nije pisao rečenu naučnu raspravu već dr Danilo Radojević i objavio je u Podgorici 2007. godine/.

Toliko o tome. Za nauk. Drugi put ću raspraviti, ako bude potrebno, o Drljevićevom djelanju (1919-1941), a ako treba i ranije o njegovoj djelatnosti (1909-1918). Ipak, ja to bolje znam nego moji-neznalice-kritičari i atakanti.

Rasprava o dr Sekuli Drljeviću

Ne bježim o raspravi o dr Sekuli Drljeviću (to nikada nijesam činio), nego sam problem istorije zelenaškog (federalističko-suvrenističkog državotovornog i nacionalnog pokreta nastojao prikazati u kontekstu svoje epohe i sa šireg opsega i stanovišta), ali mislim da nije u redu ono što vezano za dr Sekulu Drljevića podmeću gospoda građevinski inženjer u „dobrovoljnom“ i profitnom egzilu u Moskvi Vojin Grubač i njegov posilni agitatorski revnosni, a takođe dragovoljni emigrant iz Crne Gore advokat Miroslav Đukić, nastanjen u Lijevča polje, Banja Luci, ili gdje drugo, ne znamu se adresa. Obojica, i Grubač i Đukić, lutaju u vode istorijske nauke, te se od njih ne može očekivati ni da normalno isplivaju određenu dionicu, a ne olimpijski da se, plivački rečeno, trijumfalno okite medaljama, poput Majkla Felpsa ili Majkla Špica iz Mihnena 1972. godine. G. Vojin Grubač, podržan od pojedinaca, nastavlja da vodi opskurnu bjesomučnu hajku na dr Sekulu Drljevića i njegovo djelo, odnosno, javnu ostavštinu.

Ali, neka čine za svoj merak g. Grubač i istomišljenici mu što im drago. Ja mislim i tako djelam, da je relevantno da se, i ovom prigodom, koncentrišem, iako sam u dosadašnjoj polemici iznio sijaset činjenica i argumenata na neke fragmente iz javnog životopisa i djelatnosti dr Sekule Drljevića. Činjenice se u istorijskoj i pravnoj nauci, ipak ne pobijaju argumentima. A evo što govore neumoljivo istorijske činjenice o dr Sekuli Drljeviću. No, zalećeli se da o naučnim istorijskim temama raspravljaju sa mnom neznaveni, ali, pošli su kao bosi čovjek koji gazi po trnju.

Oko djelovanja Drljevića od 1943. godine, dok je bio u Zemunu, ali i kad je od proljeća 1944. godine bio u Podsujedu (Zagreb) opet na na tlu NDH i za vrijeme 1944-1945.

Bliski Drljevićev politički saradnik Savić Marković Štedimlija, koji je radio u propagandnoj službi NDH i bio saradnik ustaške štampe, svakako po sugestijama i uputima dr Sekule Drljevića, posjetio je, 4. juna 1943. godine njemačko veleposlanstvo u Zagrebu i razgovarao sa tamošnjim njemačkim diplomatom dr Kačinkom. O tome je 5. juna 1943. godine, dr Kačinka sačinio detaljan i opštiran tajni izvještaj za veleposlanika Trećeg Rajha u NDH Sigfrida Kaschea (Zigfrida Kašea), u kojemu ga je informisao o Štedimlijevim stavovima i njegovoj elaboraciji opšteg položaja i prilika koje vladaju u Crnoj Gori i propagandi koja se preduzima i koja se dalje treba poduzeti.

Štedimlija je, u razgovoru sa Kašeovim saradnikom dr Kačinkom, predložio koje bi dalje korake njemačke vojne i političke vlasti trebale napraviti u Crnoj Gori. Insistirao je da se njemačke trupe u Crnoj Gori povežu sa komandantom zelenaške vojske generalom Krstom Popovićem, da ga podrže i pomognu, tvrdeći da je general Popović lojalan Njemcima i Italijanima, ali da ga Italijani ne podržavaju, već da oni pružaju podršku četnicima. Prema Štedimlijevom iskazu, Popović je u Crnoj Gori pod svojom komandom okupio crnogorske nacionalističke formacije, koje trenutno broje oko 7.000 ljudi pod oružjem i da on predvodi borbu protiv partizana.

Štedimlija je pledirao da Njemci u Crnoj Gori pruže podršku zelenaškim vojnim i političkim krugovima i zahtjevima za uspostavu nezavisne Crne Gore i predložio je niz mjera koje treba u političke, ekonomske i propagandne svrhe preduzeti. Ukazao je na činjenicu da je general Dušan Simović, vođa pučističke jugoslovenske vlade od 27. marta 1941. godine, postavio za bana Zetske banovine brigadnog generala Blaža Đukanovića, koji u Crnoj Gori komanduje četničkim snagama i blisko sarađuje sa Dražom Mihailovićem i koji takođe sarađuje sa italijanskim guvernerom Crne Gore Alesandrom Pirciom Birolijem, koji podržava srpske političke planove. Ukazuje da je cilj četničkog programa ponovna uspostava Jugoslavije, odnosno, stvaranje Velike Srbije i da su četnici u Crnoj Gori pristalice Draže Mihailovića.

Taj izvještaj kojeg je dr Kačinka dostavio Kašeu u cjelini glasi, u prevodu sa njemačkog jezika na crnogorski:

Dr Kačinka Zagreb, 5. jun 1943.
Tajno!
Zapis za gospodina poslanika
Predmet: Opšti položaj i propaganda u Crnoj Gori

Juče se kod mene pojavio gospodin Štedimlija, pripadnik hrvatske propagandne službe i urednik „Hrvatskog naroda“. On priprada Crnogorskom nacionalnom pokretu. On je u uvodu naveo da su, prema njegovom mišljenju, nakon ulaska njemačkih vojnih jedinica u Crnu Goru napravljene različite greške, koje su najvjerovatnije uzrok nedostatka znanja o političkom položaju. Ovo važi naročito za propagandu, koja je i napravljena od stane njemačke vojske. Bojazan, da će zbog toga morati da padne veći broj Njemaca, nego što je to prvenstveno bilo neophodno, navelo ga je da dođe u posjetu.

O političkom položaju u Crnoj Gori navodi:

Ban Đukanović, koji je još ranije postavljen od strane generala Simovića, sarađuje sa Dražom Mihajlovićem. Pod njegovom komandom nalazi se 15000–20000 četnika. Čini se kao da je dobar prijatelj sa generalom Birolijem, italijanskim guvernerom Crne Gore, koji je, što je karakteristično, kao borac u Solunu u svoje vrijeme dobio srpsko vojno priznanje, što objašnjava njegovu podršku Srbima. U Crnoj Gori su svi četnici bili pristalice Draže Mihajlovića i iz taktičkih razloga sarađuju sa Italijanima. Njihov cilj je, podrazumijeva se, Jugoslavija ili barem velika Srbija.

Gospodin Štedimlja skreće pažnju posebno na Krsta Popovića, koji predvodi nacionalističke dobrovoljce u borbi protiv partizana. On trenutno raspolaže sa preko 7 000 ljudi i na isti način se lojalno ophodi prema Njemačkoj i Italiji. Stvaranje uske veze sa njim bi bilo veoma važno. Međutim, italijanska strana ga ne podržava, jer oni podržavaju samo četnike.

Trenutno vodeće činovništvo u Crnoj Gori orjentisano je ka velikoj Srbiji. Neophodno je, međutim, otkloniti jedan broj starijih činovnika, kako bi se dostigao novi kurs bez otpora. I promjenom četničkog rukovodstva, koje se osjeća kao da je sklopilo savez sa saveznicima, treba postići to, da je moguće da se pridobije veliki broj ljudi koji razmišlja nacionalistički. Što se tiče partizana – u njihovim glavnim sjedištima narod nije za njih, već samo narod u okolini većih gradova.

Narod nije upoznat sa ciljevima za koje se zalažu njemačke trupe. Apel koji je raširila njemačka vojska bio je loš, baš kao i leci. Glavna greška je bila još jednom ta, što je sve to izloženo i sastavljeno na latiničnom pismu, a ne na crnogorskom narječju. Narod u Crnoj Gori je politički izuzetno školovan; svaki seljanin je političar. Najteže je to što su italijanske trupe na zao način pustošile u zemlji, pa narod misli da i od Njemaca mogu da očekuju isto. Zbog toga je od naročite važnosti da se uspostavi bliski kontakt sa narodom, pri čemu bi uz letke mogli da posluže i govornici koji će sa svojim trupama održavati male skupove. Naročito svrsishodno bilo bi angažovanje crnogorrskih nacionalista koji tu žive. S tim u vezi upućivao sam na spoljno-političke poteškoće ovakvog koraka. Gospodin Štedimlja je na to odgovorio da posjeduje dovoljno adresa tih ljudi koji se nalaze u tim mjestima i koji bi u svakom trenutku stajali na raspolaganje njemačkoj vojsci.

Za propagandu je gospodin Štedimlja napravio sljedeće predloge:
1. Leci koji se šalju u Crnu Goru nijesu dobro sastavljeni. Letak koji je štampan latinicom je na hrvatskom jeziku. Stari ljudi ne umiju da čitaju latinicu. Oni će misliti da su taj letak poslale ustaše, a ne Njemci. Prevod na hrvatski je veoma loš i sa greškama, tako da ga seljani ne mogu razumjeti.
2. Leci koji su štampani na ćirilici su na srpskom jeziku. U Crnoj Gori niko ne govori taj jezik. Tamo se govori samo jednim posebnim dijalektom koji je veoma različit od hrvatskog i srpskog jezika. Seljani će misliti da su ove letke poslali Srbi preko Njemaca i da Njemci imaju namjeru da ujedine Srbiju i Crnu Goru.
3. U letku, između ostalog, nije navedeno ništa o jevreju Moši Pijadi, koji je najpoznatiji vođa komunista u Crnoj Gori. Po njegovom nalogu su izvršena sva ubistva u Crnoj Gori. Crnogorci su ponosan narod i kada im jedan jevrej daje naređenja, osjećaju se uvrijeđeno. Zbog toga se mora apelovati na crnogorski osjećaj časti.
4. Mora se reći da je Draža Mihajilović ministar jugoslovenske emigracione vlade u Londonu. Iz toga proizilazi da je on engleski agent. Crnogorcima se mora objasniti da su ih Englezi, kao saveznici Crnogoraca, prodali i izdali 1918. godine. Englezi su bili krivi što je od 1918 – 1926. toliko mnogo ljudi pogubljeno u Crnoj Gori.
5. Partiznaima treba prije svega da bude diskreditovana istorijska ruska politika, koja je Crnu Goru uvijek ostavljala na cjedilu. To isto važi i za propagandu protiv boljševizma i Sovjetskog saveza. To upućuje na gnusna djela partizana. Mnogi studenti su postali komunisti samo zato što su bili protivnici dinastije Karađorđević.
6. Leci moraju da se štampaju na crnogorskom dijalektu i na čirilićnom pismu. Bilo bi dobro da se navede da će svi oni koji odlože oružje biti ostavljeni da na miru dalje obavljaju svoj posao.
7. Leci moraju da se štampaju na zelenom papiru, jer je to nacionalna boja. Na taj način će seljani prepoznati da Njemci ne žele, kao Italijani, da sklope sporazum sa četnicima.

Uz to, smatra gospodin Štedimlja, bilo bi svrsishodno da se uputi na velike planove za izgradnju koji su započeti prije Svjetskog rata: hidroenergija, ulice, željeznice itd. U Jugoslaviji Srbi svjesno nijesu više gradili. U propagandi treba uputiti na to ‘da vam je ako ostanete uz sile Osovine osigurano bogatstvo i napredak, a ako ste na strani velike Srbije sigurna vam je propast. Crna Gora je sposobna za život i kada su iscprljene sve mogućnosti za rad. Sada možete ponovo da živite u sopstvenoj kući i ne morate da se iseljavate’.

Gospodin Štedimlja je izrazio spremnost da izradi letke i brošure prema određenim smjernicama.

(DACG, AOP, Fond fototeke, X 3-1 (1944), kutija broj 47, Dr Katschinka, Pol. Inf. Mont- A 1290/43, Aufzeichnung fuer den Herrn Gesandten, Zagreb, den 5. Juni 1943.)

Pomenuti izvještaj u kopiji originala broji 5 kucanih stranica na mašini i na njemačkom je jeziku, te je na kraju vlastoručno potpisan od strane dr Kačinke. Ovaj izvještaj po prvi put objavljujemo u našoj istoriografiji u prijevodu sa njemačkog jezika na crnogorski, kojeg je učinio, za potrebe autora ove doktorske teze ranije preveo mr Ljubomir Ivanović, profesor njemačkog jezika i književnosti iz Podgorice. Iz rukopisa doktorske disertacije Novaka Adžića).

Početkom jula 1943. godine dr Sekula Drljević je, s pretenzijama da nastupa u ime Crnogorske stranke (zelenaša) njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu predao memorandum u kojemu se bavi povijesnim kontekstom crnogorskog pitanja, te koji sadrži predloge političke naravi u pogledu kako i sa kojim snagama treba ustrojiti vlast u Crnoj Gori. Činovnik njemačkog poslanstva je zapremio taj Drljevićev akt, koji je dostavljen poslaniku Kašeu, a isti ga je proslijedio svojim nadređenim u ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu. U toj predstavci, pored ostalog, Drljević ističe višestoljetni kontunuitet crnogorske državnosti od vremena Duklje/Zete na ovamo, te kritikuje italijansku politiku i upravu u Crnoj Gori od druge polovine 1941. godine, smatrajući da ona ne artikuliše i ne razumije stvarne potrebe crnogorskog naroda i njegove državne težnje i da su Italijani od momenta preuzimanja vlasti u zemlji guvernera Pircia Birolija napustili podršku zelenaškoj politici restauracije samostalne Crne Gore. Naglašava da je italijanska uprava na čelu sa Birolijem napravila radikalan zaokret u odnosu prema crnogorskim indepedentističkim zelenaškim krugovima, te da je napravila pakt sa četnicima, koji su postali njeni saveznici.

Drljević se u tome dokumentu bavi i istorijatom srpsko-crnogorskih odnosa, naglašavajući da je državna politika Srbije trajno radila na ekstinkciji Crne Gore kao države. Drljević govori o položaju Crne Gore u KSHS/Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941), tvrdeći da je Crna Gora bila okupirana i osvojena zemlja od strane Srbije i pod njenom upravom. U navedenom memorandumu on ističe potrebu obnove nezavisne Crne Gore i traži da sile Osovine treba da obećaju da će priznati odluku Crnogorskog (petrovdanskog) sabora od 12. jula 1941. godine, koji je na Cetinju proglasio uspostavu „slobodne i samostalne Crne Gore“. Zatim pledira da sile Osovine, prevashodno Njemačka, podupru akcije u pogledu ostvarivanja crnogorske državne samostalnosti. Za Drljevića je od značaja da se u Crnoj Gori ustanovi vlada, koja bi bila u rukama Crnogorske stranke (zelenaša) i koja će upravljati državnim poslovima i procesima i da treba da je sačinjavaju samo oni domicilni politički činioci i predstavnici naroda koji su sljedbenici crnogoroske državne suverenosti i nezavisnosti. Za Drljevića nema dileme da ne dolazi u obzir bilo kakva saradnja zelenaša sa bjelašima i četnicima Draže Mihailovića.

Taj Drljevićev elaborat o crnogorskom pitanju sa konkretnim zahtjevima, u prevodu sa njemačkog na crnogorski nosi naslov „Mišljenje Crnogorske narodne partijre (zelenaša) o današnjem stanju u Crnoj Gori“. Na samom početku tog dokumenta stoji da je „početkom jula 1943. dr Sekula Drljević, vođa Crnogorske narodne partije“ predao njemačkom poslanstvu sljedeće objašnjenje. Taj Drljevićev podnesak integralno glasi:

Crna Gora je prvo pod imenom Duklja i Zeta, a kasnije pod imenom Crna Gora, uvijek bila nezavisna država, osim jednog kratkog vremenskog perioda njenog državnog zajedništva sa Srbijom. Crnogorskoj aristokratskoj porodici Nemanjić pošlo je za rukom da dospije na srpski tron. Na osnovu svojih rodbinskih veza sa crnogorskim plemstvom dodali su je svom području vladavine, ali kao autonomnu jedinicu. Pokušaj uvođenja centralizovane uprave izazvao je tri uzastopna ustanka u Crnoj Gori. Trećim ustankom uspjela je Crna Gora da se odvoji od Srbije. U ovom kratkom vremenskom periodu zajedništva nasljednici srpskog trona nosili su titulu kralja Crne Gore i upravljali su njome, pri čemu su imali i svoje sjedište, koje su prema današnjoj državno-pravnoj terminologiji konfederacije davali svojim državnim poglavarima.

Zbog otcjepljenja, koje je rezultat ustanka, Crna Gora i Srbija živjele su u narednom periodu u neprijateljskim vezama. Do koje mjere se to proširilo pokazuje slučaj borbe na Kosovo polju 1389. godine. Kosovska bitka bila je sukob hrišćanskih zemalja protiv muslimana, Poljske, Bugarske, Bosne, Crne Gore i Albanije. U ovo vrijeme je Crna Gora skoro u cjelini bila katolička. Sve navedene zemlje, sa izuzetkom Crne Gore, pratile su ovu naredbu. Ovo neprijateljstvo je takođe postalo osnova kasnijih veza između Crne Gore i Srbije. Ko hoće da razumije današnje veze između Crne Gore i Srbije, mora da zna ovu činjenicu.

Nedostatak ruskih jedinica između Srba i Crnogoraca – i samo njemu se pripisuje različitost njihovog pogleda na svijet, koji je u takvoj mjeri razvijen da se ti pogledi na svijet dijametralno jedan drugom sukobljavaju.

Kako bi dobila izlaz na more, Srbija je pokušala da osvoji Crnu Goru. Da bi to postigla, Srbija je potpomagala obrazovanje crnogorskih intelektualaca u Srbiji od vremena knjaza Mihajla Obrenovića. Nakon početnih oklijevanja kralj Milan je nastavio ovu politiku, a kralj Petar Karađorđević joj je dao najširi opseg. Za vrijeme njegove vladavine su skoro svi studenti iz Crne Gore koji su studirali u Srbiji imali stipendiju. Kralj Petar i Nikola Pašić promijenili su politiku Obrenovića, politiku povlastica za Crnogorce u Srbiji u sistem koji bi preokrenuo crnogorske mlade studente u beogradske janjičare. Tako je došlo do današnjeg stanja u kojem su skoro 80% crnogorskih intelektualaca beogradski agenti, ali preko 90% crnogorskih seljana su ne samo saborci za samostalnu crnogorsku državu, nego i zakleti protivnici Srbije. Zbog ovih činjenica stranci koji dođu u Crnu Goru mogu teško da prepoznaju raspoloženje crnogorskog naroda jer stranci razgovaraju sa intelektualcima koji su srpski orjentisani, a ne sa seljanima. I današnja neodlučna politika Italije u Crnoj Gori je očigledno posljedica ovih činjenica.
Italijani su prema svom istorijskom razvoju i tradiciji narod jednog grada, grada Rima. Oni su rimski narod. Zbog te njihove ideologije gradovi, narod i seljani čine instrument vladavine gradovima. Crnogorstvo je ovom dijametralno suprotno rimskoj ideologiji. Kako je istorijski razvoj to donio, u Crnoj Gori su seljani narod u političkom smislu, tj. seljani nisu samo vodeći sloj, već i država sama po sebi. Crnogorskim seljanima je naklonost gradova i intelektualaca na drugom mjestu, dok Italijani misle da su stavovi crnogorskih intelektualaca i građana ujedno i stavovi crnogorskog naroda. Današnja italijanska uprava u Crnoj Gori ne dolazi na ideju da razjasni kako je Cetinje, kao upravni centar banovine, u staroj Jugoslaviji u tako velikoj većini bilo protiv zelenaša i da je dr Drljević ipak u cetinjskim izbornim krugovima uprkos svim prisilama i izbornim prevarama, koje su Beograđani sprovodili prema njemu, izabran za poslanika. To je sličan slučaj kao što je činjenica da je Stjepan Radić imao sav hrvatski narod iza sebe. I onaj koji je tada htio da kod Zagrepčana sazna, kakvo je raspoloženju naroda prema Stjepanu Račiću, taj je morao otići iz Hrvatske s ubjeđenjem da je narod protiv njega.

Time je jasno zašto Italijani i stranci uopšte ne prepoznaju na pravi način raspoloženje crnogorskog naroda kada promatraju njihove odnose. Onda interesovanje ovih stranaca može još više ići u pravcu nerazaznavanja mišljenja crnogorskog naroda.

Kada je italijanska vojska ušla u Crnu Goru, vođa italijanske fašističke imperije najavio je da su sile Osovine odlučile da stvore nezavisnu crnogorsku državu. Ova činjenica dovela je Crnogorce u tabor prijatelja sila Osovine, naravno ne srpske agente, koji su iščekivali i koji iščekuju ostvarenje svojih političkih ideala pobjedom Velike Britanije. Čini se da je italijanska vlada u to vrijeme ozbiljno razmišljala o tome da ponovo stvori Crnu Goru, jer je civilni komesar na Cetinju, grof Macolini, najavio deklaraciju o ponovnom stvaranju crnogorske države. To se dogodilo 12. juna 1941. godine. Dva dana kasnije počeo je komunistički ustanak, kao i u ostalim jugoistočnim zemljama. Ovaj ustanak nije imao nikakvu vezu sa deklaracijom o ponovnom stvaranju države. Ovaj ustanak dao je italijanskoj vladi povod da na mjesto civilnog komisara Macolinija kao generalnog guvernera postavi generala Pircija Birolija koji će raditi na ponovnom stvaranju Crne Gore, ali orjentisano u pravcu velikosrpske politike, prema kojoj Crna Gora mora da bude dio Srbije. General Biroli odmah je saopštio vođama crnogorske partije za obnovu Crne Gore, tzv. zelenašima, da ne pravi nikakvu razliku između zelenaša i bjelaša tj. srpskih agenata. Čak je rekao da su za njega i crveni ravnopravni, sve dok treba da sarađuju sa Italijom. Zelenašima je bilo jasno da je Italija svoju politiku prema Crnoj Gori okrenula za 180° i oni su se povukli, a Italijani su počeli sa formiranjem četničkih jedinica u Crnoj Gori i samim tim se ujedinili sa vođom velikosrpskih ustanika, Dražom Mihajlovićem. Tako je došlo do toga da je italijanska vojska uz vojnu počast sahranila u Splitu jednog od najvažnijih saradnika Draže Mihajlovića, poznatog Iliju Birčanina.

Danas ne postoji nijedan seljanin u Crnoj Gori kojem ovo nije poznato i zbog toga svi imaju veoma malo povjerenja u politiku sila Osovine u Crnoj Gori. Iz tog razloga se ne može očekivati da Crnogorci sa povjerenjem dočekaju bilo koju vladu, koja bi bila samo instrument za okupaciju njihove otadžbine, jer Crnogorci očekuju slobodu koja bi bila izraz obnove njihove posebnosti tj. koja bi odgovarala odluci Crnogorskog sabora od 12.juna 1941. godine. Crna Gora može da bude saradnik i saborac evropskim silama koje se bore protiv komunizma i anglosaksonske plutokratije, ali samo kao ponovo uspostavljena država. Kao okupirana zemlja, tj. njeni seljani koji svi pripadaju zelenaškoj partiji, spremna je samo da se lojalno potčini naredbama okupatora, ali ne i da sarađuje sa njim. Ali sve dok su crnogorski seljani pasivni u pogledu na javni život u svojoj okupiranoj domovini, italijanskoj okupatorskoj upravi neće uspjeti da postigne red i mir u njoj.

Red može održati samo crnogorska vlada, samo vlada partije zelenaša preko crnogorskih seljana i preko organizacije Crne Gore na tradicionalnoj plemenskoj osnovi, koju je Jugoslavija ukinula kako bi vladala Crnom Gorom. Italija je zadržala jugoslovensku organizaciju Crne Gore i time dokazala crnogorskom narodu da vodi politiku obnove Jugoslavije i prema takvoj politici se crnogorski seljački narod odnosio neprijateljski ili u najmanju ruku indiferentno.

Kako bismo došli do konkretnog, neophodno je sljedeće:
1) Crnogorskom narodu se mora najaviti da će sile Osovine prihvatiti deklaraciju crnogorskog sabora od 12.jula 1941. i da će joj pomoći prilikom njenog ostvarivanja.
2) Mora se osnovati vlada ponovo stvorene Crne Gore i vlast se predati crnogorskoj partiji zelenaša, koji su se 22 godine pod vlašću Jugoslavije borili za obnovu Crne Gore i koji su uvijek imali svoje poslanike u beogradskoj skupštini.
3) U crnogorsku vladu mogu biti primljeni samo oni članovi koji su saglasni sa obnovom Crne Gore.
4) O saradnji partije zelenaša sa bjelašima ne može da bude ni govora, jer bi saradnja sa njima značila isto što i saradnja sa Dražom Mihajlovićem i njegovim četnicima.
Isto tako malo moguća bila bi i saradnja njemačke i italijanske vlade sa engleskim agentima, kada bi ta saradnja postojala u Njemačkoj ili Italiji. Isto tako ne bi mogli crnogorski zelenaši da sarađuju sa bjelašima, koji su isto engleski agenti kao Draža Mihajlović. To ne znači da zelenaši ne bi bili spremni da prime u svoju partiju rijetke pojedince za koje bi bili ubijeđeni da će prestati da budu beogradski tj. engleski agenti.

Gorenavedeno je neopoziv stav crnogorske partije zelenaša koji je obavezujuć za sve članove partije. U slučaju da neki pojedinci budu radili nešto protivno tome, automatski će prestati da budu članovi partije.

(DACG, AOP, Fond fototeke, kutija br. 47, X 3-1 (1944), Deutsche Gesandschaft-Zagreb, Pol. Inf. Mont-1233/43, Anlage, Stellungsnahme der montenegrischen Volkspartei (Zelenašen) zu dem heutigen Zustand in Montenegro. (Prilog, Mišljenje Crnogorske narodne partijre (zelenaša) o današnjem stanju u Crnoj Gori). Prevod cijelog dokumenta sa njemačkog za naučne potrebe autora ove studije učinio je mr Ljubomir Ivanović, prof. njemačkog jezika i književnosti. Rečeni dokument se sada prvi put publikuje u našoj i inostranoj istoriografiji. Iz teksta doktorata Novaka Adžića)

“Sustav komunističke borbe”

Dr Sekula Drljević je, polovinom januara 1944. godine, u uvodniku ustaškog lista “Graničar”, u tekstu pod naslovom “Sustav komunističke borbe” pokazivao svoje radikalno i antikomunističko ideološko i političko uvjerenje. U navedenom članku, bavio se genezom i učincima boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine i prirodom i rezultatima komunističkog poretka u SSSR i njegovog odjeka u drugim zemljama. Kao apologentičar njemačkog nacističkog Trećeg Rajha, Drljević je iznosio ocjene o karakteru revolucionarnih ratnih ciljeva, metoda i sredstava komunističke ideologije i politike u međunarodnim okvirima, njenim rezultatima u prošlosti i procesa koji se odvijaju pod paternalizmom Moskve. On tvrdi da komunisti uspijevaju u svojoj borbi zbog slabosti i učinjenih grješaka svojih protivnika, te da posjeduju izražen talenat, sposobnost i moć u vještini propagande kojim ostvaruju uticaj nad širim narodnim slojevima. Za Drljevića je komunistički poredak “zločinački” i da bi to “dokazao” on se osvrće na rezultate lenjinistiko-staljinističke vladavine u SSSR. Drljević, već osvjedočeni zaslijepljeni antisemita, konstatuje da su “krvavi” komunizam rušeći carsku Rusiju ustoličili jevrejski elementi. On se osvrće i na postojeći rat između Trećeg Rajha i SSSR i tvrdi da se komunistički vladar Staljin u podršci za borbu protiv Njemačke služi “prevarama”, te da se poziva na “sveslovenstvo”, a sam, kako Drljević tvrdi, “nije Slaven”. Potom nastoji da objasni komunističku revoluciju i rat u Jugoslaviji, neprijateljski istupajući prema NOB-u.

Komentariše prirodu političkog režima i rezultatima vladavine u monarhističkoj Jugoslaviji, osuđujući oštro ondašnju vlast, a zatim oštro napada četnički vojno-politički i ideološki pokret pod vođstvom Draže Mihailovića i njegov odnos prema Crnoj Gori i nastoji da dadne objašnjenje postojeće situacije na ratištima na južnoslovenskom prostoru, tvrdeći da je revolucionarna i teroristička organizacija “Crna ruka”, kako navodi, “postala majka komunizma”. Zaključuje da “suradnja sa beogradskim zavjerenicima u bilo kojoj od zemalja, koje su do juče bile žrtva beogradske strahovlade, u najmanju ruku znatno slabi narodni odpor protivu komunizma”.

Navedeni tekst Drljevića u cjelini prenosimo u jezičkom izvorniku, u formi kako je objavljen:

Komunista ima u svima europskim zemljama, u nekoj manje u nekoj više, ali ih ima. Međutim nema nijedne zemlje u Evropi, u kojoj ne bi bili ogromna manjina. Ipak se bore, da izazovu revoluciju, prvo u Evropi a zati u cielome svietu. Iako je za komuniste tako porazna brojčana nadmoć protivnika revolucije, da bi morao biti u revoluciji više nego siguran poraz komunista, oni ipak vjeruju u svoju pobjedu. Vjeruju u nadmoć svoga sustava borbe, koji se odlikuje vještinom zavaravanja širokih masa i spretnošću izkorišćavanja protivničkih pogrješaka, koje skoro redovno nisu ni male ni malobrojne.

U svakoj borbi obadvie strane prave pogriješke, razumije se ni jednak broj ni jednako velike, ali ih prave. Međutim ne izkorišćuju jednako vješto obadvie strane pogrješke svoga suparnika. Te dvie svoje vještine komunisti su izgradili u sustav, koji im je omogućio pobjedu u ruskoj revoluciji i u koji i danas polažu najveće nade.

U početku ruske revolucije 1917. godine, komunisti su bili u Rusiji brojčano tako mali i bezznačajni, da su u odnosu prema ostalima bili podpuno neuračunljivi. Među seljacima ih uobće nije ni bilo i mogli su pobiediti samo zahvaljujući očajnoj nesposobnosti građanskih stranaka i svojoj vještini obmanjivanja. Poznata Lenjinova krilatica «Narodu mir, seljacima zemlja a komunistima vlast« odniela je pobjedu. Narod nije vidio da će mu Lenjin mjesto mira donieti krvave pokolje, koji će trajati godinama. Seljaci nisu ni slutili, da će im komunisti kasnije oduzeti zemlju i njih strpati u logore, koji će se zvati sovhozima i kolhozima. Prevara je uspjela. Stvorene su Savezne sovjetske socijalističke republike, skraćeno SSSR. Nestalo je Rusije. Njeno ime židovska krvoločnost premazala je krvlju njenih sinova. Uzpostavljen je sustav vladavine, kakav je kadar stvoriti samo pakao židovske mržnje i osvete. Od mnogobrojnih naroda nekadašnjega ogromnoga ruskoga carstva stvorena je gomila osoba, kojima je podpuno oduzeta sviest o pripadanju bilo kakvoj narodnoj posebnosti.

Došlo je do rata između Velikonjemačkoga Rajha i SSSR. Našavši se u nuždi Staljin je pozvao prevaru u pomoć. Sjetio se, da su u sličnim prilikama ruski imperatori pozivali slavenske narode, da dižu ustanke. Prešavši preko toga, što više nema ni Rusije ni ruskih careva i što Sovjetsku Uniju dieli ne samo od negdašnje Rusije nego i od svih slavenskih naroda i cieloga kulturnoga čovječanstva krv potonjega ruskoga cara i njegove obitelji i zločinački sustav komunističke vladavine i njenih židovskih komesara, Staljin je počeo održavati sveslavenske kongrese u Moskvi. Traži solidarnost slavenskih naroda sa Rusijom, iako Rusije više nema. Apelira na nacionale, kojima je objavio rat komunističkom internacionalom. Govori o panslavizmu, a on sam nije Slaven.

Čim mu je saobćeno, da akcija komunizma nailazi na velike potežkoće u europskim narodima zbog nepriznavanja Boga i progonjenja vjere u Sovjetskoj Uniji, Staljin je postavio pravoslavnoga patrijarha u Moskvi i naložio mu, da se obrati jednom poslanicom svima kršćanskim narodima svieta protivu Njemačke u ime Krista i njegove nauke.
Kad je Staljinu rečeno, da je zemljama, koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije, komunizam neznatan u uzporedbi sa nacionalnim osjećanjem tih zemalja, on je naložio svome pouzdaniku za te zemlje, da svoje bande nazove narodnom oslobodilačkom vojskom.

Komunistima je vrlo dobro poznato, u kakvoj su zloj uspomeni beogradski zavjernici svih vrsta u svima zemljama, koje su bile žrtva njihovih nasilja i zločina do propasti Jugoslavije. Kakve je tragove za sobom ostavila ondašnja vladavina Beograda nitko nije bolje ocrtavao od predsjednika današnje srbske vlade generala Milana Nedića. Govoreći jednom prilikom srbskim seljacima on je rekao:« Ja ne mogu, braćo seljaci, govoriti pred vama o onome, što se dešavalo u Jugoslaviji, a da ne pocrvenim.« Razumljivo je, da nitko nije omrznut koliko agenti onoga, o čemu je tako porazan sud dao general Nedić.

Od svih oruđa negdašnje beogradske vladavine nijedno nije ostalo u goroj uspomeni od četnika. To znadu komunisti i zbog toga su na pojavu četnika Draže Mihajlovića i Dobroslava Jevđevića u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku odgovorili komunističkim letcima, u kojima su ih najoštrije napadali. Znali su, da nema bolje agitacije za komunizam od napadanja na njih.

Što komunisti nisu uspjeli svakoga neprijatelja četnika pridobiti za komunizam, ima se zahvaliti samo velikoj odvratnosti narodnih seljačkih masa prema komunizmu. Narodu su bili nepoznati izdajnički planovi talijanskih generala, pa je njihovo prijateljevanje sa Dražom Mihajlovićem i Jevđevićem smatrao pogrješkom, u koji su upali zbog nepoznavanja prilika. I to prijateljevanje išlo je u prilog komunista i oni su ga vrlo vješto izkorišćavali i sa uspjehom stvarali zabunu u narodu. U mnogima od onih, koje nisu mogli pridobiti za komunizam, ubili su spremnost za borbu protivu njega. Tako su postal pasivni promatrači mnogi, koji bi inače bili najodlučniji borci protivu komunizma. Taj uspjeh partizana dokazuje, da se u njihovome vodstvu nalaze vrlo dobri poznavaoci prilika u bivšoj Jugoslaviji i njihovih posljedica, koje imaju značajnu ulogu u političkim zbivanjima današnjice.

Da komunističko vodstvo poznaje vrlo dobro borbe u bivšoj Jugoslaviji i narodne težnje pojedinih zemalja, dokazuje i njihov ustav njihove buduće Jugoslavije. Po njemu su pojedine zemlje ne samo ravnopravne nego i u tolikom stepenu samostalne, da njihov odnos nije federacija nego konfederacija. Razumije se, da bi pod Sovjetima one prošle kao i jedanaest samostalnih republika Sovjetske Unije, t. j. postale bi žrtva najkrućega centralizma. Međutim nije rieč o tome, nego o spretnosti sovjetske promičbe.

U trenutku, u kome se beogradski zavjernici motaju po Crnoj Gori u zajednici sa dojučerašnjim bližim suradnicima Draže Mihajlovića i ne kriju svoje namjere, da Crnu Goru predadu Srbiji kao i 1918. godine, prirodno je da ne može ostati bez uticaja predviđanje Crne Gore u komunističkome ustavu kao samostalnog člana konfederacije. Crnogorski narod zna, da su ti isti zavjernici, koji se danas kamufliraju borbom protivu komunizma, u godinama od 1919-1925. palili crnogorskim seljacima kuće i poubijali veliki broj Crnogoraca, da bi primorali crnogorski narod, da odustane od borbe za slobodu Crne Gore. Crnogorci znaju, da bi to oni i danas radili, kad bi bili osigurani nekažnjivošću za zločine, kao što su bili nekada.

U prošlome broju po naslovom: «Crna ruka i komunizam« naš list je objasnio, kako je «Crna ruka« postala majka komunizma. Danas ponavljam: suradnja sa beogradskim zavjerenicima u bilo kojoj od zemalja, koje su do juče bile žrtva beogradske strahovlade, u najmanju ruku znatno slabi narodni odpor protivu komunizma. Opasno je narod stavljati u položaj, da mora birati izmađu dva zla, za koja je težko reći, koje je veće.

Komunisti svaku pogrješku svojih protivnika izkorišćuju vrlo vješto. To se mora imati stalno na umu.

(Dr Sekula Drljević (“X”), “Sustav komunističke borbe”, “Graničar”, Zemun, broj 3, od 15. siječnja 1944, str. 1. Iz teksta doktorske disertacije Novaka Adžića).

Nacionalno pitanje

Drljevićevi pogledi na crnogorsko državno i nacionalno pitanje izlagani su, i prvih mjeseci 1944. godine, preko štampe NDH, kako zemunskog „Graničara“, tako i ustaškog lista „Spremnost“, koji je izlazio u Zagrebu. Stavovi dr Sekule Drljevića o identitetu crnogorskog naroda i njegove državne tradicije u prošlosti i isticanja potrebe njene restitucije bili su predmetom napada u štampi u Srbiji, koja je bila pod kontrolom vlade generala Milana Nedića. Beogradski listovi „Novo Vreme“ i „Srpski narod“, krajem januara 1944. godine, napali su Drljevića i njegove političke i druge stavove, posebno one koje su se ticale identiteta crnogorskog naroda i njegove države. Na to je Drljević odgovorio svojim napisima u zemunskom „Graničaru“ i u listu „Spremnost“ iz Zagreba. Drljević je, inače, u štampi NDH nailazio na prilično dobar prijem, koja ga je ponekad favorizovala i tvrdila da se on nalazi „na obrani časti i samosvjesnosti crnogorskog naroda“. List „Spremnost“ predstavljao je Drljevića kao „vođu crnogorskog naroda“, premda je Drljević u samoj Crnoj Gori tada imao prilično malu podršku narodnih slojeva.

Po navici, oštrica Drljevićevih napada bila je Srbija, odnosno, njena državno-politička, vojna i crkvena elita, koju je on konstantno kritikovao zbog njenog negativnog odnosa prema Crnoj Gori, njenoj državnosti i pravima crnogorskog naroda.

Drljević se, u polemici sa beogradskim političkim, eklezijastičkim i drugim krugovima, bavio pitanjem duhovnog lika Crne Gore i njenog naroda. Među stubovima crnogorskog nacionalnog identiteta on je isticao atipično i specifično shvatanje religije kod Crnogoraca, koje je percipirao kao crnogoroslavlje, kojega naziva slobodoslavljem, odnosno, hegelijanski ga tumači kao narodnu religiju koja ide ruku pod ruku sa slobodom. Prema Drljeviću crnogoroslavlje (slobodoslavlje) je istorijski bilo oživotvoreno i emanirano i u statusnoj autokefalnosti Crnogorske crkve i njenim svetačkim nacionalnim kultovima. U tom smislu je tvrdio: „Za Crnogorce ne postoji, čega nema u „Gorskome Viencu“, u kojem je sadržan moralni i etički sustav crnogorskog naroda, svi propisi crnogorske religije. Crnogorci, iako kršćani i to uglavnom pravoslavni, oni izpoviedaju religiju „Gorskoga Vienca“. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje c r n o g o r o s l a v lj e. Znatno se odvojilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srbskoga, koje za sebe kaže,da je svetosavlje, iako još nijedan srbski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog kojega crnogorska i srbska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika crnogorske crkve zadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu crnogorskih svetitelja: sv.Vasilija Ostrožkoga i Sv. Petra Cetinjskoga. Ni jednoga od njih ne priznaje za svetitelja srbska crkva“.

Za Drljevića glavna opasnost po Crnu Goru i nesrpske prostore je velikosrpski hegemonizam i njegova imperijalna priroda, čijim pojavnim oblicima u XX vijeku se Drljević bavi u članku pod naslovom „Pitam Beograd“, u kojemu posebno tretira stariju i noviju povijest srpsko-crnogorskih odnosa. Zalažući se za uspostavu državne nezavisnosti Crne Gore, Drljević je isključivao mogućnost postojanja bilo koje jugoslovenske države u čijem sastavu bi bila Crna Gora i negirao je svaku kulturnu (duhovnu), odnosno, identitetsku vezu i srodnost između Crnogoraca i Srba. Štaviše, isticao je da u duhovnom pogledu između njih postoji nepremostivi jaz. Pored ostalog, u pomenutom članku polemiše sa stavovima i tvrdnjama episkopa Nikolaja Velimirovića, koji se tiču Velimirovićevog tumačenja djela Petra II Petrovića-Njegoša, navodeći da rečeni episkop i njegova pastva manifestuju mržnju prema Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Prema predviđanju Drljevića, u budućnosti je isključena mogućnost vlastima u Beogradu da upravljaju Crnom Gorom i njenim narodom. Beogradske vladajuće krugove i njihovu ideologiju i politiku obilježava kao nesreću po samu Srbiju ali i njene susjede.

Naslovljeni Drljevićev tekst glasi:

Moj članak dao je povoda Beogradu, da udari u mahniti lik. Gornje mjesto iz članka citirao sam, jer je ono na sebe privuklo najveći bies Beograda. Napao me u članku pod naslovom: „Crnogoroslavlje“, koji su- da bi dobio što veći publicitet- objavio dva beogradska lista: “Srbski Narod“ od 29. i „Novo Vreme“ od 30. siečnja ove godine. Beograd se ne usuđuje dokazivati netočnost onoga, što sam ja napisao, ali hoće dokazati, da sam ja kriv, što je to tako. Da bi utvrdio moju krivicu, pokušava skrenuti pažnju javnosti na izmišljeni događaj, koji- i kad bi postojao- ne bi imao nikakve veze s mojim člankom „Crna Gora“. Pronašao je da sam ja, „godine 1910. sa balkona hotela „Imperial“ u Beogradu prvi javno pledirao za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, dok su još bile samostalne države“.

Prvo ja uobće nisam bio 1910. godine u Beogradu, a nikada u životu nisam odsjedao u hotelu „Imperial“, pa ni bio na njegovome balkonu. Drugo, god.1910. ne samo da o sjedinjenju Crne Gore i Srbije nisam govorio ja, nego o njemu nisu govorili ni beogradski agenti, koji su nosili bombe iz Beograda na Cetinje 1907. godine i koji su učestvovali u zavjeri protivu Crne Gore 1909. godine. O sjedinjenju tih zemalja, u ono doba, nije moglo biti govora, jer su bile odeljene Sandžakom, koji je pripadao državom teritoriju carevine Turske.

Godine 1912. balkanske kršćanske države ušle su u rat sa Turskom. Ja sam bio crnogorski ministar. U toku rata, oko Uzkrsa 1913. godine, bio sam nekoliko dana u Beogradu. Za vrieme moga boravka u Beogradu crnogorska je vojska ušla u Skadar. Tim povodom manifestirali su beogradski građani pred dvorom kralja Petra I., pred ruskim poslanstvom, pred predsjedničtvom srbske vlade i pred „Grand hotelom „ u kome sam ja bio odsio. Manifestantima se zahvalio s nekoliko riječi kralj Petar, a održali su govore predsjednik srbske vlade Nikola Pašić, ruski poslanik Hartwig i ja s balkona „Grand hotela“. Naše govore u cjelini doniele su sve beogradske novine. Prema tome Beograd se ne može izgovarati, da mu je sadržaj toga moga govora nepoznat. U njemu nema ni rieči o sjedinjenju Crne Gore i Srbije. U članku „Crnogoroslavlje“ Beograd ipak tvrdi protivno. Toj izmišljotini Beograd je dodao još jednu.

Pri kraju godine 1918. srbska vojska je okupirala Crnu Goru. Na dan 12. srpnja 1941. Godine na Cetinju crnogorski je sabor donio deklaraciju, kojom je proglašena uzpostava Crne Gore kao samostalne države. Razumije se, da to nije moglo biti urađeno bez pristanka talijanske vlade. Dva dana kasnije 14. srpnja, počeo je komunistički ustanak (Ustanak u Crnoj Gori je izbio 13. jula 1941. godine-Prim.N.A.). Da on nije imao nikakve veze s deklaracijom sabora, dokazuju dvie činjenice. Prvo, što su istoga dana komunisti počeli ustanak i u Srbiji i u ostalim zemljama Jugoistoka ili će možda Beograd tvrditi da su komunisti u Užicama, u Srbiji, proglasili sovjetsku republiku u znak prosvjeda protivu rada crnogorskoga sabora. A drugo, u ustanku nije sudjelovao nijedan beogradski agent, što sigurno ne bi bio slučaj, da se radilo o prosvjedu protivu uzpostave crnogorske države.

Pitam Beograd, dokle će tako fanatično vjerovati, da da može lažima napraviti most preko nedogledne duboke provalije, koja dieli crnogorski duhovni lik od srbskog duhovnog lika? Dokle će se nadati, da će moći lažima nekome dokazati, da su jedno junaci „Gorskog Vienca“ sa junacima „Koštane“ Bore Stankovića.

I prije moga članka „Crna Gora“, Beograd je vrlo dobro znao, da crnogorski duhovni lik nema ni jedne zajedničke crte sa srbskim duhovnim likom. Znao je, da je crnogorski pogled na sviet udaljeniji od srbskoga pogleda na sviet, nego sjeverni pol od južnoga. Beogradu nije nepoznato, da je srbski učenjak Jovan Cvijić rekao, da Dinarci i Srbi nisu jedno, i da je veliki srbski učenjak Živojin Perić, kratko vrijeme prije ovoga rata, konstatirao u poznatoj svojoj razpravi u zagrebačkom „Ekonomistu“ , da je crnogorski narod etička i etnička posebnost.

Beograd je međutim nesviestan, koliku udaljenost Crnogoraca i Srba on dokazuje čak i onda, kada se hoće boriti za njihovo jedinstvo. U članku „Crnogoroslavlje“ mene naziva đetićem s namjerom, da izvrgne ruglu Crnogorce i istovremeno da mene uvriedi. Nije to usamljena crnogorska rieč čije je značenje Beogradu nejasno. Njemu su nejasni termini svih pojmova, koji ulaze u sustav crnogorskoga pogleda na svijet. To su toliko puta dokazali najjači srbski intelektualci.
Crnogorskome izrazu čojstvo najviše su se podsmievali Srbi, pa i najugledniji srbski pisci.

Dva poznata srbska pisca koji su najviše pisali o djelima crnogorskoga vladara, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njergoša, jesu doktor Branislav Petronijević, profesor beogradskog sveučilišta, i episkop dr. Nikolaj Velimirović. Pošto je ovaj daleko darovitiji od prvog, zaslužuje veću pažnju, ono što on piše. U svome djelu „Religija Njegoševa“ na srani 25 tvrdi, da Njegoš obožava svietlost kao i Zaratustra. Ta glupost dokazuje, da je srbskom pogledu na sviet nerazumljiv crnogorski pogled na sviet i obratno, jer us njihove suprotnosti i suviše velike, da bi mogli jedan drugoga osjećati, bez čega je nemoguće njihovo međusobno razumievanje.

Ali nije rieč o tome, nego o slavu episkopa prema Crnoj Gori i crnogorskome narodu. Na istoj strani Velimirović kaže: „Zaratustra je živio dvadeset godina u pustinji prije nego je postao obasjan“. „Njegoš je živeo svega trideset devet godina u pustinji“. Dakle, po Velimiroviću, Crna Gora je pustinja tj. prostor bez ikakvoga znaka ljudskog života pa razumije se i bez znaka duhovnoga života. Na strani 26. Velimirović tvrdi, da nitko, tko poznaje Crnu Goru ne može vjerovati, da je Njegoš u njoj mogao stvoriti svoja besmrtna djela. Na strani 27. Velimirović kaže, „rađe je odrastao u zemlji gdje narod vjeruje da kamen raste.“ Na strani 28. Velimirović daje ovaj sud o Crnogorcima „Oni hoće, da se zovu narod i na oskudnim i na neoskudnim godinama, no da plaćaju porez samo na neoskudnim“. Na strani 57 Velimirović kaže da je svaki Crnogorac Čubro Čojković. Tim izvrgava rugu crnogorski pojam o čojstvu. Zar je mogao dati jači dokaz da je srbskom pogledu na sviet pojam čojstva podpuno stran? Kad se iz ,,srbskoga episkopa’’, iz ,,sluge božijega oltara’’ vitla toliki orkan mržnje nad Crnom Gorom i crnogorskim narodom, zar je potrebno upozoravati na mržnju njegove pastve protivu Crne Gore i Crnogoraca.

Stav episkopa Velimirovića i cijele Srbije prema čojstvu nije smetalo bivšemu srbskome ministru Miroslavu Spalajkoviću, da prije stanovitog vremena tvrdi, da je srbski pogled na svijet – čojstvo i junaštvo. Time je Spalajković otrkrio da ne zna dvoje. Ne zna, da je čojstvo sadržano u pojmu junaštva i ne zna, da Beograd ne može opljačkati crnogorski pogled na svijet, kao što je oplačkao crnogorske reparacije poslije Prvog svjetskog rata.

Pitam Beograd, da li se sjeća:
1. da je njegov pukovnik današnji general, Petar Pešić načelnik crnogorskome vrhovne komande u prvome svjetskome ratu i to u godini 1915.?
2. da je prilikom bježanja srbske vojske preko Crne Gore i Albanije crnogorska vojska bila njena zaštitnica, bez čega bi srbski kralj, srbska vlada i srbska vojska bili zarobljeni;
3. da je njegov Peatr Pešić bez potrebe držao crnogorsku vojsku u Sandžaku sve dok austrougarska vojska nije došla do Skadra i time Crnogorce doveo u položa da budu opkoljeni i zarobljeni;
4. da je Petar Pešić kao aktivni jugoslovenski general, javno u svome članku ,,Komandovanje u ratu’’ objavljenom u beogradskoj ,,Pravdi’’ od 9. svibnja 1925.g. izjavio, da je kapitulacija crnogorske vojske njegovo djelo;
5. da je pri kraju 1918. godine srbska vojska okupirala Crnu Goru i nasilno ju pripojila Srbiji;
6. da je srbska vlada za vrijeme okupacije Crne Gore popalila preko pet hiljada crnogorskih seljačkih kuća, poubijala više hiljada Crnogoraca i izvršila zločin kakv nisu nikad izvršili turski janjičari u beogradskome pašaluku. Jedne noći oružnički major Kecmanović sa dvanaest oružnika ušao je u selu Cucama pod Lovćenom u kuću poznatog crnogorskog viteza, svezao njegovu ženu i njegovo troje djece i ostavivši ih kući svezane, kuću upalio. Mjesto na kome je izgorjela majka sa djecom, pitam Beograd, što bi radila Srbija, da je takav zločin Cetinje počinilo u njoj?
7. da su, poslije svega navedenoga, poslije svih zločina počinjenih u Hrvatskoj i nakon zločina od 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Hrvatska i Crna Gora preko svoje Seljačko-demokratske koalicije Rezolucijom od 1928.godine ponudile Srbiji državnu zajednicu na načelu ravnopravnosti Hrvatske, Crne Gore i ostalih zemalja sa Srbijom, te i da je Srbija na tu ponudu odgovorila diktaturom od 6. siječnja 1929. godine i objavila borbu ,,svima sredstvima protivnicima centralizma’’ tim pokopana misao bilo kakve zajednice među zemljama, koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije ne može se oživjeti nikakvim intrigama.

Beograde, upamti, o crnogorskim reparacijama, koje si opljačkao bit će govora, ali o proširenju tvoje vladavine na Crnu Goru, ne može biti ni govora današnjim tvojim podvalama, samo još više zagorčavaš ionako gorku sudbinu i Crne Gore i Srbije.
Pitam Beograd, kad će jednom prestati – biti nesreća i za Srbiju i za njene susjede?.

(Dr Sekula Drljević, „Pitam Beograd“, „Spremnost“, Zagreb, broj 104, 20. II 1944, str. 3. U uvodnom redakcijskom komenaru, koji prati Drljevićev autorski tekst, „Spremnost“ piše: „Sadašnje beogradsko novinstvo, u svojoj političkoj ofenzivi na nesrbska područja, posebnu pažnju posvećuje Crnoj Gori. Iza kako su nizom članaka i dopisa „posebnih izveštača terena“ iznieli obrise međa svojih ekspanzionističkih namjera, drže, da je vrieme, kada treba najprije sa svim mogućnostima, koja im stoje na raspolaganje upravili svoju ofenzivu prema jednoj točki, u ovom slučaju Crnoj Gori, kako bi onda, poslije eventualnog uspjeha, mogli s postignutim kapitalom nastaviti dalje prema hrvatskom i macedonskom području. Logika d-ra Drljevića, temeljena na činjenicama i točnim političkim izvodima, posebno pogađa današnju velikosrbsku politiku.“ (Iz teksta doktorske disertacije Novaka Adžića))

Drljević i Pavelić

Političku akciju dr Sekule Drljevića u Zagrebu od druge polovine 1944. godine sa simpatijama je gledao poglavnik NDH dr Ante Pavelić, kao i brojni drugi faktori iz ustaškog vođstva. Sam Drljević je u Zagrebu bio finansiran od strane vlasti NDH. Iskazivao je pretenzije da ustaško vođstvo podrži njegove planove oko obnove nezavisne Crne Gore i prizna kao vladu Crnogorsko državno vijeće formirano u Zagrebu pod njegovim predsjedništvom. Međutim, iako su Pavelić, kao i drugi faktori iz ustaške vlasti sa simpatijama posmatrali Drljevićev politički rad, jer je to odgovaralo njihovim geopolitičkim ciljevima, interesima i drugim kombinacijama, njegovo Crnogorsko džavno vijeće nijesu oficijelno priznali kao vladu Crne Gore i nijesu se naročito angažovali da otvoreno i konkretno podrže Drljevića. U političkom i propagandom radu u NDH u ime Crnogorskog državnog vijeća Drljević je angažovao svog bliskog saradnika Savića Markovića-Štedimliju, koji je pisao pisma, predstavke i druge akte i posjećivao ministarastvo vanjskih poslova NDH, njemačko poslanstvo u Zagrebu. Štedimliju je Drljević slao u Beč sa ciljem da promoviše njegovu akciju i zadobije naklonost i pomoć njemačkih vlasti. Sam Štedimlija je u drugoj polovini 1944. godine pošao u Beč sa zadatkom da dođe u dodir sa tamošnjim njemačkim vlastima i pokuša od njih dobiti podršku i pomoć za Drljevićeve političke planove i aktivnosti. Od strane ministarstva vanjskih poslova NDH i ministra Mehmeda Alajbegovića, po nalogu predsjednika vlade NDH Nikole Mandića finansirano je, prilikom Štedimlijinog odlaska i boravka u Beču 1944. i 1945. godine i otpremanje Štedimlijine biblioteke iz Zagreba. O djelovanju Drljevića i Štedimlije u Zagrebu u to vrijeme svjedoči i ministar vanjskih poslova NDH Mehmed Alajbegović, koji, nakon hapšenja, u istražnom postupku 1945. godine, kazuje:

Štedimlija je otišao u Beč u drugoj polovici 1944. godine. On je bio najuži saradnik dr. Sekule Drljevića, za kojega je poznato da je radio na uspostavi crnogorske državne samostalnosti i u tom svom radu bio je u Zagrebu za vrijeme NDH u vezi sa Njemcima kao i sa Pavelićem, te sa dr. Andrijom Artukovićem, dr. Lovrom Sušićem i dr. Josipom Balenom. U drugoj polovici 1944. godine formiran je u Zagrebu jedan odbor pod predsjedanjem dr. Sekule Drljevića, koji je odbor imao pretenziju da bude, odnosno da postane crnogorskom vladom, te je dr. Sekula Drljević i Štedimlija dolazio k meni kao ministru vanjskih poslova NDH s molbom da taj crnogorski odbor NDH prizna kao vladu. Ja sam imao prilično slab uvid u taj politički rad dr. Sekule Drljevića pa sam se dapače s njim i upoznao u gore navedenoj prilici. Prema uputi koju sam imao od Pavelića, odnosno u smislu Pavelićevog mišljenja koje mi je jednom izrazio o političkoj akciji Sekule Drljevića, ja sam na zahtjev za priznanje tog odbora kao crnogorske vlade odgovorio negativno, premda se u službenim krugovima rad Sekule Drljevića gledao s prilično simpatija, a sam Drljević je bio izdržavan od NDH. Te simpatije, kako sam mogao utvrditi iz razgovora sa Pavelićem te drugim ljudima, koji su sa Drljevićem bili u čestom dodiru, nisu ali išle tako daleko da bi se NDH toliko angažovala za tu akciju dr. Sekule Drljevića da bi taj odbor priznala kao vladu.

Politička akcija Sekule Drljevića imala je za cilj ostvarenje crnogorske državne samostalnosti. NDH je mogla na toj političkoj akciji imati taj interes, što bi u samostalnoj Crnoj Gori pod vodstvom Sekule Drljevića imala jednog prijateljskog susjeda. Držim da su to razlozi, pored ličnih simpatija koje je Drljević uživao kod vodećih krugova NDH, da je Drljević izdržavan od NDH.

Drljević je nadalje bio poznat kao crnogorski separatista, dakle, političar koji radi na liniji separatizma Crne Gore od Srbije. U tome stavu Sekule Drljevića imala je NDH interesa, pa su se na taj stav Sekule Drljevića nadovezivale i kombinacije jedne Crne Gore u federativnom odnosu sa Hrvatskom, budući da je Sekula Drljević bio poznat kao političar vrlo naklon Hrvatima. Drljević je imao u koliko bi njegov odbor bio priznat kao vlada, u vidu razvijati političku djelatnost u Crnoj Gori na svojoj političkoj liniji i pokušati se tamo afirmirati kao vodeća politička ličnost. NDH nije mogla priznati taj Drljevićev odbor kao crnogorsku vladu, jer su sve te kombinacije sa Drljevićevom vladom bile u povoju, a osim toga, nije se Hrvatska mogla teretiti jednom obavezom koja pretstavlja priznanje jedne vlade, jer se nije moglo znati kakva će biti sudbina Crne Gore nakon rata, a osim toga, je i položaj NDH bio nesiguran, obzirom na to kako će svršiti rat. Da se je NDH i nakon rata održala bila bi u neugodnoj situaciji, obzirom na to pitanje u koliko bi se crnogorsko pitanje riješilo protivno separatističkim težnjama Drljevića. Kao razlog nepriznanja, formalno se navodilo, odnosno tražilo izliku u tome što s njemačke strane bi nastale uslijed toga poteškoće.

Štedimlija je poznat kao odličan poznavač balkanskih prilika a osim toga, bio je član navedenog crnogorskog odbora i najuži saradnik Sekule Drljevića. Iz toga zaključujem da je isti htio boraviti u Beču, radi eventualnog bližeg dodira sa Njemcima po crnogorskoj stvari, odnosno u stvari akcije Sekule Drljevića. Međutim, nakon par mjeseci Štedimlija se vratio iz Beča, a rezultat njegovog boravka u Beču nije mi poznat. Poznato mi je također da je jedan Crnogorac, pristaša Drljevića, politički radio u Berlinu.

Štedimlija je posjedovao vanredno dobro sređenu i bogatu zbirku literarne publicističkih radova, statističkih podataka, novinskih vijesti i članaka, te oilježaka o raznim političkim događajima, sve to u vezi sa Balkanom. Jer je to bila jedinstvena zbirka te vrsti, NDH je za nju imala interesa te držim da je bilo pokušaja da se ta zbirka otkupi. Za vrijeme NDH Štedimlija je izrađivao političko povjesne radove za ministarstvo vanjskih poslova. Kad je odlučio otiči u Beč, Štedimlija je ponio tu zbirku sa sobom, jer je u Beču imao raditi za M. V. P. (ministarstvo vanjskih poslova). Na temelju toga predsjednik vlade Mandić odobrio je, da se iz tajnog fonda M. V. P. isplate troškovi otpreme Štedimlijine knjižnice u Beč, što je i učinjeno.

(Arhiv Vojno-istorijskog instituta-Beograd (A-VII), Fond NDH (ustaška arhiva), , Kut, I. 0.9, Br. reg. 4/5 – 1-155, Zapisnik saslušanja Mehmeda Alajbegovića i dr Bogdan Krizman, „Ustaše i Treći Reich“, 2, Zagreb, 1983, str, 243-245. Iz teksta doktorske disertacije Novaka Adžića).

Ipak, Ministarstvo vanjskih poslova NDH je podržalo Štedimlijinu političku misiju u Beču (tadašnjem Trećem Rajhu), u kojemu je on boravio duže vrijeme, te je i prvih mjeseci 1945. godine bio pomagan od strane Generalnog konzulata NDH u Beču. Smatran je saradnikom i svojevrsnim činovnikom navedenog Konzulata NDH. Štedmilija je rečenu misiju ostvarivao po instrukcijama dr Sekule Drljevića, a o svojoj djelatnosti izvještavao je ustaške diplomatske i političke krugove i predstavnike vlasti NDH za čije je službe i radio.

Za sada ovoliko i realno je podosta. Kompatibilno povijesnim činjenicama, analizi, sintezi, konstrukciji i ekspoziciji, saklasno pravilima istorijske metodlogije, koju studentima istorije na fakultetu predajem već više od tri godine, saopštavan sljedeće: ja razgovoram u skladu sa činjenicama i dokaznim sredstvima, a ne pričam priču pričinu napamet i neznaveno kao gospodin Vojin Grubač. To će reći da je g. Vojin Grubač, ipak, zalutali ameter i naučeni u ovoj temi, a, ipak, djelovanje dr Sekule Drljevića je značajno (ali ne i dominantno) zastupljeno u mojoj doktorskoj disertaciji „Crnogorska stranka 1925-1945“. Nego, ima ona stara izreka: „Mnogi su nedostojni zore, ali zora ipak sviće“.