Ako ne vjerujete, čujte Solženjicina!

Na današnji dan, 8. oktobra 1970. godine Nobelovu nagradu za književnost dobio je ruski pisac Aleksandar Isajevič Solženjicin.

Piše: Želidrag Nikčević

Sve je išlo ka tom ratu, ne jednu, dvije ili osam godina. Mnogo duže. Ako ne vjerujete, čitajte Solženjicina. Poodavno je Aleksandar Isajevič objasnio ko od zapadnih igrača stoji iza antiruske Ukrajine i predvidio neizbježni raspad te države u njenim sovjetskim granicama.

Evo kako je klasik pisao 1998, kad su rusko-ukrajinski odnosi bili kudikamo bolji:

„Od prvih koraka stvaranja ukrajinske države tamo se naduvavala – radi zbijanja političkih redova – uobražena vojna prijetnja od Rusije. Kad je počela da se formira ukrajinska armija, od oficira su prilikom polaganja zakletve zahtijevali da izraze posebnu spremnost za ratovanje upravo protiv Rusije. Prijetnju ratom toliko su priželjkivali, radi učvršćenja odveć heterogene ‘ukrajinske svijesti’ – bilo je dovoljno samo da Rusija najavi namjeru da prodaje naftu ne po maksimalno povlašćenim, nego po svjetskim cijenama, a iz Ukrajine bi zaurlali: „Ovo je – rat!“

A prije pola vijeka, u još stabilnoj sovjetskoj 1968-oj (objavljeno 1974. u „Arhipelagu Gulagu“), on upozorava:

„Sa Ukrajinom će biti izuzetno bolno!“ Istovremeno, tada opominje: „Nije sva Ukrajina u današnjim formalnim sovjetskim granicama zaista Ukrajina. Oblasti sa lijeve obale bezuslovno teže Rusiji, a tek Krim, njega je Hruščov prosto pripisao Ukrajini totalnom glupošću.“

Godine 1990, uoči raspada SSSR, razmišljajući u preustrojstvu Rusije, Solženjicin konstatuje:

„Danas odvojiti Ukrajinu, to znači rezati kroz milione ljudi i porodica. Koliko čitavih oblasti sa ruskom prevlašću, koliko onih koji se teško mogu nacionalno opredijeliti, koliko miješanih brakova – a niko ih do sada ‘miješanim’ nije smatrao.“

Po Solženjicinu, u slučaju osamostaljenja Ukrajine žitelji raznih regiona morali bi sami, na referendumu, riješiti sudbinu svojih oblasti.

„Neće biti dobro ako prvi koraci nezavisnosti budu praćeni gušenjem volje dijela stanovništva… Ne može se sudbina žitelja toliko različitih oblasti rješavati po srednjem aritmetičkom obrascu u prostranoj 50-milionskoj republici. Zašto se oni koji u Lavovu i Kijevu ruše spomenike Lenjinu klanjaju, kao svetim, lažnim lenjinskim granicama, naškrabanim u krvavi rasvit sovjetske vlasti samo da bi se kupila stabilnost komunističkog režima? Takav obračun glasova može biti fatalan za sudbinu mnogih miliona ruskog stanovništva“ – upozorava Solženjicin ukrajinske političare uoči referenduma o nezavisnosti 1991. godine.

„Slovenska tragedija“ – to je naslov poglavlja iz knjige „Rusija u provaliji“, u kojoj Solženjicin razmatra istorijsku sudbinu Rusije, Ukrajine i Belorusije. Režiseri tog „istorijskog spektakla“, smatra on, nalaze se na Zapadu. „Amerika na sve moguće načine podržava svaki antiruski impuls Ukrajine. Antiruska pozicija Ukrajine, baš to je ono što treba Americi. Namjere civilizovanog Zapada prema nama sve manje se skrivaju, a ogorčeni neprijatelji Rusije, kao što su Kisindžer i Bžežinski, ne jednom su to saopštavali potpuno otvoreno, govoreći o Rusiji kao suvišnoj državi na karti svijeta. Ukrajinske vlasti, i sa Kravčukom, i sa Kučmom, uslužno podigravaju američkom cilju da oslabi Rusiju. Tako je došlo do posebnih odnosa Ukrajine i NATO-a i do vježbi američke flote u Crnom moru, 1997. Htio-ne htio, prisjećaš se besmrtnog Parvusovog plana iz 1915: iskoristiti ukrajinski separatizam radi uspješnog raspada Rusije.“

Dalekovidog klasika, nažalost, niko nije slušao.