Juče je bio veliki i težak dan za Crnu Goru i sav pravoslavni svijet: naš Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije upokojio se u Gospodu u jutarnjim časovima dan uoči smrti dva velika svetitelja našeg roda – Petra I i Petra II Petrovića Njegoša.

I zbilja, kako je i govorio naš Đedo, kako su ga od milošte zvala njegova djeca (jer svi smo mi djeca Hristova a Mitropolit bješe najbolji i najveći među nama), uloga mitropolita crnogorskih je bila teška, a umnogome otežana naravi naroda u Crnoj Gori, tom uvijek živom krvlju i inatom naših ljudi.

I mnogo je riječi kazano, a svaka sa sobom nosu žalost i tugu a opet radost što je sa nama živio veliki Čovjek.

A on je ljubavlju liječio rane, i kako je napisano u jednom od pozdrava Mitropolitu – nije vjerovao ni da je imao neprijatelja, već samo onih koji ne razumiju.

A nakon Vladike Rada, Vladika Amfilohije pozvao je na ispunjenje amaneta i obnove Njegoševe kapele na Lovćenu. U svojoj poslednjoj besjedi je o tome i govorio:

„Niko neće da dira ovaj mauzolej koji je po duhu nastavak onog spomenika Franje Josifa, koga su pripremali da podignu 1916. godine, srušivši lovćensku crkvu i izbacivši Njegoša sa Lovćena. Bio je pripremljen spomenik Franje Josifa, a ovaj mauzolej je po duhu nastavak toga spomenika Franje Josifa. I on je svjedočanstvo jednoga vremena i on će ostati mauzolej, ali će morati da se skine prokletstvo sa Crne Gore koje je ostavio Sveti Petar Drugi Lovćenski Tajnovidac: Prokleti bili ako me ne sahranite u ovoj crkvi koju sam ja ovdje sagradio.“

Prije 175 godina, dojavljivali su žbiri carskoj Vijeni da vladika i pjesnik, Petar I I Petrović Njegoš, vođen „noćnim vizijama“, gradi crkvu, na Jezerskom vrhu. To se događa 1845. godine, kad je u Beogradu štampana „Luča mikrokozma“, u čijoj Posveti se Njegoš obraća svom učitelju, Simi Milutinoviću, stihovima: „Sudba ti je i moja poznata; / mislim, nejma podobne na zemlji: / do vratah sam iznika tartara, / ad na mene sa prokletstvom riče, / sva mu gledam gadna pozorišta; / al na sudbu vikati ne smijem – / nadežda mi voljom tvorca blista!“, pisao je prije nekoliko godina Budimir Dubak.

Posvećujući crkvu na Lovćenu svom stricu, Svetom Petru Cetinjskom, Njegoš je taj najvisočiji oltar naznačio za mjesto gdje se služi nebeska liturgija.

Na umrlom času Njegoš ostavlja amanet: „Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da ispunite, a ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako učinjet, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vami na dušu“.

Njegoš crne slutnje i sud onima koji budu pogazili njegov amanet, izriče u pjesmi „Lovćenu“, koja nije objavljena za pjesnikovog života, već u knjizi „Život Petra I I Petrovića Njegoša“ (Matica srpska, 1914. godine), kao prepis Vuka Vrčevića.

U toj pjesmi Njegoš veli: „Ti odbijaš svakog stvora društvo / što ne sliči orlu al kurjaku, / al Milošu ili Karađorđu, / a otrovne bljuješ anateme / na vukovce, roda izdajice“.

Kao da je, za života, Lovćenski prorok htio da odbrani Lovćen, od izdajica svoga roda, koje imenuje kao „vukovce“ (po Vuku Brankoviću), koji će, vidio je tajnovidac, srušiti zavjetnu crkvu Svetog Petra, i u njoj, njegov grob razoriti.  Četiri godine po Njegoševoj smrti ispunjen je amanet. Preneseni su njegovi zemni ostaci iz Cetinjskog manastira u crkvu Svetog Petra, na Lovćen. Nije bilo više bojazni da će mu Turci odsjeći mrtvu glavu.

Činilo se da je Njegoš našao vječni mir. Ali, njegovo posmrtno stradanje tek je predstojalo, u eri strašnoj, u 20. stoljeću.

Uzalud je mitropolit Mitrofan Ban pozivao austrougarske okupacione vlasti da ostave na miru Njegoševe zemne ostatke. Guverneru Veberu, koji je izdao naredbu da se Vladičini posmrtni ostaci prenesu s Lovćena na Cetinje, mitropolit je objašnjavao „da je Njegoš bio ne samo gospodar Crne Gore, već i pjesnik Srpstva, i da će taj čin tužno odjeknuti u svim srpskim sredinama“.

Koliko su ti argumenti tronuli Vebera svjedoči i njegova naredba da se izvrši ekshumacija, i to noću.

Kako je izgledao taj vandalski čin, neponovljivo kazuje Miloš Crnjanski, u svojoj „Svirepoj uspomeni iz doba okupacije“, koju je objavio u Srpskom književnom glasniku, 1925. godine, pod naslovom „Njegošev grob“. Suštinu teksta čini svjedočenje očevica tog strašnog čina, Lazara Matkovića, oficira austrijske vojske, za koju Crnjanski kaže da je „uvek zaudarala grobarski“.

Posmatrao je Lazar, ispod stare bukve, kako vojnici „krišom kao lopovi“, snose niz Lovćen Njegoševe zemne ostatke. Sjutradan je, s dvojicom Čeha, otišao na raskopani grob Vladike Rada, na kojem su Austrijanci spremali lomaču, da „grobu nestane i traga a kamenje rasture“. Matković je sišao u praznu raku i „našao jedan kralješak, koji je virio iz zemlje. Kostur vladike Rada bio je rasut“. Potom je našao „petu i zatiljak“. Ponijeli su te tri kosti. Srbin i dva Čeha su o tome ćutali.

Lazar je čuvao Njegoševe kosti, kao svetinju. Tajnu je povjerio Cetinjskoj Mitropoliji 1921. godine. Dobio je uputstvo kako da ih dopremi u Crnu Goru, da se Vladičine oskrnavljene i poskitane kosti sastave i ucijele. Prenesene su u manastir Savina, u Herceg Novom, a odatle u Cetinjski manastir, gdje su, od 1916. godine, ostaci Njegoševih ostataka počivali.

Miloš Crnjanski, ushićen Njegoševim povratkom na Lovćen, ne sluti da obnovom Kapele nije došao kraj Njegoševim stradanjima. Objavljuje da posmrtni ostaci najvećeg srpskog pjesnika tu ostaju, „da počivaju i utiču na nas, zanavek“.

Kao što je mitropolit Mitrofan Ban pokušavao da urazumi austrijskog okupacionog guvernera, da ne skrnavi Njegošev grob, tako je i mitropolit Danilo Dajković tražio od komunističkih guvernera Crne Gore, da poštede crkvu Svetoga Petra Cetinjskog i Njegošev grob, od rušenja.

Ako su već sahranjivali Boga, zašto bi za njih bile svetinje Njegošev amanet i grob. Jedan je rekao Mitropolitu da će Kapela biti srušena, i kad bi svi sudovi svijeta presudili u njegovu korist.

Uzalud su bili apeli i vapaji Srpske pravoslavne crkve, srpskog naroda i njegovih najvećih intelektualaca, kao i razumnog i civilizovanog svijeta. Na Lovćenu je sodom zapušio. Počeo je sumrak Lovćena i sumrak Crne Gore. Nastupilo je pomračenje sunca. Strašni Minotaur Petra Lubarde izišao je iz Tartara, i stao da proždire svetu Lovćen-planinu.

Poput Lazara Matkovića, i ona dva neznana junaka, koji bijahu Česi, što su iz raskopanog groba spasavali Njegoševe rasute kosti, sad je, nakon gotovo šest decenija, jedan časni inovjerac, Iso Mahmutbegović, iz Bistrice, kraj Bijelog Polja, odbio da udari krampom u „vlašku svetinju“. Osvjetlao obraz i spasao dušu svoju.

A šta su činili nesrećni pripadnici Njegoševog plemena? Zakleli su se ocu laži da će razoriti svešteni Hram i zgomilati ga u pagansko kapište.

Eno gomile kamenja od crkve Svetog Petra Cetinjskog, na Ivanovim koritima. To je potomak one gomile od Njegoševe kapele, načinjene austrijskim topovskim đuladima. To je razdrobljena glava Lovćena. To su kameni členovi tijela, koje u mukama izdiše. To je kamenovana Crna Gora. To je Njegošev amanet, bačen pod gomilu, od strane Crnogoraca. To je naš srušeni Zid plača. To je naša „tuga i opomena“. To je naš košmarni san. To je naš crni obraz, pred Bogom i svijetom!, zaključio je Dubak.

I zato – ako smo ljudi da ispunimo zavjet naših vladika – DOGODINE NA LOVĆENU!