Aleksandar Tutuš: Knjiga utisaka ili Lažna briga B. Dežulovića za ostrošku svetinju

Odgovor na tekst Borisa Dežulovića „Spasimo srpske svetinje“

Uobičajeno svakodnevno poslušanje dok sam kao đak pješak pohađao osnovnu školu u jednom selu nadomak Splita bješe da prije početka nastave kupim primjerak Slobodne Dalmacije u trgovini mješovitom robom, kojeg ću presavijenog i presovanog među školskim knjigama, nakon škole donijeti ocu na čitanje.

U školu se išlo od ponedjeljka do subote, a tim danima su izlazile i novine. Nedjelja je bio dan odmora za đaka pješaka a važio je i subotnji dvobroj Slobodne. Ponedjeljkom ujutro korak bi mi bio malo dulji, ne zbog toga što mi je zafalila škola, koliko sam bio nestrpljiv da na poleđini ili na pretposljednjoj strani tek kupljenih, savršeno složenih novina, još malo vlažnih od štamparskih isparenja, crno na bijelo pogledam rezultate odigranih fudbalskih utakmica prethodnog dana i slavodobitno zadržim pogled na tabeli Prve savezne lige, na čijem se vrhu tih osamdesetih najčešće nalazila Crvena zvezda.

Iako nisam imao baš s kim podijeliti tu svoju radost, jer ja nisam bio manjina, ja sam bio Jedini, iznad ulice i iznad škole, zelenih čempresa i brda u daljini treperila je jedna istina, jedno Stanje stvari, jedna konstanta da je rat odavno završen, a znalo se i to ko je u njemu pobjedio i u ovom miru mogao je navijati svako za svakoga, možda neko samo očima na pretposljednjoj novinskoj strani, ali to je već pitanje kvaliteta.

Kraj školske godine te osamdeset šeste skoro se poklapao sa završetkom proljetnog dijela prvenstva, koje se ipak nije regularno završilo na terenu, već, kako se to kaže, za zelenim stolom. Najprije je titula pripala Partizanu, pa dodjeljena Zvezdi, da bi nakon istrage regularnosti opet bila vraćena Partizanu a na koncu tog procesa pala je i odluka o oduzimanju bodova Zvezdi, Partizanu, Rijeci, Dinamu… Moja telepatska podrška tokom višemjesečnog zagledanja sportske strane ostala je bez rezultata. Ali nastupili su dugi ljetni dani dokolice uz „Mister Noa“ iz grada Manausa i ostalih junaka ispod košćele, bicikliranja po udaljenim cestama u sumrak, a s posebnim uzbuđenjem iščekivao sam odluku roditelja o planiranom putovanju za Beograd.

I, odluka je pala. Jednog junskog jutra, ispod neba najplavljeg na svijetu, pod lozovom odrinom sestra i ja mazali smo paštetu na kruv ispod peke, ne pijući puno mlijeka da ne povraćamo u putu. Stvari su već bile spakovane, pojeo se i doručak, više puta majka je obišla naše malo domaćinstvo i onog trena kad ona spusti veliki gvozdeni ključ na malu policu ispod pretinca za rukavice u autu, bijaše to znak za pokret. Plava Lada 1300 specijal ode iz našeg dvorišta, ispod odrine nije bilo nikog, samo poneka mrva na plastičnom stolnjaku i kujica Ali što je gledala za nama.

Nije prošlo ni sat vremena plava lada se vrati u dvorište. Kujica je veselo skakala po zidu ne razumjevajući da ljudi nekad zaborave nešto i onda se po to zaboravljeno vrate. Bješe kratko to zadržavanje, ključ još jednom zveknu na svoje mjesto i onda mi zaista krenusmo na to prvo pravo porodično putovanje, svi skupa.

Većina događaja s tog desetodnevnog porodičnog putovanja bila je mješanje svakodnevica, naše i naših domaćina, tačnije tetke, očeve sestre kolonizirane u Banat, koja se tamo udala i zasnovala porodicu s jednim Makedoncem. No, osim što sam vidio neku drugačiju zemlju od ove naše kamenite i kupinjave, manje plavo nebo sa manje zvijezda, imao sam priliku kao dvanaestogodišnjak upoznati i procesirati neke kompleksne lekcije.

U želji da nam nešto pokaže otac nas odvede u beogradski zoološki vrt, prošetasmo Knez Mihajlovom, upalismo svijeće u crkvi Sv. Marka, popesmo se na vrh Beograđanke. I dok se ostatak porodice nečujno kretao prema vidikovcu na vrhu palate, ja isto tako nečujno skrenuh nekim hodnikom pravo na vrata tada još kultnog Studija B. Ništa se uzbudljivo nije desilo, niti sam se izgubio u toj šetnji velegradom. Već istog dana bučne ulice Beograda zamjenismo vrelim asfaltom Ibarske magistrale na putu za Topolu da vidimo mauzolej Karađorđevića – Oplenac. Na Oplencu sam kao dvanaestogodišnjak počeo razabirati teme koji mnogi ni danas u mnogo poznijem dobu ne razumiju.

Pravoslavna crkva u Dicmu kod Splita, u kojem je moj otac bio paroh, bila je glavno mjesto, uz očevu biblioteku, stjecanja mog skromnog i djetinjeg duhovnog iskustva. U prvoj polovini 19. vijeka crkva je kompletno restaurirana prilozima imućnijih pravoslavaca. Keramički pod koji su radili majstori iz Italije, drveni ikonostas sa ruskim ikonama kasnobaroknog stila, interesantan živopis koji se počeo ljuštiti vremenom iako su na stropu bili jasni likovi jevanđelista bili su ponos malobrojnih pravoslavaca.

Bio sam sa ćaćom i u Sv. Duji u Splitu, išli smo i na ponoćku kod katolika u njihovu crkvu za katolički Božić u Dicmu godinu prije putovanja u Beograd. Iskustvo prepune crkve Svetog Jakova imalo je svoju mistiku i ljepotu. Te međusobne posjete koje su znali upriličiti don Ante sa svoje dvije časne sestre i moj otac sa svojom porodicom bile su revolucionarne. I nisu potrajale, don Ante je poslan u drugu župu.

Ali Zlatna crkva dinastije Karađorđević u koju se tog dana popesmo širokim kamenim stepeništem na brdašcu Oplenac, posvećena Sv. Đorđu kao da je pala sa samih nebesa, svaka pozlaćena kockica nepreglednog mozaika sijala je za sebe u mom oku. Otac je zadovoljno i ponosno promatrao naše divljenje dok smo otvorenih usta i izvijenih vratova gledali velelepnu unutrašnjost hrama.

Nismo bili sami. Na pozlaćenom dnevnom svjetlu nekako hladno i strano je promicala ispred pozlaćenih freski figura muškarca sa rukama na leđima u laganoj vindjakni svjetlo sive boje.

U šaci je muškarac držao svežanj ključeva s kojima bi nervozno zatreskao s vremena na vrijeme. Zavlačio se u oltar, na trenutke bi izdvojio ključ iz svežnja i s njim grebuckao po mozaiku. Bilo mi je čudno njegovo ponašanje, pogotovo to što je neometano ulazio gdje je htio, čak kroz Carske dveri. Nisam znao da je to bila mrtva crkva, crkva grobnica, crkva spomenik kulture, crkva koja nije služila za ono za šta crkva treba da služi. Umjesto cjelivajuće ikone na nekakvom nalonu ležala je Knjiga utisaka.

Hodali smo uzduž i popreko nebrojeno puta, vraćali se iznova pred Hrista i Bogomajku, pred Arhangele i Svete ratnike, upijajući zlatno svjetlo oreola s kojima se samo sunce Dalmacije može mjeriti. U toj crkvi shvatio sam riječ Otadžbina. Makar sa gospodarima što ležali su nemoćno, zaboravljeni u kripti, sa kustosom umjesto sveštenika i Knjigom utisaka umjesto Cjelivajuće ikone.

Kad smo završili naš obilazak, priđosmo po redu Knjizi utisaka. Otac izvadi svoju „parkericu“ iz sakoa i prije nego što bilo šta upisa okrenu se prema nama dok su nam glave još bile pogleda uprtih u Naos.

– Dođite ovo da vidite – reče on s tužnim smješkom na uglovima usana.

– Moglo je ovo i bolje – bile su riječi nemarno našvrljane latiničnim pismom po sredini lista Knjige utisaka. To je bilo sve što je neznanac sa ključevima u svjetlosivoj vindjakni imao da kaže, prije nego je otišao, očito nečim duboko nezadovoljan dok je svojim ključićem grebuckao kao miš po pozlaćenom mozaiku.

Prošlo je od našeg porodičnog putovanja u Beograd preko Livna, kroz kanjon Vrbasa pa kroz Bosnu na Pavlovića ćupriju preko trideset godina, ali sliše se u istu stranu Knjige utisaka iz sjećanja prizvan komentar neznanca u svjetlosivoj vindjakni, modernoj tih godina i tekst Marjanskog Svica, Borisa Dežulovića, objavljen u srpskom tjedniku „Novosti“ pod naslovom Spasimo srpske svetinje.

Otvarati Slobodnu Dalmaciju – da li zbog Smojinih kolumni, tabele u sportskom dodatku ili zbog samog imena novina koje je značilo slobodu od fašizma – bio je potpuno drugi, ugodniji osjećaj nego otvoriti stranicu gore pomenutog tjednika koji sa svojim autošovinističkim naslovima, ukrašen svojim crno-bijelim fotografijama podsjeća na najgore vrijeme zajedničke istorije, vrijeme NDH.

Ne znam da li su se u vrijeme Hrvatske Pravoslavne Crkve i patrijarha joj Germogena, štampali crkveni kalendarići, ali bez obzira na potpuno drugačiji medij, tehnologiju, duh je potpuno prevodiv, mogao bih baš takvima zamisliti te ili neke druge brošure za Srbe tog doba. Padoše mi na um neki desni aktivisti u Hrvatskoj koji su palili primjerke tjednika. Da, zaista je politička scena nekad teatar besmisla.

I kao što sam sa dvanaest počeo razaznavati razliku između Žive i crkve spomenika, još prije dvadeset i više godina živeći u Crnoj Gori, na Cetinju, bio sam svjedok inicijative Zavoda za zaštitu spomenika koja je još tad prepoznata kao uvod u ovo današnje čudovište pod nazivom Zakon o vjeroispovjesti. Marjanski svitac, kao uostalom i novoizabrani predsjednik Milanović, podržava svoje crnogorske prijatelje. Svitac poručuje da treba da se manastiri sačuvaju od njenih domaćina. Tačnije Ostrog, mjesto njegove dječje fascinacije.

– Moglo je ovo i bolje – u stilu posjetioca Oplenca daleke 86. u svjetlosivoj vindjakni. Mogao bih zamisliti Svica u obličjima i vindjaknama raznih boja kako obilazi srednjovjekovne srpske manastire i mahnito ispisuje na nekim hartijama – moglo je ovo i bolje…

U Crnoj Gori su do prije 20-30 godina nažalost mnogi hramovi i manastiri, čak i oni od izuzetnog istorijskog i duhovnog značaja, bili potpuno zanemareni. Nesaglediv trud njihovih domaćina, Mitropolije crnogorsko-primorske, uzdiže Živu crkvu, koju i ovih dana samim promislom Božjim svjedoče stotine hiljada vjernika na ulicama crnogorskih gradova.

– Moglo je ovo i bolje – bio je vjerovatno komentar i onih što su minirali i pravoslavnu crkvu u Dicmu 1993.

– Teritorije zapišane svetosavljem – kaže Svitac, pa nastavi oduševljeno čitati po njemu izvanredan zakon o vjeroispovjesti koji je izglasala Skupština Crne Gore.

Objasniti logiku Žive Crkve koja diše, raste i razvija se nemoguće je objasniti nevjerniku, nekom ko crkvu zamišlja kao relikt prošlosti, zarasle građevine u čijim ruševinama prebivaju čudni ali miroljubivi bradati monasi. Značenje Crkve u tom smislu bilo je teško predstaviti njenim progoniteljima kako u prvim vjekovima tako i danas.

Neizlječiva mržnja skrivena iza tobožnje brige za vrijednost kulturne baštine lukavo je oružje, ali ne nesavladivo. Živo Svetosavlje nakon svakog projekta – od podvala bečkih i njemačkih istoričara, nomadskog plemena Arbanasa koje je na repovima osmanskih osvajača došlo na balkansko poluostrvo i proglašeno za prastanovnike Balkana do virtuelne istorije na Histori kanalu o hrvatskim kraljevima, bosanskoj državnosti i sličnim koještarijama koje misleći i slobodni ljudi ne uzimaju ozbiljno – postaje sve jače i prisutnije u srcima miliona, nepatvoreno i iskreno.

I odoljeva kao moćni Sopoćani, što pusti čamiše i bez krova stotinama godina. Vjekovima kiše nalivaše freske svetitelja na nezaštićenim zidovima, ali ne naudiše kapi kao ni ključić i zavist turiste na Oplencu.

Pročitale su hiljade i hiljade noćni zakon o vjeroispovjesti, ali ga izgleda Marjanski Sviče samo ti nisi razumio, ili se praviš. Ne bi bilo čudno i da nisi shvatio, mala Crna Gora ima toliko svetitelja da za neke nisi ni čuo, a tamo odakle dolaziš ponikao je samo jedan i to u pokušaju, da tako nazovemo vapaje za kanonizacijom nadbiskupa kojem se sudilo za saradnju sa nacistima.

Ritam narativa punog neistina i pljuvačine, ritam je gluposti i duhovne bijede. Lažna briga za ostrošku svetinju licemjeran je i bijedan paravan i na različite načine razvlačen od strane raznih komesara i dežurnih dušebrižnika u čiji se klub direktno i preko reda ulazi bratimljenjem, ali ne krvlju nego slinama kojima zajedno balite od jarosti i mržnje prema Srpstvu i Svetosavlju.

Banuo si kao uljez dva puta pod Ostrošku gredu i upregnuo svoj pripovjedački dar sad, da po narudžbi, u pravi čas kažeš koju u znak podrške svojim crnogorskim prijateljima. Ne razumjevajući život i potrebe Crkve kao najgori klevetnik bljuješ besmislice. Ne. Ne možeš ti popljuvati Ostrog koliko sebe možeš uniziti.

Prije dvadesetak godina proveo sam jedno ljeto kao student u Ostrogu, Slava mu i Milost, i posvjedočio borbi vrijednih radnika u savladavanju prirode u izgradnji podzida, prilaza i puta, parkinga i ostalih sadržaja koji su na ruku vjernika iz cijelog svijeta, željnih i žednih utjehe Ostroškog Bogougodnika. Ta borba traje desetinama godina i još nije završena. Tebi je, kako reče, šokantna.

Nikad se ne bih usudio reći da mi je šokantno Međugorje, iako znam da se Gospa ukazala u blizini srpskog stratišta. Nikad neću reći da su hrvatski zavjetni hramovi diljem Hrvatske grozomorne građevine, nalik na mrtvačke sanduke umjesto na brodove spasenja, iako znam da su bijeli krstovi po hrvatskim brdima često na mjestima i u blizini mjesta gdje je prolivena srpska krv. Prosto to nije način. Neka se savjest katoličkih vjernika obračunava s tim i traži istinu ako joj je do nje stalo.

Na takav diskurs i narativ zaštitnika kulturnih dobara vjerujući narod u Crnoj Gori je navikao. I u trenutku kad je nepravda i odstupanje od moralnih vrijednosti prijetilo da će doći na nivo sumraka predcivilizacije donošenjem jednog blago rečeno nedemokratskog i neustavnog Zakona vjernici i svi slovesni građani su odgovorili na veličanstven i u svijetu rijetko viđen način.

To je Svetosavlje na djelu. I nisu podgoričke i ulice drugih crnogorskih gradova kojima su hodile stotine hiljada „zapišane Svetosavljem“, kako bi ti to u svom stvaralačkom naponu potegnuo, nego osveštane i okađene i razobličena je stvarnost svekolika. Svetosavlje je nauk i filosofija i ljudi uče. Svakog dana sve je više osvješćenog naroda na ulicama, sve brojnije su crkve, sve puniji manastiri sve viši i svjetliji je Ostrog.

U crkvu se ponizno uđe, kao Bogu u goste, i kao i kad nezvan baneš i ne dobiješ ništa poštuje se domaćin i ne ogovara gostoprimstvo. Živoj crkvi ne treba knjiga utisaka, jer crkva nije restoran ili šoping centar, tako su i ovi tvoji redovi suvišni i potpuno nepotrebni, kao što je stvarnim, zlatom optočenim a ne virtuelnim vjekovima neke izmišljene dokumentarno-igrane istorije sluganstva, potpuno nevažan i nepotreban komentar turiste u tim osamdesetim godinama modernim svjetlosivim vindjaknama koji je banuo na Oplenac da kaže:

– Moglo je ovo i bolje.

Izvor: Stanje stvari