Antić: Švercer i raspop bi krampom na svetinju

Piše: Čedomir Antić

Ne znam šta je s Milom i Duškom. Odlučili su se da naciju falsifikuju na temeljima vjerskih progona.

Nimalo originalno, pa to su neuspješno radili hrabriji i efikasniji, njihovi politički djedovi, babe i strine Broz, Kardelj i Blažo Jovanović. Ako su oni doveli do pojave mitropolita Amfilohija, šta će tek izazvati ova blijeda kopija?

Ako ste htjeli da stvarate crnogorsku naciju, trebalo je da radite polako i (makar sada) demokratski. Nije to šverc cigareta i droge pa da se djeluje nervozno i brzo (kao da ste ne daj Miraše na kokainu).

Međutim, kada ova dva politička blavora, stare komunističke pandurčine, vide neku kapelicu, odmah ih uhvati nervoza i destruktivnost. Kada bi Gebels čuo riječ „kultura“, smjesta bi osjetio potrebu da se uhvati za pištolj. Milo i Duško se hvataju za kramp, a pošto su kukavice i pritom neradnici sa dvije lijeve ruke koji pomiješaju noge na pješačkom prelazu, ostave to bagerima i policiji.

A kako je bilo lijepo kada su cetinjski lenjivci, otpadnici, skojevci i sitne protuve rušile kapelu na Lovćenu. Sada bi da ruše primorsku ljepoticu, podignutu na temeljima stare srpske svetinje iz 9. vijeka, na zemlji u kojoj je pravoslavlje dugoročno, još za arhiepiskopa Save Nemanjića, našeg svetitelja, izašlo na Jadran. Ona im smeta, a odgovaraju im bespravni hoteli i viletine moćnih i bogatih režim lija.

Pošto je narod ustao i neda svetinju, javio se komesar vjerske nevladine organizacije, raspop Miraš Dedeić. Raspop Dedeić izjavio je da se ne boji prokletstva i da bi on lično rušio kapelu. Crnogorske vladike ušle su u poeziju. Njegoš je opjevao vladiku Danila, Njegoša desetine pjesnika koji srpski pišu. Ne znam da li je Dedeić možda bio tema nekog lokalnog poete ili poetese. Znam da je za sada, najpoznatiji pjesnik koji ga je opjevao bio Borislav Đorđević iz Beograda. Čak ni tu nije Miraš bio glavna ličnost i inspiracije pjesme. On je u stihove ušao zbog Đukanovića…

Dokle će dospjeti Crna Gora s takvim vlastima i takvom nevladinom religijom, koju tek poneki kratkovidi silnik vidi kao nacionalnu crkvu?! Brojna su reagovanja iz zvaničnih ustanova države ili, preciznije rečeno, režima. Jedno izuzetno simptomatično saopštenje stiglo je, čini mi se, od MUP-a. Između ostalog, dežurni avetnik piše i: „ovo je Crna Gora“. Šta je time htio da kaže, nije jasno. Pretpostavljam da je zamisao bi la da se ukaže na stranu prirodu hrišćanstva. Crna Gora zaista, ako se izuzme srpski element njene istorije, i nema mnogo veze sa hrišćanstvom. Tačnije nije ga primila. Nju su primili u NATO, i to je vjerovatno najbliže nekakvoj civilizaciji, do koje su došli Milo i Duško. Istina obojica su nekada primljeni i u Savez komunista, ali to za Crnu Goru zaista nije toliko važno.

Dakle, „ovo je Crna Gora“ i tu nema šta da se bune nesrećni građani i da se okupljaju da pokažu nezadovoljstvo. Takođe, to nije neka divlja država u kojoj se ruše hoteli i kuće nakazno projektovani i nedozvoljeno izgrađeni. Naprotiv. U Crnoj Gori se ruše svetinje. Crna Gora protjeruje sveštenike, a mafijaše izvozi. Dakle, na tom tragu treba posmatrati i pokušaj rušenja kapelice.

Crna Gora ratuje sa crkvom i na planinama. Stigla je vijest i da je kapelica na Rumiji, tako odvratna albanskim šovinistima i islamistima, sada zatrpana kamenjem. Eto, Dokle će dospjeti Crna Gora s takvim vlastima i takvom nevladinom religijom, koju tek poneki kratkovidi silnik vidi kao nacionalnu crkvu?!

Nisu uspjeli da je unište, ni da je skinu. Učenici kuse pameti iz „Pobjede“ zovu je „limenka“ znaju da su im stari 1945. prevjerili za nekoliko limenki pasulja, pa poistovjećuju religiju sa konzervama. Ova im smeta vjerovatno zato što je prazna. Da je bila puna mahune, graška, mesa ili, još bolje, neke valute, još bi i razmislili. Ovako…

Nisu od naroda smjeli da je miniraju. Nisu to Tuđemili, pa da nešto znače samo partijskim aparačicima, NATO-vojsci i onoj grupici šovinista iz Kanade ili Argentine, koji su umislili da arhnot Vojislav nije bio ni Srbin, ni Dukljanin, ni Travunjanin, već, sasvim prirodno, Crnogorac. To on, razumljivo, nije znao, ali ne znaju ni građani šta se dešava sa njihovim glasom, kada na izborima uvijek pobijedi Milo Đukanović.

Da li Milo i Duško zaista misle da smo mi Srbi nekakvi Vizantinci? Da nas više nema. Da su naši spomenici gori od tog u petnaest godina izmišljenog, srušenog pa obnovljenog na Tuđemilima. Nama tuđe nije milije od našeg, kao nekima. Ako su oni obnovili taj svoj spomenčić, da li zaista misle da nećemo obnoviti svaku kapelu i crkvu koju nam sruše?! Trebalo bi Đukanović i Marković da malo više čitaju. Da su se upoznali sa Pekićevim „Vremenom čuda“, tada bi možda razumjeli da je svete freske nemoguće prekrečiti pošto uvijek ponovo izbiju na svjetlost dana.

Tako je bilo, tako će i biti pretrajaćemo, preživjećemo.

(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)

Izvor: Dan