April u Beogradu
1 min read
Šteta što ne postoji ljubavni roman pod naslovom „April u Beogradu“, zanemarimo li za časak to što ćemo kanda zauvijek da pjevušimo stihove istoimene pjesme u izvođenju Zdravka Čolića. Toliko se, naime, kovitla ljubavnih čuvstava i geopolitičke energije nad prestoničkim vodama.
Deset dana obitavao sam s rezidencijom na Terazijama, rukovođen mišlju da diskonektovan od generisanih vijesti – opazim što bi bilo za notirati po zemlji Srbiji. Na vrijeme valja reći kako bi svako pogriješio ko bi me čak i u šali pretpostavio terazijskim Crnogorcem jer ja Crnogorac nisam vengo Bokelj.
More hemijskih tragova razapinjalo se danima iznad hotela „Moskva“. Unutar kruga Dvojke, uzduž Bulevara, i po obodima grada, ponovo su nikle kartonske kutije s čarapama, gaćama, alkalnim baterijama i ponudom karakterističnom za 90-te. Komunalni policajci opominjali su vlasnike univerzitetskih diploma da uklone te – je li – tezge.
Nikad niže cijene, i nikad više onih koji bi da napuste zemlju zauvijek.
Razgovaram s profesoricom srpskog, uz kafu, i s lektorkom u velikoj izdavačkoj kući. Obje su prešle 40-tu, nemaju djecu i odriču glavama: nema ovde leba. Čeznutljivo gledaju, baš kao i ja, u ponude putničkih agencija: Grčka, Turska, Španija… Bog mi je dao da živim na našem moru, a njima da žive sa saznanjem da se more našeg prostora steglo kao omča oko nekadašnjeg svetionika slobode. Kao politički duh nad vodom, Vučić je sveprisutan. Nikad ne spava, nikad neće priznati Kosovo, ali ni primijeniti recept Mihajla Pupina: „Jedini izlaz Srbije je u povrtlarstvu“. Dodao bih: i u ratarstvu, voćarstvu, i u stočarstvu.
Šta ti je, bre, ovde ljudi rade za klikere! – kaže mi urednica ženskog magazina. U gostovanju na Studiju B pričam kako je moguće u književnosti pokazati bijele bubrege.
Po prvi sam put sa crncima u liftu. Po prvi put čujem na ulici istočnjačke azilantske jezike. Do dva sata vožnje kolima u dubinu Srbije prema zapadu, opažam grupe što tamnijih što sasvim tamnih azilanata. Da li to postoje neke kvote koje ionako propusna Srbija treba da ispuni, ili šta?
Para u opticaju nema. Taksista-električar hoće da se vrati zanatu. Penzionerka iz Jevrejske ulice ruča za 50 dinara: leba za 20 kinti, povrća za 30. Mladi podstanarski par iz Filmskog grada sretne se, umoran, uveče.
I dok se hemijskim tragovima iza neobilježenih aviona danima zaprašivao Beograd na vodama, sa svima nama prosječno starim preko 40, jedan me je poradovao mozaik. Oko je deboto moglo da opazi zaljubljene mlade na sve strane. Ona propeta na prste da bi ga poljubila u Francuskoj, u Nušićevoj, u Karađorđevom parku, na Kalemegdanu, Tašu, Adi… i on koji je po prvi put osjetio biblijski poriv da se zarad nje odaleči i od oca i od majke i države ako treba, te da se izbori taman za dasku na moru, okeanu uz koju će, pripijeni, oni nastaviti da žive.
Zaljubljeni parovi uzeli su da, kao i svakog proljeća, osveštavaju sobom prostor koji naseljavamo. Svak ko je ljubio april u Beogradu zna da se može biti i pod tuđinom, čak i pod svojim dušmaninom. Samo ako se ima vjera u sebe. Potom, što nam svima Bog da.
Nebih o tekstu, nego da djeca treba da uce,to svakako ,ali i da malo rade u polju nebi nista bilo zgorega nego i pozeljno,mi smo tako svi podizani a isto smo nesto zavrsili.
Da djeca ne rade to se vidi ona nijesu kriva,i slobodno mogu da kazem da ona u Grblju jednako rade u poljoprivredi kao ova ovdje kod berze u Frankfurt,razlike nema svi imaju jednake ajfone kako li se to zove,a kad dodju na ljetovanje polomise noge da vide magare,ovdje se i magare i koza drze u zoloski vrt,kod nas jos ne ali su jednako za vidjeti kao i ovdje.Prema tome ko moze naravno bilo bi dobro nesto raditi ,ali danas je sramota zivjeti recimo u Kuce ili Pipere ili Grbalj Vasojevice Cevo,to je dragi moj selo,Budva je ovaj narod sludjela i poludjela,a govrili su strai iz Maina. Dabogda se na Budvanske zidine stanio,mnogi za to ne znaju,samo brzo cese prisjetiti.
Nemojte slucajno da ko uzme prut pa da slucajno udari dijete po prsticima ,jer mu prijeti oduzimanje djece,a da ko cuva kravu ili koze i ovce,oce nije lud sve ima na Roterdamskoj bezi govorio je Zarko Rakcevic,ima neku rijec koju je sada poceo da pusta u medijie ,nemogu se sjetit,ali bice to brzo kada nam bude obecavao Njujork .
Vratitete se na selo ko moze i drzite malo stoke,ostavite se mudrovanja,ko ima kucu blizu mora neka osposobi kavu barku da moze malo da riba,nema para od vazduha ne,ta vremena su prosla.
,, april u Beogradu,, uzaludno tražiš, on tu više ne stanuje
Znači rješenje je u povrtlarstvu, voćarstvu i stočarstvu, a niko djece nema?
E, Nikola Nikola, kod vas Bokelja izgleda roboti obrađuju zemlju?!
Djeca bi trebalo da uče, ne da obrađuju polja. Autor je u tekstu govorio i o krasnom nam, fertilitetu.