Anonimnost u crnogorskim slavljima

Piše: Janko Jelić

Koliko god porazno nekome zvučalo, Crna Gora je kao nekakva država negdje od polovine dvadesetog vijeka, pa do danas, sve učinila da po mnogo čemu postane jedno veliko zastiđe.

Poligon za stid i bestidnost. Od vremena oceubistava i masovnih bratoubistava, pa preko vremena špijanja i zatvaranja rođene braće, pa preko rušenja Njegoševog groba, pa preko krađe sopstvenih dobara iz sopstvenih kuća, pa kroz ratove zbog ličnih nemira, pa kroz vremena izvinjavanja i posipanja pepelom, pa kroz fazu samoodricanja, pa kroz tragikomičnu tranzicionu metamorfozu, sve do današnjeg vremena potpune objave promijenjenog lika, vremena kada su skinuti zavoji sa lica zemlje nad kojom je izvršena plastična operacija i kojoj više ni lično ime ne pristaje.

Dakle, sve zastiđe za zastiđem pred kojim mnogi savijaju pogled, a neki drugi pečeno gledaju, misleći da tako mogu učiniti da se zastiđe pretvori u istinu i normalan životni hod. Naravno u tom neviđenom nizu zastiđa ima i onih primjera kojima bi se valjalo i ponositi, ali o njima ne smijemo ovom prilikom, da ih ne uprljamo i tako izgubimo nadu da smo ikad išta vrijedjeli.

Elem, stigli smo u godine kad smo se svijetu objavili kao novi, potpuno drugačiji, i kao takvi sasvim lijepo pašemo da se poput nekog marginalca u ekipi dvorskih luda motamo među moćnima. I to je to, nit smetamo nit valjamo. Uspjeli smo da u sebi pobijedimo sve neprijatne i neprihvatljive istine, da sa sebe otresemo babe i đedove, i da konačno prestanemo da budemo Srbi. I tako, prestavši da budemo ono što jesmo, naravno postali smo NIŠTA. Ali, nije ni to tako strašno, taman takvi i potrebuju globalnom integracijskom vašaru.

Ipak, imamo jedan problem, živi smo. Jeste, odista, neki oblik Božijeg čuda da postojimo ovakvi, ali iz nekog razloga Svevišnji nas drži. A, kako smo živi, dešava nam se da se vratimo u našu kukavnu stvarnost. Dešava nam se da se sretnemo sa sobom i to nas zaboli. Zaboli nas besmisao kad se sa vašarišta vratimo u svoje zemunice zaklonjene iza nekoliko panoa koje smo dobili kao jednu od donacija iz Rusije, iza kulisa proizvedenih u firmi kneza Potemkina. A, šta ćeš u zemunici naći nego podzemnu memlu i čamotinju, beznačajnost, marginalnost, nebitnost. I šta ćemo onda, kukavci, nego da izađemo na džadu koja nam prolazi između Potemkinovih kulisa i da razvijemo barjake i transparente, pa da slavimo.

Ove godine smo, čini mi se, slavili više nego prošle, iako smo prije godinu dana imali jubilej nezavisnosti. A razlog je u tome što smo imali izbore u maju. I to dvoje izbora. Prvo predsjedničke, pa onda lokalne. Nesreća Dana nezavisnosti je bila u tome što se pogodio između dva mnogo bitnija događaja. Znam da ima onih koji još uvijek vjeruju da je državni praznik važniji od izbornog dana, ali, daj da se ne lažemo, da nije bilo svih ovih izbornih pobjeda naših sadašnjih vladara ne bi bilo ni države, ni njenih praznika.

Izbori su nešto najvažnije i najsvetije u Crnoj Gori, pogotovu ako na tim izborima pobijedi DPS. Dakle, kako je „svijetla majska zora“ pala u sjenku „najsvijetlijih majskih izbornih večeri“, taj praznik za ovu godinu i nije vrijedno pominjati. Međutim, ostala su nam još tri datuma da obilježimo nakon maja i, evo, trudimo se, i potrudićemo se.

Kako je prošao 27. maj, što se nas tiče, jun smo komotno mogli izbaciti iz kalendara. Prvo, zato što je bio kišan, a drugo što smo jedva iščekali jul, i to petak trinaesti. Tog trinaestog dana i petka u mjesecu julu sam gledao informativnu emisiju Televizije Nikšić. Kao unuk stradalih partizanskih boraca i rodoljuba ne mogu a da se ne osvrnem na takve jubileje, koliko god bili kontraverzni i koliko god danas izgledali obesmišljeno i zloupotrebljeno.

Opštinski i državni predsjednik otvorili novi gradski trg, a na trgu spomenik narodnom heroju Ljubu Čupiću. I slušam ja od novinarke biografiju narodnog heroja, koja se završava konstatacijom da je mladi nikšićki revolucionar ubijen od nekakvih domaćih izdajnika. I ni riječi više. Ni riječi o tome ko su ti domaći izdajnici, kako se zvala njihova organizacija, kako su se oni zvali, koga su i šta oni izdali, i ono najbitnije, kome su izdali ono što su izdali. Ni riječi o okupatorima i o okupaciji. Ni riječi o fašističkoj Italiji i njenim vojnicima i njenim okupacionim namjesnicima. Iz svega navedenog neupućeni, a mi smo većinom takvi, može se shvatiti da su Italijani u vezi sa pomenutim događajem bili zaposleni isključivo kao fotografi. Dakle, sve odiše anonimnošću. Pouzdano jedino znamo da se stradali momak zvao Čedomir Ljubo Čupić i da ga je na strelištu fotografisao neki Italijan.

Dakle, možemo reći sledeće: anonimnim građanima Nikšića je predstavljena žrtva slabo poznatog revolucionarnog aktiviste, koga su ubili anonimni domaći izdajnici, a presudio mu je neki anonimni sudija, pod pokroviteljstvom nekih anonimnih vojnika za koje niko ne zna kojoj vojsci su pripadali. Sve je to ovjekovječio anonimni fotograf, koji je slučajno bio Italijan. A na samom spomeniku ni postamenta, ni uobičajenog natpisa, čak ni imena herojevog. Samo kip koji baš i ne liči na onoga koji se vezan smijao. Za koju godinu će se vjerovatno pojaviti neko ko će tvrditi da to i nije Ljubo Čupić.

Drugo crnogorsko slavlje za širu javnost bilo je pomalo iznenađujuće. Dosad smo se za slavlja uglavnom dugo pripremali, što zakonski, što medijski, što finansijski. A ovo slavlje nam je došlo baš nekako s neba pa u rebra. Mislim da ni najupućeniji u crnogorsku zbilju nijesu znali da je ovdašnja država počela da slavi operaciju hrvatske vojske pod zvučnim nazivom „Oluja“, a koja je jedan od poslednjih činova u velikoj operaciji koju je jedan poznati naučnik i katolički teolog nazvao po latinski Magnum krimen. Kad sam vidio onoga nesrećnika što se poperio među bjelosvjetskim uniformisanim bašibozukom, okupljenim na proslavi Magnum krimena u državi koja se na Magnum krimenu utemeljila i njime svoju djecu zadojila, bio sam pomalo van sebe. Kleo sam i psovao, a malo mi je falilo i da zaridam. Ali sam se ujutru ohladio, počeo sam da osjećam ono što inače gajim prema svim poštovaocima i baštinicima tekovina Magnum krimena, a to je duboki prezir i laka tuga zbog toga što postoje takvi ljudi i zera stida što imamo iste krvi i ista imena i prezimena. Kad sam se s prezirom pomirio počeo sam i da žalim toga mučenika.

Poslali su ga nadređeni ne mareći za njegovu sramotu i muku koju je morao bar na tren osjetiti u želucu, a možda i u srcu. Poslali su ga oni što u njemu ne vide čovjeka već roba koji služi i koji ne bi smio da misli i nešto iskreno osjeća. Poslali su ga da mu slome vrat, a ne da ga uzdignu i uvaže. Poslali su ga da bi njime uvrijedili mene. Da bi na kraju prokopali jaz između nas dvojice, da se više nikad ne osjetimo braćom. Ali, ne znam, možda smo mi Srbi stvarno osuđeni da propadnemo baš zbog toga što je meni njega žao, a nikako ne mogu da osjetim da tog čovjeka mrzim. Jer kad bih ga mrzio to bi bilo kao da mrzim čovjeka kome je stegnuta omča oko vrata i koji se koprca na vješalima. Njega su na vješala poslali njegovi pretpostavljeni i neće čuti njegov ropac. Ne kažem da ću za njim obući crninu, ali sigurno neću ni da pljujem na mučenika. Rado bih mu konopac prekinuo i spasio ga, ali se sramota ne siječe sjekirom, već se njeni čvorovi raspetljavaju decenijama, nekad i generacijama. Zato mi ostaje samo da spustim pogled i okrenem glavu i pomolim se za spas njegove djece.

Da njegova djeca ne dožive ono što je slavila uniformisana i neuniformisana gomila bestidnih avetinja ispod dvije šahovnice, sa crvenim i sa bijelim početnim poljem. I sigurno je da ne bih pisao ni o njemu ni o ovom novom i nenadanom crnogorskom slavlju da nijesam primijetio jednu sličnost sa prethodno opisanom proslavom trinaestog jula. A to je, takođe, anonimnost. Jer sramota i zastiđe nikako ne bi bili potpuni da im poslednji pečat ne da neko od državnih organa Crne Gore.

Opet anonimno se oglasio neki glas iz ministarstva vojske i rekao da je naša nova proslava „civilazacijski čin“. U principu, proslave odista imaju veze sa civilazacijskim činovima, jer se na proslavama obilježavaju značajni datumi, odnosno događaji koji su po nečemu unapredili ljudski rod, naše živote, dakle, civilizaciju.

Takođe, i „Oluja“ i cijeli Magnum krimen imaju veze sa civilizacijom, samo u obrnutom smjeru. Te stvari su unazadile, pa na momente i poništile civilizaciju. Preko 2000 mrtvih, preko 250000 prognanih, silovanja, mučenja, masakriranja, bombardovanje kolone civila, ko zna koliko trajno uništenih materijalnih dobara, trajno oduzeta prava na imovinu, na povratak u rodno mjesto, na rad, na postojanje. O kasnijim posledicama ovog užasa ne smijemo ni misliti. Uništeni životi, razorene mladosti, podijeljene porodice, bolesti, bijeda… Ovo je najkraće što bi se moglo reći o dostignućima tog „civilizacijskog akta“ koji je zvanična Crna Gora zajedno sa Hrvatskom i ostalom kukavnom družinom proslavila tim „civilizacijskim činom“.

Anonimnost autora saopštenja vojnog ministarstva govori o tome da se teško može naći neki njihov službenik da kaže da „Oluja“ nije zločin, i to najteži. Međutim, anonimnost sve omogućava, pogotovu što su i žrtve zločina anonimne. A kada nekog posmatrate kao bezimenog, pa još ako je taj bezimeni Srbin, onda bi i prisustvo Tompsonovom koncertu u Glini (mjestu u kome je ljeta 1941. nekoliko noći zaredom vršeno klanje Srba i to u pravoslavnoj crkvi, koja je nakon zločina sravnjena sa zemljom) za anonimnog pisca saopštenja ministarstva vojnog mogao postati „civilizacijski čin“.

I pošto smo upravo proslavili jedan značajan datum iz povijesti Magnum krimena i samim tim doprinijeli ostvarenju tog velikog „civilizacijskog“ projekta, red je bio i da nastavimo istim „civilizacijskim“ hodom. Naravno, nastavićemo sa slavljem.

Ali, čisto da bi nam bilo još zanimljivije, ovaj put ćemo malo okrenuti stvari, umjesto slavlja, zabranićemo slavlje. Postavićemo zabranu da bismo za desetak godina imali još jedan jubilej. Evo, ko će da se kladi da će kod nas za jednu deceniju biti ustanovljen novi praznik koji će se otprilike zvati „Dan domovinske zahvalnosti i dan zabrane proslavljanja Podgoričke skupštine“! Naravno, i ovo naše zabranjivanje i buduće proslavljanje zabrane neće proći bez naše nasušne potrebe, anonimnosti. Doduše, sami donosioci zabrane ovaj put neće da ostanu anonimni. Itekako će se isprsiti i svijetu pokazati, premijer i njegovi ministri, a uz njih i još čitav bataljon političkih komesara, ideologa, novinara, naučenjaka i sličnih članova crnogorske elite. Oni će, naravno, da rade ono za šta su od Boga dati i poslati, da brane „hiljadugodišnju“ državu i njene tekovine, jer je država (Bože, kako to poznato zvuči) opet napadnuta. I posmatrano sa strane, nema tu ničeg čudnog.

Jedna ideologija je uspostavila državu i jedan sistem u kome njegova elita živi dobro i uživa u svojoj bahatosti i samodovoljnosti, te, prema tome, potpuno je normalno da taj poredak i brani od svega što mu ne odgovara. I sve to javno, zakonski i brutalno.

Međutim, ima jedan problem koji posebno tišti zabranjivače buduće proslave. Oni koji imenom i prezimenom podržavaju zabranu trude se da sačuvaju anonimnost onih koji bi na toj proslavi bili pomenuti. Jer, u svim naporednim raspravama i tandaranjima o Podgoričkoj skupštini od strane dvorskih naučnika i pametara nikako se ne pominju imena učesnika, delegata te skupštine.

Divno je i lako palamuditi o vremenu koje inače ne želimo da razumijemo iz pozicije današnjeg ozakonjenog crnogorskog bezakonja. Naširoko razglabati o svemu, osim o glavnome. O legitimnosti i legalnosti, o nestajanju države koja je već nestala, o progonu dinastije koja je već bila prognana, o „posrbljivanju“ i „posrbicama“, o Božićnoj pobuni, ali nikako ne pominjati dvije stvari. Dvorski palamudi ne pominju da crnogorsku državu nije srušio niko do velika Austro-ugarska, baba današnje EU. Ta ista je natjerala i kralja i cijelu dinastiju u bijeg. Ta ista je ukinula institucije i zakone države Crne Gore. Ta ista je zabranila ćirilicu. Ta ista je srušila Njegošev grob i oskrnavila njegove kosti. Ali, mnogo bitnije za sve nas je ono drugo. U Crnoj Gori se na zvaničnom nivou apsolutno ćuti o imenima i prezimenima onih koji su nas zvaničnom odlukom ujedinili sa Srbijom nakon oslobođenja od Austro-ugarske. Ako bismo nabrojili njihova imena i izdeklemovali njihove biografije kapa bi nam se dobro zavrćela, jer bi mnogi današnji kućići i odžakovići morali da na Podgoričkoj skupštini prepoznaju svoje đedove. A zamislite mladog crnogorskog demokratu i NATO promotera, ili nekog najobičnijeg glasača antisrpske lepeze stranaka, koji se dosad dičio svojim porijeklom i plemenskim serdarstvom i kapetanstvom kad bi nevoljno morao da prizna da mu je đed izdajnik. A uz to su mu izdajnici i davno počivši rođaci, kumovi i komšije, oni koji su tog đeda izabrali i poslali da ih predstavlja, pa i oni koji se tom izboru i samoj skupštini nijesu suprotstavili. Salij – prelij, gotovo čitavo pokoljenje izdajnika je živjelo u Crnoj Gori te 1918. Ovi današnji Srbi su nula od izdajnika za te tadašnje. Ako, onako u duhu građanskih vrijednosti, prihvatimo zvanični državni stav koji kaže da je Podgorička skupština akt rušenja države i akt prihvatanja okupacije, onda je ona nesporno i akt izdaje države.

Ali muka je u tome što nema izdaje dok je neko ne počini, te moramo dopuniti „državu“ i njene zvanične pametare, pa dodajmo: Ako je Podgorička skupština akt izdaje, onda su svi njeni učesnici izdajnici, čak i u okolnostima da su svi bili pod prisilom. Nijesam ja sazivao Podgoričku skupštinu, niti na njoj odlučivao. Nije ni moj đed, ali nečiji jeste, pa neka danas neki unuk kaže da li je na to ponosan, ili bi đeda posthumno i retroaktivno osudio za izdaju države.

I tu dolazimo do poente naše anonimnosti. Najbolje nam je osuti drvlje i kamenje na srpske „okupatore“ i na Podgoričku skupštinu kao neki zbor nepoznatih i zlih vanzemaljaca, čija imena ne znamo i koje su, opet, delegirali neki fantom-birači.

Od želje da se pomenuta anonimnost sačuva dolazimo i do suštine zabrane. Ne boje se lažni državotvorci slavlja i barjačenja koja su nekad istim povodom i sami organizovali. Oni se boje da im se pročitaju i objave imena đedova „izdajnika“. A ja bih, da se nešto pitam, za ovu stogodišnjicu samo to radio. Pa neka država i državni vrh, sa onim bataljonom „patriota“ i „intelektualaca“ muku sopstvenog identiteta sa njima rasprave, ako smiju.