Antifašizam za početnike

Piše: Janko Jelić

Kada se o nečemu mnogo tandara na javnoj i zvaničnoj sceni onda znajte da se radi o nekoj gluposti ili o notornoj laži i podvali.

Sjećam se da sam u jesen 2005. godine u jednoj kafani u gradu Baru gledao preko televizijskog ekrana kako na jedan pobjednički način umire zajednička država Srbije i Crne Gore. Bila je utakmica naše mlade reprezentacije protiv vršnjaka iz Hrvatske. Pobijedili smo 3:1, a sva tri gola za nas dao je Mirko Vučinić. I radovao se dižući tri prsta prema publici i simulirajući sa obje ruke rafalnu paljbu iz automata. Rešetao je tada Mirko po golu hrvatske reprezentacije i padao u neki zanos koji prevazilazi sportsku strast i predstavu. Da, da, dragi moji zaboravni Crnogorci, i još draži moji mladići koji se toga ne možete sjećati jer ste bili mali ili nerođeni, to je bio isti onaj Mirko koji je par godina kasnije skidao gaće u znak proslave prvog gola za reprezentaciju samostalne, suverene, nezavisne, evropske, demokratske, građanske, multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne, antifašističke i do zla boga dosadne i zaostale Crne Gore. Nemam pojma s kim je ta i takva Crna Gora igrala tada kad se Mirko obnažio ispod pojasa, a i kako ću znati kad su mi mozak okupirale sve ove silne državne etikete koje su nezaobilazne u predstavljanju premile nam države. I najubjeđenijim Montenegrinima je teško da sve to pohvataju i popamte. Teret je to za ovu šaku naroda, a kamo li za moju zeru mozga. Ipak, u svoj toj dosadi opterećenja marginalnim glupostima zanimljiva je činjenica da je put crnogorskog nacionalizma koji se danas sve češće krije iza imena antifašizma skoro uvijek isti. On obično vodi od rafalne paljbe po Hrvatima i drugim ustašama do neobjašnjivog skidanja gaća. Nikome nikad neće biti jasno zašto se gaće skidaju kad od vas to niko ne traži. To je dio neke patologije u koju ja ne smijem da ulazim, jer jednostavno ne znam ništa osim da primijetim taj fenomen i da se zajedljivo nasmijem.

U suštini, ovo pišem sa potpuno drugom namjerom da bih osvježio pamćenje na moj boravak u lučkom gradu povodom seminara na koji me je poslala škola u kojoj sam tada radio. Seminar se bavio narkomanijom u školama i učešćem nastavnika i roditelja u sprečavanju i rešavanju te pošasti među djecom i omladinom. Nakon „uspješno“ završenog seminara ja sam preuzeo obavezu da svoja znanja i iskustva prenesem mojim učenicima u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Šavniku i da odaberem četiri učenika koji će ići na novi seminar sa sličnom temom borbe protiv narkomanije. I ja sam to uradio. Porazgovarao sa đacima i odabrao one koji su najzainteresovaniji da odu na dvodnevno edukativno druženje na Žabljak sa predavačima iz nekih nevladinih organizacija i vršnjacima iz cijele Crne Gore. Kad smo dobili zvaničan poziv da odemo na seminar obavijestio sam odabrane učenike da se spreme nekoliko dana ranije. Naravno, sve to uz konsultaciju i odobrenje roditelja. Pošto Šavnik i Žabljak nijesu daleko odlučio sam da ja lično povezem moje učenike do Žabljaka. Čisto da im budem od pomoći dok se ne smjeste i ne snađu. Međutim, na samom polasku me je čekalo pomalo neprijatno iznenađenje. Jedna učenica je iznenada odustala od puta.

„Profesore, ja ne mogu da idem…“ – stalno je ponavljala i sklanjala pogled.

U početku sam mislio da joj ne dozvoljavaju roditelji ili da je u pitanju neki problem sa prvom ljubavi, pa sam htio i da se pomirim sa činjenicom da našu školu i mene kao profesora ipak negdje tamo neće predstavljati jedan od najboljih učenika. No, neki mi đavo nije dao mira, uporno sam želio da razgovaram sa djevojčicom. Kopkalo me je to što sam osjećao da se ona od nečega ili zbog nečega stidi.

„Kaži mi, molim te, u čemu je problem. Riješićemo ga zajedno.“ –  ubjeđivao sam je.

Međusobno povjerenje i djetinja iskrenost su na kraju pobijedili ćutnju i stid. Rekla mi je da je određena od ko zna koga da ide na predreferendumski miting na Cetinje. Govore Milo, Filip i ostala reprezentativna ekipa, a sugestija je da dođe što više omladine iz svih crnogorskih mjesta. Zato je odlučila da tu neponovljivu šansu iskoristi. Nijesam znao šta da kažem niti kako da joj pomognem. Sve što bih rekao moglo bi da bude protumačeno kao politički pritisak na dijete. Podržao sam je, rekao da ide tamo gdje joj je milije i da nema potrebe da se osjeća nelagodno niti da misli da me je prevarila jer ćemo naći drugog učenika da je zamijeni na seminaru. Pitao sam je još samo da li joj roditelji znaju za taj put. Klimnula je glavom i zajapurenih obraza i na ivici suza odala tajnu da je organizator tog patriotskog puta i onaj koji vrši regrutaciju i mobilizaciju djece u političke svrhe jedan od profesora naše škole.

Da li ovdje iko shvata da se uzrok propasti crnogorske prosvete upravo nalazi u zloupotrebi djeteta i da istim antifašističkim putem trgovine djecom već odavno hodi i država Crna Gora čije institucije vode agilni antifašisti?

Brzo sam završio razgovor sa učenicom i čini mi se da sam je umirio. Shvatio sam da mi bar jedan kolega radi iza leđa i da se bavi strogo zabranjenom rabotom u školi. Bijesan sam otišao do direktora i obavijestio ga o tome. Kao odgovor dobio sam ćutnju, a nakon toga neku naivnu šalu. Vratio sam se učenicima koji su i dalje htjeli da idu na seminar. Povezao sam ih na Žabljak. Kad sam se, nakon nekoliko dana, sreo sa kolegom kome je partijsko-ideološki rad i danas bitniji od prosvetarskog imao sam samo snage da mu kažem:

„Sram te bilo!“

A sramota ga nije bilo ni tada ni danas. Kao što nije sramota čitav jedan sistem koji je i tada i danas zloupotrebljavao sopstvenu djecu. Epilog svega je bio da sam godinu dana nakon Referenduma ostao bez posla i tako je i danas. Onako baš u antifašističkom duhu, mene sa dvadeset sedam godina zamijenio je čovjek koji je bio pred penzijom. Moj nesrećni kolega još uvijek radi u istoj školi koja se vještački održava i gasi se u nedostatku učenika u opštini koja ostaje bez stanovnika. Da li ovdje iko shvata da se uzrok propasti crnogorske prosvete upravo nalazi u zloupotrebi djeteta i da istim antifašističkim putem trgovine djecom već odavno hodi i država Crna Gora čije institucije vode agilni antifašisti?

Sva novija istorija i politika ove nesrećne države staju u ovu priču.

(Izvor: jasno.me)