Aplauz

Piše: Emilo Labudović

Od nastanka ljudske civilizacije i grupisanja prvobitnog čovjeka prvo u čopor a kasnije u razne oblike zajedništva, tri fenomena karakterišu cjelokupnu istoriju čovječanstva. Mada te fenomene različito tumače i karakterišu, gotovo svi sociolozi i politikolozi se slažu da su to LJUBAV, VJERA I MOĆ. Za ove kategorije Adolf Ber tvrdi da su „najstariji fenomeni ljudskih emocija“ dok Karl Levenstin govori da „ova misteriozna trijada dominira čovjekovim životom u društvu“. Zna se, kaže on, da „vjera pokreće planine“, „ljubav je pobjednik u svim bitkama“ a da su ljudskoj vrsti „urođeni ljubav prema moći i vjera u moć“.

Iako najmanje humana, iz ove „trijade“ moć se izdvaja kao dominantna. Bez obzira na izvor i porijeklo moći, ona podrazumijeva „društveni konsenzus“ da postoje njeni nosioci, ili subjekti, i izvršioci njenih naloga i volje, odnosno objekti. Moć se u raznim epohama razvoja ljudske zajednice različito distribuira. Nekad je skoncentrisana u pojedincu, nekad u određenoj grupi ili sloju (klasi) društva, danas nerijetko u birokratizivanom sloju bez jasno definisanog staleškog porijekla, ali je odnos između nosilaca i izvršilaca uvijek takva da manjina, silom ili sporazumno, upravlja većinom.

Praizvor moći leži u očekivanju prvobitnog čopora da neprikosnoveni i od svih priznati vođa rješava probleme i obezbjeđuje uslove opstanka. Iako se način biranja vođe i vođstva vremenom mijenjao i prolazio faze od pukog nasilja,  naslijeđenog prava pa do modernih oblika demokratskih izbora, očekivanja se nijesu promijenila. Od vođe i vođstva se i danas očekuje da „stvara u unapređuje uslove života zajednice i u njeno ime i za nju donosi odluke od vitalnog značaja“. Od stepena ispunjenja tih očekivanja zavisi i trajanje povjerenja u „izabranog i izabrane“, a ukoliko nije riječ o nekoj vrsti diktature (moć je uvijek sklona sili i nasilju) završava se novom raspodjelom i novim „društvenim ugovorom“.

Naša društvena zajednica, pod kojom podrazumijevam različite faze njene državnosti, primjer je nad primjerima djelovanja sirove moći koja traje i opstaje i pored toga što nije ispunjavala i ispunila ni djelić očekivanja. Sve smjene društvenih poredaka koje su, Evropu naročito, vukle naprijed, u Crnoj Gori se ili nijesu desile ili su samo formalno podsjećale na evropske uzore. Kraće rečeno, više od vijeka na ovom prostoru imamo kontinuitet moći u liku vođe i vođstva čije trajanje nema proporcionalnu korelaciju sa uspjehom i napretkom, osim ličnim.

Pojavno različitim a suštinski istim metodima, od knjaza i kralja Nikole, preko komunista pa do današnjih autokrata u neokomunističkim šinjelima, moć i njeni nosioci u Crnoj Gori su za „objekte“ imali neviđeno trpeljiv narod. Možda će nekad neki od sociologa  koji ne cilja na dvorsku apanažu i uhljebljenje u CANU otkriti korijene te trpeljivosti. Da li je strah, kao neminovni saputnik moći i njenog uticaja, rješenje zagonetke kako je narod koji se nije ustručavao da goloruk i kidiše na neprijatelje, ropski ćutao i saginjao glavu pred najgorim izdancima svoga roda? Da li su oni rjeđi koji su se usuđivali da dignu glavu i glas a onda završavali na Grmožuru, Golom i Spužu, bili pogubnijeg uticaja na širenje straha od posječenih biranih glava nabijenih na tursko kolje?

Strah ima sposobnost da vremenom pređe u naviku i postane stanje svijesti. Takva društvena klima omogućava da moć više nema nikakve veze sa neispunjenim očekivanjima i neriješenim egzistencijalnim pitanjima. Upravo iz takvog stanja odjeknuo je onaj nikšićki aplauz poniženih i povrijeđenih onome koji ih je em doveo u to stanje em ih i dalje vodi istim strmoglavom prema ambisu. Jedva 400 evra u prosjeku, pod maskama, frenetično je aplaudiralo stotini miliona u listeru, iz golog straha da ne ostanu i bez te crkavice. A najcrnje od svega je to što onaj kome je aplaudirano taj aplauz doživljava kao izraz nepodijeljene ljubavi. I, ako ćemo pošteno, naša tridesetgodišnja servilnost onome koji to ničim nije zaslužio i koji nas sve to vrijeme bezočno laže i krade, zaslužuje aplauz. Sve dok se ne zagrcnemo od smijeha.

Pročitajte JOŠ:

Nikolaidis i Brković – režimski „intelektualci“ zapucali na crkvu iz svih svojih otrovnih ali i tupih pera