Antić: Vrijeme je da se dozovemo pameti
1 min read
Čedomir Antić
Piše: Čedomir Antić
Moj kolega i drug Vlado Pavićević je ugledni beogradski profesor, intelektualac i političar. Poznajem ga odavno, on je bio jedan od prvih ljudi Beogradske otvorene škole gdje sam bio zet.
Kada sam završio postdiplomske studije, povremeno sam tamo i predavao. Dobre kolege, kasnije smo predavali na istom univerzitetu, a gledano privatno, nikada nismo bili politički istomišljenici. Međutim, za razliku od država zapadne Evrope gdje bi to moglo i biti nekakav nedostatak, posle decenija borbe za demokratiju svi mi koji smo vjerovali u demokratske ideale, društveni dijalog i smjenjivost vlasti na izborima, nekako smo uvijek polazili od toga da smo na istoj strani. Onda je jednog dana, u nekom većem društvu moj sugrađanin, a ja sam mislio i sunarodnik, govoreći o Podgoričkoj skupštini koja je 1918. suvereno i čak i u ratnim uslovima za crnogorske prilike bez presedana demokratski, odlučila da Crna Gora stupi u sastav svoje istorijske matice Kraljevine Srbije rekao da je bila nekakav skup dvojice-trojice koji su tamo nešto odlučili u ime čitavog naroda.
Primio sam na znanje ovo mišljenje uvaženog kolege. Razumio sam to kao istorijsko pamćenje koje je nesumnjivo dio njegove političke ličnosti. Od tada, kad smo negdje gostovali zajedno, ja sam na zgražavanje svih zajedničkih poznanika mog sagovornika i druga uvijek pitao jedno i isto pitanje: U redu, Srbija treba da se reformiše. Sa Srebrenicom treba da se suočimo. Sa Albancima sa Kosova i Metohije da se sporazumijemo u uslovima kršenja međunarodnog prava… Autonomiju braće u Krajini da zaboravimo, statusom Srpske da se ne bavimo… Ali, hajde da vidimo šta je sa srpskim narodom u Crnoj Gori. Gdje su? Šta rade? Koliko ih je na univerzitetu? Koliko ih je ANB-u, a koliko u Vladi Crne Gore? Da li imaju prava na jezik i pismo? Ako već nismo isto, gdje su onda moja braća i sestre? Gdje je njihovo Kosovo, gdje Mojkovac, gdje su Krusi? Ako je vama, Crnogorci u Srbiji „tuđe milo, meni od Martinića nisu važniji Tuđemili“… Novoizmišljeno sveto mjesto gdje su Srbi Dukljani pobijedili Srbe Travunjane i sa njima čitavu Vizantiju. Neka se njima u političkom smislu bave Milan Šćekić, Aco i Milo Đukanović.
U Beogradu je profesor Pavićević bio blizak LDP-u, posle je u Novoj stranci bivšeg premijera Živkovića zablistao erudicijom, upornošću, vrednoćom i kulturom u Narodnoj skupštini Srbije. Za vrline je nagrađen mržnjom mediokriteta koji vode naše partije. Prešao je u DS poznatog srpskog intelektualca, zvezdarskog genija i vračarskog zemljoposjednika Dragana Šutanovca, među obavještenijima poznatog kao Šule. Kasnije su ga naše političke girice marginalizovale i potisnule. Prije neki dan čitam kako je Pavićević na čelu stranke po imenu Crnogorska. Poziva na novu politiku i nekakav moderni, srednji put.
Čudno je, kako u Srbiji tako zastarelo, nemoderno i gadno djeluje bilo kakav pridjev „srpski“. Posebno bi onima koji nisu Srbi trebalo da se učini možda pristojnim da, makar dok žive i rade u zemlji koju vide kao tuđu, nestaju u savez sa onima koji su srpsko ime odbacili ili protiv prava srpskog naroda otvoreno i bez zazora stali. Ali, nisu krivi naši susjedi drugih nacionalnosti, a istog jezika. Krivi smo mi, tačnije ta tiha, ali velika većina. Jedni, koji kada pitam za srpski narod, recimo, u Crnoj Gori, kažu: „Pst ! Šta je on (ili „ona, pošto je takvih situacija i sagovornika mnogo) kriv za to? To je druga zemlja, ako je našima tamo loše neka dođu ovdje kod nas… Šta ga diraš, još ni dekan, predsjednik, direktor, ministar nije postao…?! Šta te briga za naše seljake negdje u planinama i što nema čistačica i portira srpske nacionalnosti u nekom tamo Vodovodu ?! A ima i onih koji, kao profesor Časlav Koprivica, čini se ni danas nisu shvatili da postoji neka razlika između srpskih, crnogorskih lajt i jugoslovenskih stranaka u Crnoj Gori. Kako mi je bilo neprijatno kada je prije desetak godina, usred Beograda, pitao predsjednika najveće i u to vrijeme jedine srpske stranke u Skupštini Crne Gore šta razlikuje njegovu stranku od ostalih…
Ali, to je većina. Nismo ih probudili i zato smo mi krivi. Dok smo mi vikali u tmini, neko je šurovao sa banditima koji su bombardovali Srbiju i Crnu Goru, volio noć zbog toga što gliseri češće mogu da saobraćaju… Ovi naši, nerazbuđeni, spavali su zimski san, a i danas čekaju da nas Kineska narodna armija oslobodi zajedno sa Formozom…
Čitam, pojavila se i neka „prava stranka“. Opet isto: samo još fali da kloniraju onog Bečića što je uspio da povampiri metroseksualnog zombija SNP iz 1997. godine, model za 21. vijek da sve to povede. I dok srpske stranke, kao što je to bio slučaj u Beranama, okupljaju sve opozicionare u borbi za demokratiju, Srbe uglavnom ne zovu u saveze tamo gdJe su u manjini. Ko još brine o našim izabranim političkim vođama kajima sudi staljinistički sud u službi NATO-a? Vidim da je izvjesni Bošnjak iz jedne Radničke partije napustio saradnju sa Demokratskim frontom zbog ideje nacionalnog pomirenja?! A zašto se mi ne bismo pomirili? Da li se Bošnjaci svađaju? Gdje su bošnjački Jugosloveni i komunisti? U Srbiji isti dodjeljuju odlikovanje „Rifat Burdžević Tršo“ i plaču za Aćif Efendijom Bljutom…
Vrijeme je da se dozovemo pameti.
Engleski đak!
I špija pride.
Ne zaboravljamo ti i ne praštamo tvoj defetizam u vezi sa Kosovom, koje smatraš izgubljenim, Antiću žalosni! Zato tvoje riječi više nemaju težinu, bar u našim očima. A što se nas Srba u CG i naše državotvornosti tiče,Stanislave, jedan od naših najvećih narodnih grjehova, poslije obezboženja i bratoubilaštva, jeste bio i ostao zaborav jevanđeljskih zavjeta i svetosavskih predačkih zavještanja o međubratskom ophođenju, ohladnjelost srdaca i plemenska oholost koja postaje slijepa za istinsko bratsko opšte dobro , pa umjesto da ”ne traži svoje i ne nadima se”, nadmeno praska na brata i kida preostale spone ljubavi i narodnog pamćenja, samo da ugodi svojoj samoživoj plemenskoj sujeti (kriptomontenegrinskoj, srbijanerskoj ili vojvođanerskoj, svejedno)! Matica svih Srba, pak, nije čak ni ova karađorđevićko-obrenovićevska Srbija,koju su Srbi od samih njenih novovjekovnih početaka smatrali samo Novom Srbijom. Matica svih Srba jeste nemanjićka i lazarevićka Stara Srbija – Raška sa Zetom, Kosovo, Metohija i Makedonija,porobljena i raskomadana naša jedinstvena kolijevka od koje mnogi dižu ruke i kao njeni samozadovoljni i samozaljubljeni majušni djelovi izigravaju maticu, iskraj Cuca ili iskraj Beograda, svejedno. Činjenica jeste da Beograd je po svojim javnim sadržajima i svojoj politici i svome djelanju davno prestao biti srbska majka, a otkad je tamo preselila svoje sjedište poslije Versaja, i Srbska Patrijaršija postepeno je sve više svoju djelotvornu brigu o srbstvu sužavala i danas je sve više svodi isključivo na eparhije unutar avnojevskih novosrbijanskih granica i svoju propovijed na predanjski i narodnosno sve iskorjenjeniji i apstraktniji i bljutaviji ekumenjarski diskurs.
Antić kao da ne poznaje mentalni sklop cg Srba. Oni, istorijski jesu neobrazovani i pate od prvenstva. Kako onda u to uklopiti konstataciju da je njima matica Srbija a ne oni sami? To je, po meni najslabija karika teksta, jer što bi Srbima Crne Gore matica bila naknadna Srbija. Srbstvo im je svakako duhovna matica. Ta poamama za ordenjem, privilegijama i prvenstvom je od Mila i napravila nesrbina, jer su mu to ponudili oni koji imaju svoje interese i znaju šta rade. Tako je i Italija pomagala vlastoljubivog Nikolu a FR masonerija vlastoljubivog njegovog unuka. I proglašavanje ranije Srbije a kasnije CG za kraljevinu nije bilo bez kumovanja Austrije da bi se polarizovalo Srbstvo i postalo konkurent,što se i desilo. Iz tih činjenica naši zlotvori fabrikuju podjele ali sada korak dalje,na nacionalnoj osnovi. Srbijanska glupost i cgska gordost su nas i dovele do ovoga što danas imamo.
Stanislave, matica u smislu da je sada tamo većina Srba i ekonomska i kulturna snaga. Niko objektivan ne spori da je u nekom periodu i Vojvodina bila matica pogotovu u kulturnom pogledu. Bez obzira na vaše nesimpatije prema Petrovićima i oni su bili uzdanica Srpstva i duhovna matica. A insistiranje na razlikama je uvek bilo u interesu naših krvnika. Najveći deo jugozapadne Srbije je upravo poreklom iz Hercegovine i Crne Gore, Kraljevo, Čačak, Valjevo pa sve do Drine.
Odličan tekst svaka čast.