Antić: Borba za pravdu nije laka, ali je sveta

Piše: Čedomir Antić

Slušajući i kasnije čitajući Višnjićevu pjesmu „Početak bune protiv dahija“ uvijek mi je nekako uzvišeno, dramtično i nevjerovatno zvučao onaj dio u kome nebeska znamenja pozivaju Srbe na ustanak.

Onda sam se jednog svetosavskog dana vraćao s fakulteta, išao sam pognut i gologav dok mi se na glavi stvarapo brdašce snijega, kada su se bijelim nebom prolomili gromovi. Bila je to crna 1995. godina.

Svetosavski dan je ove godine u Beogradu bio sunčan i topao. Možda godina neće biti sudbonosna i strašna, a njena znamenja nisu od višnjih sila… Horor je, međutim, tu, na zemlji, među nama. U nedjelji kada će Milan Knežević, jedan od vođa demokratske opozicije i srpskog naroda u Crnoj Gori, biti osuđen na robiju (zbog, kako u presudi stoji, napada, i to na upravo one koji su na podgoričkim ulicama tukli narod), u glavni grad Crne Gore stigao je ministar spoljih poslova Srbije.

Nisam čuo da je Dačić nastupio na Srpskoj televiziji, ali sam pročitao o njegovom gostovanju na Pinku M. Pravo mjesto za gostovanje srpskog ministra. S ove televizije Dačić je jasno uputio srpski narod šta treba, ali što je mnogo važnije, i šta ne treba da radi. Čuli smo sa ekrana televizije koja, iako joj je osnivač i uzor jedna srpska kompanija, nikada nije otvoreno stala na stranu srpskog naroda u Crnoj Gori i njegovih legitimnih prava, da Srbi ne treba da se bave „velikim temama dakle državnošću i NATO-om. Tako bi ih neko mogao prepoznati kao „antidržavni element. Doživjeli smo da Andrej Nikolaidis u kolumni uzme u zaštitu srpski narod u Crnoj Gori!? Nije da bi Nikolaidis bio zainteresovan za odbranu srpskog naroda, ali on misli da i Srbi, poput drugih naroda koji žive u Crnoj Gori, imaju pravo da se izjasne o svim političkim pitanjima koja se tiču države u kojoj žive.

Dačićeve poruke su izuzetno zanimljive. Svakako u mjeri u kojoj je interesantno sjetiti se kako je bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić preporučivao srpskim strankama u Crnoj Gori da stupe u vladu Mila Đukanovića. Pitam se, gdje je tu odgovornost? Čak i da ovi bezočni i besmisleni savjeti nisu dati u mjesecima kada je zatiranje srpskog identiteta i kulture jedan od najvažnijih ciljeva crnogorske vlasti, sjetimo se od koga potiču. Prisjetimo se besmislene i u svojoj suštini antisrpske politike SPS-a, SRS-a i, konačno, SNS-a prema srpskom narodu izvan Srbije, a posebno u Crnoj Gori. Kako su ih radikalizovali uprežući ih u odbranu lažne jugoslovenske države u kojoj prava srpskog naroda nisu bila ni definisana, ni zaštićena. Kako su se, Nikolić i Vučić, poigravali prodajući očajnim ljudima radikalne koncepte u koje su, kako smo vidjeli, vjerovali samo dok su im se isplatili i dok im se veća vlast i moć nisu osmjehnuli. Gdje je tu odgovornost? Možemo li uopšte da razgovaramo o ovoj temi sa osobama kao što je Dačić?

Prošla je svetosavska proslava. Iako srpski narod čini 34 odsto stanovništva Crne Gore, dok srpskim jezikom govori i Srpskoj pravoslavnoj crkvi pripada više od polovine građana, nisam primijetio da je država na bilo koji način obilježila dan srpskog svetitetelja. Ali šta očekivati od Đukanovićevog režima? Mene ponekad iznenadi sofisticiranost njegovog zla. Očekivao sam odavno, onaj jedan tenk na ulici, naoružane ljude oko stadiona, a „neprijatelje na stadionu...

Mitropolit Amfilohije, najviši pravoslavni jerarh u Crnoj Gori, i ovom je prigodom za temu svoje propovijedi uzeo mnogostradalo Kosovo i Metohiju. Mediji su izdvojili misao da se oko Kosova i Metohije „lomi sudbina svijeta“. Saglasan sam. Riječ je o očiglednoj činjenici. Samo, devetnaest godina posle okupacije i deset godina nakon jednostranog proglašenja nezavisnosti, postavlja se pitanje bilansa.

Vidjeli smo da je Srpska pravoslavna crkva stajala na braniku vjere i države u otetoj pokrajini. Ali gdje su, posle svega, rezultati? SPC nije uspjela da promijeni srpske političare, ni da narod uvjeri da treba da živi drugačije (korupcija, demokratija, modernizacija, kulturni obrazac). Meni je jasno da naša crkva nema moć nekih drugih crkava i vjerskih zajednica. Pozivi ne mogu promijeniti zlo stanje koje je nastalo odavno i ima mnogo uzroka. Ipak, za sve ove godine crkva je valjda razumjela da prazne riječi nemaju efekta. Naizmjenično proklinjanje i blagosiljanje vlasti ne pomažu. Jasno je da SPC ima veliki i neuporedivi autoritet, on međutim nije dovoljan da uplaši vlast, štaviše on je opasan za ovu slabu i decenijama sa svih strana podrivanu, dragocjenu i drevnu srpsku ustanovu. SPC ne može da se odvaži čak ni da svoje sjedište preseli u Peć, a kamoli nešto više…

Snage je potrebno pravilno procijeniti. Valjano treba usmjeriti svoje težnje i zahtjeve. Boriti se za pravdu je teško i opasno. Tokom proteklih stotinu godina imali smo previše Dačića, a malo Mandića i Kneževića.