IN4S

IN4S portal

Aplauz

Od nastanka ljudske civilizacije i grupisanja prvobitnog čovjeka prvo u čopor a kasnije u razne oblike zajedništva, tri fenomena karakterišu cjelokupnu istoriju čovječanstva. Mada te fenomene različito tumače i karakterišu, gotovo svi sociolozi i politikolozi se slažu da su to LJUBAV, VJERA I MOĆ.
Emilo

Emilo Labudović

Piše: Emilo Labudović

Od nastanka ljudske civilizacije i grupisanja prvobitnog čovjeka prvo u čopor a kasnije u razne oblike zajedništva, tri fenomena karakterišu cjelokupnu istoriju čovječanstva. Mada te fenomene različito tumače i karakterišu, gotovo svi sociolozi i politikolozi se slažu da su to LJUBAV, VJERA I MOĆ. Za ove kategorije Adolf Ber tvrdi da su „najstariji fenomeni ljudskih emocija“ dok Karl Levenstin govori da „ova misteriozna trijada dominira čovjekovim životom u društvu“. Zna se, kaže on, da „vjera pokreće planine“, „ljubav je pobjednik u svim bitkama“ a da su ljudskoj vrsti „urođeni ljubav prema moći i vjera u moć“.

Iako najmanje humana, iz ove „trijade“ moć se izdvaja kao dominantna. Bez obzira na izvor i porijeklo moći, ona podrazumijeva „društveni konsenzus“ da postoje njeni nosioci, ili subjekti, i izvršioci njenih naloga i volje, odnosno objekti. Moć se u raznim epohama razvoja ljudske zajednice različito distribuira. Nekad je skoncentrisana u pojedincu, nekad u određenoj grupi ili sloju (klasi) društva, danas nerijetko u birokratizivanom sloju bez jasno definisanog staleškog porijekla, ali je odnos između nosilaca i izvršilaca uvijek takva da manjina, silom ili sporazumno, upravlja većinom.

Praizvor moći leži u očekivanju prvobitnog čopora da neprikosnoveni i od svih priznati vođa rješava probleme i obezbjeđuje uslove opstanka. Iako se način biranja vođe i vođstva vremenom mijenjao i prolazio faze od pukog nasilja,  naslijeđenog prava pa do modernih oblika demokratskih izbora, očekivanja se nijesu promijenila. Od vođe i vođstva se i danas očekuje da „stvara u unapređuje uslove života zajednice i u njeno ime i za nju donosi odluke od vitalnog značaja“. Od stepena ispunjenja tih očekivanja zavisi i trajanje povjerenja u „izabranog i izabrane“, a ukoliko nije riječ o nekoj vrsti diktature (moć je uvijek sklona sili i nasilju) završava se novom raspodjelom i novim „društvenim ugovorom“.

Naša društvena zajednica, pod kojom podrazumijevam različite faze njene državnosti, primjer je nad primjerima djelovanja sirove moći koja traje i opstaje i pored toga što nije ispunjavala i ispunila ni djelić očekivanja. Sve smjene društvenih poredaka koje su, Evropu naročito, vukle naprijed, u Crnoj Gori se ili nijesu desile ili su samo formalno podsjećale na evropske uzore. Kraće rečeno, više od vijeka na ovom prostoru imamo kontinuitet moći u liku vođe i vođstva čije trajanje nema proporcionalnu korelaciju sa uspjehom i napretkom, osim ličnim.

Pojavno različitim a suštinski istim metodima, od knjaza i kralja Nikole, preko komunista pa do današnjih autokrata u neokomunističkim šinjelima, moć i njeni nosioci u Crnoj Gori su za „objekte“ imali neviđeno trpeljiv narod. Možda će nekad neki od sociologa  koji ne cilja na dvorsku apanažu i uhljebljenje u CANU otkriti korijene te trpeljivosti. Da li je strah, kao neminovni saputnik moći i njenog uticaja, rješenje zagonetke kako je narod koji se nije ustručavao da goloruk i kidiše na neprijatelje, ropski ćutao i saginjao glavu pred najgorim izdancima svoga roda? Da li su oni rjeđi koji su se usuđivali da dignu glavu i glas a onda završavali na Grmožuru, Golom i Spužu, bili pogubnijeg uticaja na širenje straha od posječenih biranih glava nabijenih na tursko kolje?

Strah ima sposobnost da vremenom pređe u naviku i postane stanje svijesti. Takva društvena klima omogućava da moć više nema nikakve veze sa neispunjenim očekivanjima i neriješenim egzistencijalnim pitanjima. Upravo iz takvog stanja odjeknuo je onaj nikšićki aplauz poniženih i povrijeđenih onome koji ih je em doveo u to stanje em ih i dalje vodi istim strmoglavom prema ambisu. Jedva 400 evra u prosjeku, pod maskama, frenetično je aplaudiralo stotini miliona u listeru, iz golog straha da ne ostanu i bez te crkavice. A najcrnje od svega je to što onaj kome je aplaudirano taj aplauz doživljava kao izraz nepodijeljene ljubavi. I, ako ćemo pošteno, naša tridesetgodišnja servilnost onome koji to ničim nije zaslužio i koji nas sve to vrijeme bezočno laže i krade, zaslužuje aplauz. Sve dok se ne zagrcnemo od smijeha.

Pročitajte JOŠ:

Nikolaidis i Brković – režimski „intelektualci“ zapucali na crkvu iz svih svojih otrovnih ali i tupih pera

Podjelite tekst putem:

4 thoughts on “Aplauz

  1. Kakve su ove jadulje. A jos gori ovi tugomiri sto komentarisu za 30 eura. Guzolisci.

  2. svako treba da podje od sebe…kome je servilan crnogorac …svojoj crnoj gori…a kome je debilno servilan gedzovanski janjicar..kome protiv svoje rodne grude….kome dome svakodnevni savjetnice crnogorskih dusmana…

    3
    21

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

https://g.ezoic.net/privacy/in4s.net