Ako Kosovo nije naše, zašto ga onda traže od nas

 Piše. Čedomir Antić

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je promjenu Ustava. U inauguracionom govoru krajem maja i u autorskom tekstu objavljenom u beogradskim dnevnim novinama „Blic prošle sedmice, predsjednik je insistirao na raskidu s mitovima… Ponovio je, međutim, i staru aksiomatsku mantru o tome da se Srbija neće odreći Kosova i Metohije.

Šta je ostalo od srpskog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom? Zašto je ovo pitanje i danas važno?

Mnogi kažu da Kosovo više nije srpsko. Kao argument navode očiglednu činjenicu da je srpski narod apsolutnu većinu na ovim zemljama izgubio u 18. vijeku. Da je 1941. tamo bilo 35 odsto Srba, a danas ih ima oko pet odsto. Da Jugoslavija i Srbija nisu uspjele da Kosovo i Metohiju integrišu u Srbiju. Tvrde i da Srbija posle 1941. nije uspjela da pridobije značajniji broj Albanaca za svoju državnu ideju. I kako Srbija ne bi mogla da bude demokratska država ako bi Albanci nastupili kao monolitan politički blok. Neki kažu i kako je Srbija 1999. izgubila rat sa SAD i saveznicima, a mali broj naših autošovinista tvrdi i da srpska država nema moralna prava da integriše Albance zbog navodnih zločina i „vjekovne ispravnosti, kosmopolitizma i miroljubivosti albanskih plemena.

Veliki srpski pjesnik Matija Bećković odavno je odgovorio na sve te tvrdnje pitanjem: „Ako Kosovo nije naše, zašto ga onda tražite od nas?

Do danas je, zahvaljujući velikoj nepravdi, pritiscima i imperijalističkom šovinizmu vlada SAD, Britanije i SR Njemačke, posle jednog nepoštenog i neravnopravnog rata, čiji su lažni izgovor bili ljudska prava i humanitarni razlozi, stvorena druga albanska država. Srpski narod na Kosovu i Metohiji je, srazmjerno broju, višestruko stradao u odnosu na albanski, progonjen je, temeljno obespravljen i opljačkan. Tokom proteklih osamnaest godina izgrađena je na sporazumu klanova i tajnih službi agresorskih velikih sila jedna paradržava. Ona nije čak ni plod slobodne volje kosovskih Albanca. Ona je eksponent velikih sila, mafijaška politika koja je, što je još važnije, jednostrano proglašavajući nezavisnost uz podršku NATO-a, nepovratno srušila Helsinški završni akt i državne granice u Evropi i svijetu. Za sada su se raspale samo Jugoslavija, Srbija i Ukrajina, ali slijede Sirija, Libija i Irak, a ja sam uvjeren da će se zlo naposletku vratiti u države koje su ga osamdesetih godina prošlog vijeka i stvorile.

Srbija je i dalje suverena nad Kosovom i Metohijom. Da nije tako, Kosovo bi bilo članica UN. A možda i ne bi… Sve i da Srbija danas prizna nezavisnost Kosova, teško ca će Španija, Rumunija, Kipar, Slovačka i Grčka, zabavljene svojim problemima i separatizmima, ikada priznati Kosovo i omogućiti mu ulazak u EU. Ne znam kada će Ruska Federacija i NR Kina pristati da jedna na taj način uspostavljena država uđe u UN. Možda svi oni i pristanu, ali šta bi Srbija dobila pristajanjem na nezavisnost KiM?

Kad predsjednik Vučić kaže da Srbija treba da se u ustavnom pogledu oslobodi mitova, on ne spominje gdje je ona to mitovima zarobljena. U cjelokupnom tekstu Ustava iz 2006. Kosovo i Metohija spomenuti su dva puta. U preambuli gdje su posebno naznačeni kao dio suverene teritorije Republike Srbije i u zakletvi predsjednika republike. Kad je riječ o sadržaju statusa, te davne 2006. naglašeno je da će Srbija po završetku pregovora donijeti ustavni zakon o Kosovu i Metohiji. Kosovo i Metohija je tako, kad je riječ o Srbiji, postojalo samo kao jedna forma. Srbija je otplaćivala dugove Kosova, nije imala pravo na udio u privatizaciji, porezima, niti bilo kakvo pravo vlasništva, održavala je uporno sva prava svojih građana sa Kosova i Metohije i svoje obaveze prema njima, sve to da bi zadržala formalni suverenitet i veze sa Srbima na sjevernom Kosovu i u nekoliko izolovanih enklava na jugu.

Devet godina posle jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova, Srbija je prihvatila da se odrekne svojih građana na Kosovu i Metohiji. Briselskim sporazumima oni su integrisani u albansku kosovsku državu. Zauzvrat, Srbi sa KiM su dobili zajednicu srpskih opština koja jedva da ima nešto više ovlašćenja od onih koje je opštinama predviđao odbijeni Ahtisarijev plan. Međutim, ZSO već petu godinu nikako da bude osnovana.

Šta Srbija dobija „razbijanjem mita“ koji kao što vidimo vitpe ne postoji? Šta bi značilo izbacivanje Kosova i Metohije iz preambule koja kao deklarativni dio Ustava nikoga ne obavezuje? Ili iz predsjedničke zakletve, koju je Vučić položio prije samo dva mjeseca…? I kada Kosovo bude nezavisno i možda uđe u UN, da li ćemo moći da promijenimo istoriju koja za Srbe u pokrajini postoji više od hiljadu godina, za razliku od Albanaca čija istorija na KiM seže tri vijeka u prošlost? Da li ćemo mi Srbi ikada zaboraviti Kosovo i Metohiju? I da li ćemo, ako Kosovo dobije nezavisnost, propustiti sledeću priliku da ista pravila primijenimo na Republiku Srpsku i neke druge zemlje u kojima su Srbi obespravljeni. Jer Albanci s Kosova su u svakoj srpskoj državi imali više prava nego što danas imaju većinski Srbi u Boki, Staroj Hercegovini, Vasojevićima…