Andaluzijska trepavica

Priča mi Luis Bunjuel – dok iz džepova poštarskih pantalona istresa slanu vodu – da su mrtvi magarac na ulici, skalpel i oko, bilo sve s čim je raspolagao jedne noći, sam, u nekakvom improviziranom prostoru, kojeg je – čemu svjedoče par nadljubavnih i neadresiranih pisama, za koja se, uprkos očiglednom nedostatku dokaza, ipak vjeruje da su bila namijenjena jednoj talijanskoj ljepotici porijeklom iz Toskane – posjećivao u onim danima kad je imao nezadržljivu potrebu stvoriti kakvo djelo, jer taj se prostor nalazio na periferiji grada, i kad bi Bunjuel odličio se tamo otići, jedno je vrlo dobro znao: trebam promijeniti dva tramvaja, što znači, ako se prostora ikad dokopam, tamo se moram na nekoliko sedmica skloniti od svijeta, i po raznim skicama naći ono iz čega bi djelo moglo biti podignuto, a već imam par scena koje me nagone na sanjarenje, poput one u kojoj iz visećeg prozora izranja upokojena mlada, u vjenčanici koja miriše na mjesečaste talase.

I, tako smo sjedjeli nekoliko sati, opijeni starim, crnim vinom, kojeg je on otvarao svojim magičnim ofingerom – u čijem je trouglu spavala blizankinja riba! – recitujući mi sledeće stihove, od jednog francuskog, rano preminulog autora, čije ime nije htio da kaže, a što, možda, i nije toliko bitno, ako uspijemo da se u potpunosti predamo stihovima.

U crvenom korsetu
Dolazi Gala
I šiba me ljubavlju
Na jedanaestom spratu od stakla i aluminijuma
U kome još pulsira dijamant
Sa lavljim srcem
U kome je izgravirano nekoliko neobuzdanih brojki
O kome crvena gospodarica noći zna sve
Tekući uz slatke vode u Kući radosti što zaudara na otežali opijum
Opšivena zavjesama dugim koliko i ulica gdje je nastanjena

Onda, Bunjuel se polako podiže – sa bistorookim pogledom i donjom usnom koja uvijek bijaše previše oklembešena – iz dremljive naslonjače, i poče objašnjavati kako je stvorio muzičku kutiju iz kojeg neprestano teku nekakvi džez tonovi, možda baš oni za koje će jednom – ničim nenametljiv i uvijek u pratnju supruge – T. Adorno reći da su isuviše buržujski i da su muzički nepotkovani.

Tada sam razumio – kroz uski prozor ugledavši zeleno-srebrni grudni koš munje – da je Bunjuelov bog u potkovici, preko koje, u podne, pada tugljiva sjenka obrve, upravo one gospođe koju će, na kraju, sopstveno mlijeko smrtno povrijediti.

Cetinje, sadašnjost