Agencijo, zdravo, zdravo!

Piše: Emilo Labudović

Običan radni dan, jutarnja, ritualna kafa i zalet „za nove radne pobjede. Rezak zvuk telefona prekida jutarnju tišinu. Gledam, poziv sa fiksnog telefona, rijetkost u ovom dobu mobilne telefonije i znak da sigurno zove neko iz neke agencije. Ponadah se da je jedna od onih za istraživanje javnog mnjenja koje su se, evo neko vrijeme, pretplatile na mene kao na „Borbu“ poslije rata, pa zovu i pitaju sve i svašta. Da se javim ili ne? Pristojnost nalaže da se na poziv makar odgovori, a za dalje – vidjećemo.

„Da, izvol’te“, pokušavam da uzvučem najpristojniju nijansu glasa. „Dobar dan. Je li to gospodin taj i taj“? „Da, ja sam“, glas je još uvijek u tonu podnošljivog. „Ovdje Specijalno državno tužilaštvo“! E tu me nešto zazebe u dnu želudca, a misao brzinom svjetlosti preletje preko svih mogućih razloga za poziv sa te adrese. Uzalud, ne mogu da se sjetim kome sam to mogao stati na žulj, više nego inače, pa da se otuda interesuju za mene. „Oprostite, a kojim me povodom zovete“ – glas je već za oktavu, dvije iznad dosadašnjeg opsega? „Pozivamo vas da se dana toga i toga, u toliko i toliko sati, u svojstvu svjedoka – opštećenog, javite ‘specijalnoj tužiteljki’ toj i toj“, glas sa druge strane i dalje drži liniju uvježbane poslovne mirnoće. „Hoćete li mi, molim vas, podrobnije objasniti otkud i povodom čega sam u ovom svojstvu pozvan, jer koliko znam niti sam svjedočio bilo čemu što može biti predmet interesovanja vaše institucije, a još manje se osjećam bilo kako oštećenim“ pokušavam da razbistrim nedoumicu, a onaj osjećaj u želudcu polako narasta u poveću kamenčugu. „Žao mi je, to je sve što vam mogu reći, a ‘specijalna“ ta i ta će vas detaljnije informisati. Doviđenja“!

Dugo potom prebiram sve moguće razloge i kombinacije za ovakav poziv, ali što ne ide, ne ide. Sve što sam radio, radio sam javno, sve što sam govorio i pisao bilo je takođe javno i imalo mi se kad obiti o glavu da ne čeka ovaj momenat. Vidim, zaludni je to posao i nema druge već pravo na noge toj i toj „specijalnoj“.

Sjutradan, u to i to vrijeme, ne bez zebnje, jer kad sam poslednji put bio u zgradi Tužilaštva vratio sam se iz Spuža nakon pola godine, javljam se dežurnima u zgradi u ulici Slobode. Crna li je to ironija. Ostavljam mobilni u poseban sef, bivam detaljno pretresen i ispipan (da su bar neku policajku za to opredijelili) i bivam propraćen pravim lavirintom hodnika u dvorišnoj strani zgrade. A ta strana je naspram „lica“ zgrade jad i bijeda, i ako se išta mora priznati to je da tužioci, makar oni na nižim ljestvicama, rade u nemogučim, poslijeratnim uslovima. Tijesne prostorije pretrpane dosijeima, saradnici stisnuti kao u košnici, polumrak… stanje nedostojno vremena i države navodno na korak do Evrope.

Ulazim u prostoriju gdje radi ta i ta „specijalna“, koja me vrlo ljubazno nudi stolicom bar pet metara daljom od njenog stola. I diktira: „taj i taj, od oca toga i toga, majke te i te, rođene tako i tako, rođen tada i tada, nastanjen u Podgorici, ulica ta i ta, broj taj i taj, brojevi telefona ti i ti…“ . I baš je o tim telefonima riječ, kaže „specijalna“. Naime, kaže, „pozvani ste kao svedok – oštećeni u procesu koji se vodi protiv toga i toga, bivšeg direktora ANB, kao osoba čiji su telefoni, broj taj i taj, u dužem periodu, neovlašćeno prisluškivani i praćeni. Vaši brojevi su među njih preko tri stotine koje nam je Agencija dostavila a koji su, bez odluke odgovarajućeg suda, godinama praćeni i prisluškivani. Da li ste to znali“?

Po pogledu „specijalne“, rekao bih da očekuje moje iznenađenje. „Znao sam, i znam, kažem, je bi bilo iznenađenje da nisam prisluškivan“. „Jeste li imali kakvih problema tokom tog procesa“, pita „specijalna“? „Ne, kažem, osim ako se u to ne računaju povremene smetnje i šumovi prilikom telefoniranja i, jedno vrijeme, anonimne dojave mojoj supruzi o tome gdje sam i sa kim sam“.

„Specijalna“ se na ovu konstataciju smješka i pita da li se pridružujem krivičnom gonjenju toga i toga. „Pridružujem, odgovaram bez razmišljanja, znam da mu ni dlaka glave neće faliti, ali neka se makar i on jednom suoči sa licem pravde“. „A da li imate neki odštetni zahtjev“, interesuje ‘specijalnu’? „Ne, odgovaram, od te gamadi mi ne treba ništa, jer nema tih para kojima se mogu nadoknaditi osjećaj neslobode i ‘velikog brata’ na sopstvenom tragu“.

Na kraju desetominutnog ispitivanja „specijalna“ traži da se potpisom obavežem da o ovome neću nikom i nigdje govoriti. Potpisujem, i ne bih da već nekoliko dana kasnije o tome, javno i na TV, nijesu progovorili drugi. A, osim toga, ni jedan podatak koji bi mogao da uputi na toga i toga nijesam i neću pomenuti, sve dok i ako ikad proces iz zone „izviđanja“ ne pređe u nadležnost nekog suda.

Vraćam se istom putanjom, jedva prateći stazu kojom sam stigao, preuzimam oduzete stvari i izlazim na ulicu Slobode. I, iskren da budem, nikad kao u tom trenutku nijesam shvatio dubinu i značenje toga pojma.

Vraćam se na posao i, prolazeći Njegoševim parkom, odlučujem da sjednem na klupu i malo predahnem u njegovoj tišini i u sjenci velikog Vladike, čiji je bronzani pogled usmjeren baš prema „specijalnima“. Da saberem i misli i sebe. A onda se odnekud javiše stihovi:

Spava selo,
Spava grad,
Spava mator,
Spava mlad,
Spava mama,
Spava tata,
Spava seka,
Spava bata
(A NAPOLJU MJESEC SIJA…)
Snuje šuma
Pored druma,
Spava trava oko Plava
I Plav spava,
(TAJ POZNATI NOĆOBDIJA)
Zaspala je služba spasa
Čak ni more ne talasa
(USNULA I POLICIJA)
Spava London,
Spava Rim,
Nek spavaju
Pa šta s tim
Kad od mora do Čakora
Spava butum Crna Gora
(DREMNULA JE ČAK I CIJA…)
Zakunjale noćne ptice
Žmirkaju i sijalice
Trotoari posustali
I zaspali,
I most spava na obali,
Spava vjetar u krošnjama
Svi spavaju
Bago nama,
Kao jedan hrču svi
(SPAVAM I JA…)
Jer nad nama
Dan – noć bdi
Stalno budna
A G E N C I J A!!!

Krišom, da ne vidi Vladika Rade i ne odalami me svojom teškom, bronzanom, rukom, zapisujem ovaj pozdrav budnoj Agenciji, svjestan da ga je ona čula i prije nego sam ga i izgovorio.

Agencijo, zdravo, zdravo!!!