„Odahnite, grudi, u ovoj slobodi“ – Aleksa Šantić: Noć pod Ostrogom
Ostrog noću
Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
Na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
A ti, brdska vilo, amo k meni hodi
Da pjevamo pjesmu koja duše grije.
Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
Prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
Pred oltarom neba za nj se bogu moli.
Ovo nije vjetar sa visokih strana
Što polako slazi pa vrh grma tine,
To njezina duša miropomazna
U molitvi blagoj javi se i mine.
Dok tamo daleko, za vrhove one
Što se k nebu dižu kao znamen sveti,
Svečano i mirno jasna užba tone
I kô zlatna kruna spram istoka trepti.
U meni se rađa jedno zlatno doba,
Jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
U duši mi puno pokoja i sreće.
Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
A preda mnom, doli, slobodna i smjela,
Plava Zeta teče i hujanjem svojim
Uspavljuje skromna crnogorska sela.
Kako je lijepa! Kako li je mio
Onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti’o
Svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.
O rijeko srpska, koliko je dana
Krv osvetna tekla u bistroj ti vodi –
Da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
Putnicima pričaš o vječnoj slobodi!
Gledajući tebe ja, pun snaga novi’,
Gledam u budućnost domovine moje,
I cjelivam dušom tebe i krš ovi,
Ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.
Ja znam: jednog dana sa obala tvoji’
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.
Hoće, ako bog da! I grobovi travni
Naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni’
I kandilo slave na srpskom oltaru.
Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, –
Vilo, daj mi krila, da letim, da letim!
1905.
Upravo postavih svoju pesmu na ovu temu, ali ispade kao da je proza, treba je složiti po stihovima
Milko Grbović: POD OSTROGOM
(Objavljeno u Patrijaršijskom „Zvoncetu“ 2020. g)
Tu, pokraj ćivota, ispod stenja
skrušeno stojim, ja grešni rab,
zapljusnut valom otrežnjenja
koliko sam sitan, jadan i slab.
Sve moje brige dosadašnje
il sitne sreće – ko za njih mari?
Svaki mi korak prepun plašnje
za svakodnevne, prizemne stvari,
Sa čime mi se duša rve
i spokoja se lišava njenog,
o, kako su to sićušne mrve
spram onog pravog, vanvremenog!
I, tu se skida, poput krljušti
skorela krasta, i sama spada
i, dok se koprena zabluda ljušti
pitam se: kako živeh do sada?
Neki se trnci uz leđa penju
dok mi toplina obraze žari,
da li sam u nekom magnovenju
– ili se tek budim ustvari?
Osećaj novi, pomalo čudan
kao potok koji promeni sliv,
tek sada ja sam istinski budan
tek sada svestan – i najzad živ.
Milko Grbović, Beograd, [email protected]
„Ja znam: jednog dana sa obala tvoji’
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.“
*******************************
Nikada Zastarjeli, Vazda ZIV Aleksa Santic….
Moj Najomiljeniji Pjesnik…. Rodoljub Iznad Vremena….
Kakve PROROCANSKE RIJECI SANTICEVE….
VIDIO JE MITROPOLITA AMFILOHIJA….
VIDIO JE LITIJE…. SVECANE, NEBESKE LITIJE….
VIDIO JE VASKRSLI NAROD CRNE GORE….
Snaga Santicevih Rijeci… Vjera i Snaga Srbinova….
Ostaju Povezane u Vjecnom, Vjekovnom Trajanju….
PONOVO SE OBNAVLJAJU, RADJAJU I VASKRSAVAJU….
Rode Moj, Osjecas li Santica Nocas u Dusi Tvojoj?….
Cavajmo Mitropolita Amfilohija Nocas i Zauvijek….
U Srcu Nasem…. U Vjeri Nasoj…. Zivio mi Rode….
Imali mjesta za ovu pesmu u školskom programu crne gore aleksa sankcije na predivan nacin pevao i boki.
ALEKSA ŠANTIĆ: POD OSTROGOM
Spokojno ćuti manastir i spava.
Maleni toranj stražari i bdije,
I doli mirno teče Zeta plava.
Još pozni mjesec na vidiku nije,
Odblesak prvi tek što jedva zâri
Vrhove kršâ. Tiho. Samo vije
Pritajen vjetar iz grmova stari’.
No dok pod hrastom od stoljetnih dana
Preda mnom vatra kô jutro se žari
I crven baca po račvama grana,
S kivota svetog sjaj čudesni sinu,
I srebrn blesak pade preko strana…
I vidjeh: uz krš sveti otac minu,
Na čelu noseć jednu mutnu boru,
I sjajan na vrh Ostroga se vinu.
Pjesmu zvijezde počeše u horu,
I vidar bola u odeždi stanu,
Pogleda tamo prema Durmitoru.
Kleknu i poče da moli, i kanu
Suza mu jedna… Kao nikad prije,
Nebo zatrepta, i nad vrhom planu
Pun krvav mjesec… I sa strana svije’
Sa grmljem bolno jeknu golet gornja;
I kô srce jedno gdje jad ljuto bije,
Žalosno zvono zacikta sa tornja.