Antić: Ono kad Milo poziva na „evropske vrijednosti“

Piše: Čedomir Antić

Kakvo divno vrijeme za mirotvorce i proroke… U Beogradu je zasjedala Narodna skupština.

Prvi put, nakon što je prije šest godina bez diskusije saslušala usvojeni Briselski sporazum i ovacijama pozdravila tadašnjeg prvog potpredsjednika, koji je tim dokumentom prihvatio da bude ukinuta sudska i policijska vlast Srbije i lokalnih Srba u sjevernim opštinama Kosova i Metohije, skupština se dosjetila južne pokrajine.

Tom prilikom podsjetili smo se da se u međuvremenu samo promijenila koncentracija moći u vođinim rukama. Neprikosnoven, on je u parlament došao da kaže svoje i ništa više. Naši stari su se borili protiv samovlasti kralja Nikole, ali prema tadašnjem ustavu njega su makar Skupština i vlada savjetovali. Vučić je uspio da spriječi Skupštinu čak i u tome. O čemu je pregovarao ne znamo, jer tvrdi da je potrebno skrivati pregovaračku platformu.

Zbunjuje onda zašto o njenoj sadržini neprekidno govori u medijima. Pritom, ona nikako ne liči na platforme koje je Skupština usvajala do 2013. godine. Izbjegavajući Narodnu skupštinu, Vučić je čak organizovao i javni dijalog. Njegovi pomoćnici su se sastali sa probranim nevladinim sektorom, s uglednim sportskim radnicima, profesorima Pravnog fakulteta i Srbima sa Kosova i Metohije.

Nije to baš bio dijalog, ovi su pričali šta je kome palo napamet, a Đurić, Selaković i kompanija su klimali glavama, bilježili nešto i dubinski proučavali nazalne djelove svojih lica. Imali su ideju i da spopadaju ljude po ulici, ali do toga za sada nije došlo. Kakve je veze taj dijalog imao sa pregovorima, niko ne zna. Čuli smo, međutim, da narod nije razumio Vučića. Kako i da ga razumije, kada nikada nije javno iznio svoj predlog rješenja krize na Kosovu i Metohiji, a i kako da ga iznese kada ne smije da oda šahovsku strategiju, ali on ipak govori o tome, narod ga ne razumije, a on ništa nije ni rekao, zato što, je li, ne smije… I tako u krug.

Pošto je prethodno iz Skupštine najurio opoziciju, ostali su mu samo predstavnici manjina i politički nadničari Jovanović, Čanak i Šešelj. Bez opozicije, okružen stranačkim potjernim bataljonom, predvođenim Ristićevićem, Atlagićem i Martinovićem, i par desetina pripadnica ženske garde koja brani vođu i objekte od opozicije i atomskog udara. Okružen tako inspirativnim društvom, Vučić kao da je osjetio sav besmisao trenutka. Da svede Skupštinu i Srbiju na takvu mjeru ra dio je godinama, u nadi da će mu gorki čas pada s vlasti doći što kasnije, ali toliki besmisao naveo ga je da se okrene sebi i održi tročasovni govor. Građane je upoznao sa svime što je važno od procjene koliko će biti Albanaca, a koliko Srba 2101. godine, do broja telića i jarića koje je Marko Đurić podijelio u narodne nošnje obučenoj sirotinji sa Kosova ravnog. O svemu je govorio predsjednik, osim o platformi za pregovore, pošto, razumijete, ne smije da je otkrije, iako ju je narod odbio, a on je i nema… Kao pravi narodni vođa podoban starozavjetnim kraljevima i prorocima, Vučić je u jednom trenutku odlučio da podijeli sa narodom i svoje vizije. Sjutradan, rano ujutro, režimske novine prenijele su na naslovnim stranama kako je predsjednik Vučić najavio napad na sjever Kosova.

Uspjehe Vučića državnika još nismo vidjeli. Ne želi da nam dosadi, on bi volio da sačekamo i pedeset godina, pa da onda o tome sudimo, na osnovu njegovog višedecenijskog truda. Prorok je ovog puta zaista ispao, i to u mjeri koja zabrinjava, ili pak upućuje na dogovor sa albanskom stranom. Albanska policija je u sjevernim opštinama Kosova napala navodni kriminal sredstvima kojima se kreće na agresorsku vojsku. Umlatili su dvadesetak ljudi, koje su ubrzo i pusti li. Da se Vlasi ne dosjete uhapsili su i nekoliko Albanca, jednog ruskog člana UNMIK-a i, da ne zaboravimo, jednog gluvonijemog čovjeka, za koga neka režimska pametnica u Beogradu reče kako su „po govoru“ procijenili da je Srbin.

U jeku tih teških, ili što bi Vučić rekao „nelakih događaja“ na sjeveru Kosova, u Crnoj Gori se okupila grupa političara i ostalih da debatuje na forumu pod nazivom „Biti siguran“. I naravno, čuli smo, od podgoričkog dahije, Mula Jusufa (gdje se milo slovo „u čita kao „i“, a Jusufa nema pošto ima svoju stranku i opštinu), kako regionu smetaju stari igrači koji se predstavljaju kao novi, jer siju razdor, nestabilnost i nesigurnost.

On još poziva na „evropske vrijednosti“. On, bivši Slobin omladinac koji je govorio o „srpstvu Crne Gore i boljševičkim avnojevskim granicama“, danas govori o krizi identiteta u EU!? Raduje me, međutim, što Duško Marković, premijer, izjavljuje da Crna Gora neće prekinuti odnose sa Rusijom. Mislim da je ta izjava umirila tržište i kratkoročno spasila rublju. Vlada Crne Gore ima pametnija posla nego da okupira južnu Rusiju. Predložila je zakon kojim će oteti crkve i manastire Pravoslavnoj crkvi. Toliko sigurnosti, Muli koji je Milo, Dušku koji nije Dušan, Tačiju koji je Hašim i Vučiću koji ima platformu.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

Izvor: Dan