Bahanalije Broza i Pijade u Crnoj Gori – zločinački eksperiment?

Zločini komunista u Crnoj Gori 1941.- 42. godine, koje je komunistički vrh na čelu sa Josipom Brozom „priznao i osudio“ kao sektašenje, posledično je doveo do sloma komunističkog pokreta u Crnoj Gori.

Ipak, za komunističkom osudom sopstvenih zločina nije uslijedila osuda njihovih posledica koje su se ogledale u nevjerovatnoj situaciji- pojavi krvavog građanskog rata na teritoriji okupirane Crne Gore. Tačnije, priznati su zločini ali se pobjeglo od odgovornosti za posledice.

Znajući da je hijerarhije u komunističkom pokretu bila surova, te da se svaka neposlušnost aparatčika nižih po hijerarhiji kažnjavala “strijeljanjem po kratkom postupku”, to se odgovornost za monstruozne odluke i neprimjerena zvjerstva može bez razmišljanja pripisati samom vrhu komunista, a u personalnom smislu Josipu Brozu i Moši Pijade.

Njihove bahanalije su dovele do kosmičkog stradanja prostog naroda ne samo u Crnoj Gori, već i u Hecegovini i drugim oblastima gdje su sprovođene odluke koje nemaju dodirnih tačaka s razumom.

U nastavku teksta će biti osvrt na neke zločine koji su šokirale javnost tog vremena. Ti zločini su uvijek bili u domenu interesovanja i zgražavanja javnosti do današnjega dana, a sve su prilike da će tako biti i u budućnosti.

Likvidacija porodice Mandić zbog nepodobnog sina i Pasje groblje

Princip da se zbog jednog člana porodice, koji je u četnicima, likvidira čitava „četnička porodica“ je bio čudni princip komunističkog rukovodstva u tim smutnim vremenima.

Kao tipičan obrazac takve politike može se uzeti primjer strijeljanja Mihaila Mandića, crnogorskog barjaktara i nosioca mnogih ordena za hrabrost u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, koji je pozvan je na razgovor u partizansku komandu u Kolašinu, a potom ubijen sa tri sina: Radosavom, Mašanom i osamnaestogodišnjim Jovom. Oni su ubijeni su na Badnji dan 1942.g. u lugu pored Tare, na mjestu koje se zvalo “Pasje groblje”, jer je jedan Mihailov sin, Miljan, bio u četnicima.

Brozovim principom strijeljanja „nepodobnih porodica“ se željela izazvati kontrareakcija u smislu odmazde, i uništavanja tzv. „partizanskih porodica“. Naravno, takva suluda pravila igre koju je promovisao i sprovodio Broz su vodila samo jednom cilju- potpunom istrebljenju stanovnika Crne Gore. Zar treba uopšte spominjati da je skoro svaka porodica imala borce u jednom ili drugom pokretu, koji su zbog raznih ratnih bahanalija svog rukovodstva često prelazili sa jedne na drugu stranu. Takvim Brozovim principom „nepodobnosti porodice“ je svaka porodica u Crnoj Gori stavljena na nišan, što govori samo o jednom – da se tu radilo ili o Brozovom ludilu ili o čudnom eksperimentu?!.

Na mjestu zvanom Pasje groblje u Kolašinu se poslije strijeljanja Mandića desio masovni i okrutni zločin od strane partizanske komande u Kolašinu. Po jednim podacima, na tom mjestu je, uglavnom maljevima da se ne bi čuli pucnji, ubijeno 240 civila pod raznim besmislenim optužbama, pri čemu im grobovi nisu obilježavani.

Po drugim podacima, recimo Vučića Ilinčića, kapetana Jugoslovenske kraljevske vojske, na tom mjestu je stradalo čak 373 civila, među kojima je bilo i žena i djevojaka. O kakvom načinu likvidiranja je bila riječ, najbolje govore svjedočanstva da su žrtvama “ruke i noge bile polomljene, zubi povađeni grubim kliještima još dok su bili živi, lobanje razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one noći uoči Božića”.

Provjera pravovjernosti kroz ubijenje strica

Svetozar Arsenijević, prvoborac NOB-a, je za televiziju RTS 2 kao primjer prvog zločina u njegovom kraju naveo slučaj kada je “partijska organizacija sela Slatina osudila na smrt njegovog komandira čete Miloša Jelića, najboljeg izdanka kuće Jelića- Račića, i čitavog kraja, zato što je odbio da ubije svog strica Đoka Račića, koji ga je odgajao i školovao kao svoje dijete.”

Kada su partizanskom komandiru Milošu drugovi dojavili partijsku odluku o smrtnoj kazni, on nije napustio partizane, već je predložio “da drugovima olakša odluku tako što će ga pustiti da pogine u prvom boju sa neprijateljem”. To mu nije prihvaćeno.

Sličan, ili još gori slučaj se desio u Pivi, kada je partizanska komanda naredila Tadiji Tadiću, članu Rejonskog komiteta KPJ u Pivi i komesaru bataljona, da prati rad svoga strica Spasoja Tadića koji je agitovao za četnički pokret, te da ga po potrebi uhapsi i likvidira.

Inače, Spasoje Tašov Tadić je bio najglasovitiji Smriječanin iz Prvog svjetskog rata i čuveni komitski četovođa, stari poznanik Save Kovačevića i mnogih komunista među kojima je imao iskrene prijatelje. Kao vječiti opozicionar, bio je učesnik komunističkih demonstracija 1936.g. u Nikšiću protiv vlade Milana Stojadinovića, iako se sa komunistima uošte nije politički slagao.

Od Save Kovačevića je dobio oružje kada ga je posjetio u Gornjem Polju, a potom u Pivu došao sa odlukom da osnuje četnički pokret. Kako je Spasoje školovao sinovca i partizanskog komesara Tadiju, i kako bi potez ubijanja strica izazvao nezadovoljstvo kod naroda, Tadija se oglušio o naređenje da likvidira strica.

I pored apstinencije Tadije, ipak se desio sukob kada je partizanska patrole poslata da ubije Spasoja. U sukobu patrole i Spasoja Tadića, koji je bio sa sestrićem, partizani su bacili bombu i ubili sestrića, a Spasoje je otvorio vatru i ubio četiri partizana. Ostali partizani iz patrole su odstupili kada je između njih i Spasoja stao drugi Spasojev sestrić Đorđije Ćorović i zamolio ujaka da više ne puca.

Okružni komitet u Gornjem Polju je poslije toga događaja donio odluku da se komesar bataljona Tadija Tadić uhapsi i strijelja. Partizanska patrola koja je uhapsila Tadiju je znala kako će se sve završiti, pa mu je predlagala da pobjegne u šumu pri čemu će oni iznad njega zapucati. Tadija je to odbio.

Hapšenje Tadije je dovelo do negodovanja u partijskom članstvu Pive, pa je epilog bio da je zbog toga negodovanja kod Pivskog manastira strijeljan partizanski vodnik Obren Vukosavljević, a uhapšeni Tadija Tadić sproveden u Gornje Polje kod Nikšića.

Kako je negodovanje pivskih komunista nastavljeno, to su u Gornje Polje pozvani da dođu istaknuti partizanski borci- trojica Tadića: Rade, Radoje (komesar čete) i Blažo, kao i Jovica Jovović, kojima je stavljenu u griujeh da su regularnim partijskim putem izrazili svoje negodovanje zbog osude na smrt Tadije Tadića.

Prijeki Vojni sud u sastavu: Milovan Đilas, Sava Kovačević i Radoje Dakić ih je sve osudio na smrt sa optužbom da su “sarađivali sa četnicima i izdali NOB”. Strijeljani su 6. Aprila 1942.g. na Vidrovanu (Nikšić). Umjesto da se dostojno, ili bilo kako sahrane, njihova tijela su bačena u klačinar kod crkve na Vidrovanu.

Dušan Brajušković, komandant grupe koja je određena da strijelja četvoricu Tadića i Jovovića, je sa oduševljenjem pričao da su ti ljudi “čudesno hrabro i dostojanstveno išli na strelište”, rekavši “da su išli na strijeljanje kao u svatove, kličući slobodi, pobjedi nad fašizmom, Komunističkoj partiji, ističući da nevini idu u smrt, te da će istina o njima na kraju svega pobijediti.”

Ova i druga dešavanja u ektremnoj fazi Lijevih skretanja komunista u Pivi, sa besmislenim ubistvima mnogih ljudi, koja su izazvala veliki potres i nezadovoljstvo među partizanima i narodom, su detaljno opisana u knjizi “Pivsko selo Smriječno”, prof. dr Božidara Tadića, dugogodišnjeg profesora sociologije na crnogorskom Univerzitetu i istaknutpog državnog funkcionera.

Ubiti žandarme, penzionere, petokolonaše i- svog oca Petra!

Kako je komunističko rukovodstvo u Crnoj Gori sa lakoćom ubijalo provjerene komuniste, čuvene ustanike poput Tadića, pod suludim izgovorom da su saradnici četnika, tako su se obračunavali i sa običnim građanima koji su zbog nepristupanja partizanskom pokretu proglašavani petokolonšima i četnicima.

U tom smilu je interesantan primjer Pavla Petrovog Kovačevića koji je svog osamdesetogodišnjeg oca Petra ubio zbog “visoke penzije”, koju je on kao plemenski kapetan primao do rata i njome hranio i školovao svojih sedam sinova. O tome događaju je pisao očevidac Drago Filipov Kešeljević, kojem su partizani strijeljali oca pod optužbom da je “četnik”, a potom nastavili sa likvidacijom porodice strijeljavši mu 17. marta 1942. godine kao “petokolinaše” majku Mariju i sestru Vidosavu, koja je tada imala 21. godinu.

Sinovi Petra Kovačevića, istaknuti komunisti Pavle i Stanko, su 8. mart 1942.g. proglasili danom kada će biti skup i dan narodnog veselja u Grahovu, na koji su morali doći stanovnici te i okolnih varoši. Tema skupa je bila “Borba protiv pete kolone”, a u tu “čast” je kao završnica “spektakla” planirana likvidacija “petokolonaša” Novice Miloševa Dakovića.

Oko deset sati uveče na binu se popeo Pavle Kovačević i pozvao seljake na rat protiv neprijatelja radničke klase, u koje je na prvo mjesto uvrstio žandarme, a govor nastavio riječima da „treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka“.

U masi je bila i Zorka Rajković, žena pokojnog Peka Rajkovića, kojeg su ranije ubili komunisti kao “petokolonaša koji je primao veliku penziju”. Kada je čula šta je rekao Pavle, vikula je da je svi čuju: „Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih“.

Kada je Pavle to čuo, bez razmišljanja je poslao patrolu da mu dovede oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od bine. Sa osuđenim na smrt, starim Novicom Dakovićem, Pavle je dočekao patrolu i oca na pola puta, a zatim naredio ocu i Novici da uđu u jednu malu baštu opored osnovne škole. Kada su to oni odbili, izvadio je revolver i upucao osamdesetogodišnjeg oca Petra a potom i starog Novicu.

Potom je mrtvog oca uhvatio za nogu i uvukao u baštu, vratio se na skup i naredio da se nastavi veselje, koje je trajalo do jutra. Ujutro mu je u kancelariju došla majka Joke i pitala da li može vidjeti Petra, sin joj je odgovorio: “Ne možeš, sinoć smo ga ubili”! Odmah poslije ubistva oca, Pavle Petrov Kovačević je naznačen političkim komesarom Operativnog štaba za Hercegovinu.

Sava Mizara u krugu pakla kojeg je stvorio po naređenju “drugova”

Komandant spomenutog Operativnog štaba za Hercegovinu je bio Sava Mizara Kovačević, rođen u selu Nudolu kod Grahova, čuveni ustanik ispod Orjena i organizator otpora protiv ustaša na početku Drugog svjetskog rata. Sava je do toga naimenovanja bio komandant vrlo jakog Nikšićkog partizanskog odreda, koji je imao deset bataljona. Poslije proširenja komande i na Hercegovinu, pod njegovim rukovodstvom se našlo čak 20 bataljona- koji su djelovali na prostoru od Ostroga do Dubrovnika i od Boke do Gacka.

Međutim, pravi i odlični ratnik Sava Mizara je, u fazi kada je vrh Komunističke partije naredio zločine protiv civila, u velikoj mjeri izgubio svoj obraz i bacio tamni veo na svoj svijetli lik. Od čovječnog i časnog heroja se transformisao u nečovječnog antiheroja, sa velikom vjerovatnoćom da će mu ime poginuti kroz istoriju.

Osim već pobrojanih primjera u ovom tekstu u kojima je Sava bio učesnik, u sjećanjima je ostalo još par događaja koji su narod dovodili u nedoumicu da je to mogao uraditi Sava Blagojev. Prije svega, tu se misli na njegovo strijeljanje svojih rođaka Kovačevića koji nisu bili na liniji razmišljanja komunista, što kao slobodni ljudi nisu bili ni obavezni.

Naime, 16. januara 1942.g. poslije navodnog suđenja u kojem je Sava Mizara bio tužioc, a glavnu riječ vodila Marija Koš, sekretar Prijekog komunističkog suda u Grahovu, inače Šibenčanka, osuđeni su na smrt i strijeljani: Novica (Savin) Kovačević, sudija Velikog suda i njegov brat Blažo Kovačević, učitelj, Marko Krstov Kovačević, zemljoradnik, Petar Baćkov Kovačević, zemljoradnik, Đorđe R. Marković, kapetan I klase, Marko Bulajić, zemljoradnik, i Nikola Bulajić, zemljoradnik.

Osim ovog slučaja, Sava se smatra glavnim krivcem za strijeljanje 21. seljaka iz sela Ljubomira kod Trebinja. Najobimniji rad o komunističkim zločinima u Hercegovini, dvotomnu knjigu „Krvavo kolo hercegovačko 1941-1942″, objavio je bivši hercegovački partizan i visoki oficir Titove armije, dr Savo Skoko.

Naime, 27. februara 1942. godine, prema podacima dr Save Skoka: “Za vreme masakra tih nedužnih Ljubomiraca, ponašanje Save Kovačevića, Petra Drapšina, Dimitrija Bulajića i Dragice Pravice bilo je užasno surovo. Prema kazivanjima Miroslava Zotovića i Rista Kijca, koji su kao omladinci morali da prisustvuju tom streljanju, Sava Kovačević je tražio dobrovoljce iz Ljubomirskog bataljona da izvrše presudu, ali se niko nije javio. Ni na ponovljeni zahtev, saopšten zastrašujućim tonom, niko od Ljubomiraca nije izašao iz stroja sem Stojana Kijca, komandira Domaševske partizanske čete, koji je zamolio Savu Kovačevića da oslobodi najmlađeg osuđenika – Janka Kovača. Odgovoreno mu je: „Hoću, osobodiću ga ukoliko ti staneš na njegovo mesto.“

Šta se dalje desilo, Skoko navodi: „Pošto niko od Ljubomiraca nije pristao da bratskom i komšijskom krvlju uprlja ruke, streljanje su izvršili najviši rukovodioci i egzekutori iz kaznene ekspedicije Dimitrija Bulajića.

Kada je, nakon prvog plotuna, jedan od streljanih, dok mu je krv šikljala iz grudi, uzviknuo: „Živela Rusija!“, prišao mu je Sava Kovačević s pištoljem u ruci i, uz ružnu psovku, ispalio mu nekoliko hitaca u glavu. Dragica Pravica je, na zaprepašćenje prisutnih, proverila da li je smrtna kazna valjano izvršena, pucajući iz pištolja u mrtve ljude. Najtužnije i najružnije bilo je kolo koje se uhvatilo oko pobijenih ljudi, ni krivih ni dužnih.”

Likvidacija oficira i uglednih ljudi u Pivi

U knjizi “Pivsko selo Smriječno”, prof. dr Božidar Tadić navodi motive i načine likvidacije stanovništva od strane komunista na ovaj način: “Krajem 1941. i početkom 1942. zvjerski je likvidiran veliki broj uglednih ljudi samo zato što se sumnjalo u njihovu privrženost Narodnooslobodilačkom pokretu i što se pretpostavljalo da će se u pogodnom trenutku otvoreno staviti na stranu četnika ili okupatora.

Likvidacije su najčešće izvršavane bez ikakvih suđenja i isljeđivanja. Obično su do kuća ljudi unaprijed osuđenih na smrt slate naoružane patrole skojevaca, sa nalogom da dotične osobe uhapse i sprovedu do Pivskog manastira, gdje je bilo sjedište Rejonskog komiteta, ili pak do Šavnika, sjedišta Sreskog komiteta Partije, i da ih negdje usput, na nekom nenaseljenom mjestu, likvidiraju.”

U tom smislu je naveo primjere bezrazložne likvidacije uglednih ljudi Pive, rekavši: “Tako su u Bezujačkom brijegu, na putu od Pivskog manastira za Šavnik, likvidirana trojica veoma uglednih Pivljana: Danilo Radojičić, učesnik Podgoričke skupštine i dugogodišnji poslanik u parlamentu Kraljevine Jugoslavije, Ilija Kecojević, oficir jugoslovenske vojske sa Boričja, Milan Delić, popularni predratni školski nadzornik za pivske osnovne škole, sa Borkovića.

U isto vrijeme izvršena je i mučka likvidacija Vojina Mićanovića, penzionisanog oficira stare crnogorske vojske iz Sinjca i bliskog srodnika Lazara Sočice, kojeg su ubili kroz prozor, pošto se bilo umračilo, kada je pod osvjetljenjem gasne lampe sjedao za večeru..”

O ubistvu Dušana Bajagića, koje je dramatično potreslo Pivu, dr Tadić priča: “Jedan od ovih užasnih zločina desio se i u Smriječnu, uoči Božića 1942. Šestog januara, na Badnji dan, patrola od trojice skojevaca iz Smriječna i Zabrđa, po nalogu sekretara rejonskog komiteta uhapsila je Dušana Bajagića, kapetana jugoslovenske vojske, u njegovoj kući u Zukvi, i povela ga svezanoga preko Jasena, Oraha i Smriječna ka Pivskom manastiru.

No kad su stigli u Smriječno, već je pao mrak, a u smrečanskoj školi je bilo zakazano veselo veče, kako je to bio običaj uoči Božića… Bajagića su na putu prema Goransku, naspram smrečanske škole, vezali za neku krušku. Po jedan od skojevaca ostajao je da stražari pored njega, dok su se po dvojica smjenjivala da sudjeluju u opštenarodnom veselju priređenom u školi – tamo se igralo i pjevalo, čule su se gusle, klicalo se Partiji i revoluciji.

Ispred ponoći poveli su Bajagića dalje. No ispod sela, kod mjesta što se zove Skakavac (jer tu potok pravi visoki vodopad) ima duboka jama, ubili su ga običnim kocem, pa ga onako okrvavljenog i već mrtvog bacili u jamu. Nadali su se da će snijeg, što je te noći pomalo trusio, ubrzo pokriti tragove zločina. Ali je snijeg prestao i cijelo je selo, kroz dan – dva saznalo za ovaj užas.”

O tome kakva je bila reakcija naroda povodom tog zločina, dr Tadić kaže: “Iako je o tome bilo zabranjeno pričati, ljudi su došaptavali jedan drugom potresnu priču o završnom činu jedne ljudske tragedije. Tako se već početkom 1942. strah i užas kao mora pritisli selo. Niko ko omrkne nije bio siguran da će osvanuti, jer Smriječno je imalo dosta uglednih ljudi- oficira stare crnogorske vojske, jugoslovenskih podoficira, predratnih činovnika i ljudi koji su se bavili politikom bar u lokalnim razmjerama – i lako se moglo pretpostaviti da bi neki od njih u takvim prilikama opšte nesigurnosti i bezakonja mogli dospjeti na spiskove za likvidaciju. Tako je tih dana selo, kao nikada u toku rata, pritiskao i strah i nekakav veoma dubok osjećaj krivice.“

Noćni gosti u Brezoviku

Kakvi su problemi nastali početkom 1942. godine, kada su pojačani partizanski pritisci, posebno na imućnije porodice i naročito na oficire bivše jugoslovenske vojske, može se vidjeti na primjeru porodice Radulović.

Naime, noću 8. marta 1942.g. u selu Zavrh na desnoj obali Zete, naspram Brezovika mjestu pored Nikšića, upala je partizanska trojka za likvidacije u kuću kapetana Stanka Radulovića, ubivši tom prilikom i njega i njegovog oca Spasoja.

Inače, Stanko je sa ocem Spasojem i đedom Krstom, glasovitim barjaktarom sa Vučjeg dola, učestvovao u bici za Skadar 1912.g., potom stizao do Bregalnice, a onda u odredu Janka Vukotića ostao sve do slavne Mojkovačke bitke.

Stanko Radulović nije htio da učestvuje niti na jednoj strani u sukobu partizana i četnika, držao se podalje od Italijana, i to mu nisu oprostili komunisti. Dakle, kod komunista se pojavio princip- nisi predviđen za odstrel samo ako si četnik ili simpatizer četnika, već si bio za odstrel čak i ako si neutralan i bezopasan za sve. Ukratko, ako ne pripadaš nekakvoj čudnoj, naoružanoj partijskoj vojsci koju vodi nekakav nepoznati Broz, koji je umislio da može mobilisati u rat i svoje partijce i sve ostale ljude, nema ti mjesta na zemlji?!

Zbog neutralnosti su 8. marta 1942.g. u kuću Radulovića upala tri partizana sa puškama na gotovs, dok je oko kuće bilo raspoređeno nekoliko zasjeda. Nezvanci su kapetanu Stanku rekli da mora da krene sa njima u štab. On im odgovorio da „na takvoj karamlučnoj noći neće nikud iz kuće“, poslije čega je momentalno upucan sa četiri hica u glavu.

Negov otac Spasoje, koji je tada imao osamdeset i šest godina, je goloruk skočio i uhvatio se u koštac sa jednim od napadača. Pokosio ga je rafal, imao je sedam prostrelnih rana u predjelu stomaka.

U opštem metežu i mraku, najstarija kćerka Stankova, dvadesetjednogodišnja Milosava, je sačuvala prisebnost i dograbivši oružje pribrano pucala na napadače. Na pragu kuće je ubila jednog od napadača, drugoga ranila, a treći je po mraku uspio da umakne napolje.

Stankov sin, tada petnaestogodišnji Radomir, svjedoči o je šta je dalje bilo: “Sjutradan po zori kuća je opkoljena, bilo je, mislim, više od pedeset vojnika jer su se, izgleda, plašili da bi naši rođaci mogli pružiti otpor. Poniješe tog poginulog partizana, a mene i sestre Milosavu i Ljubicu odvedoše u Gornje Polje u zatvor gde smo ostali jedno deset dana. Kad su mene doveli na saslušanje, pitaju me ko je pobio partizane. Ja velim– đed, a Radoje Dakić Brko kaže: “Ma kakav đed, taj da je imao oružje pri ruci, nijedan živu glavu iz kuće ne bi iznio!““

Poslije četiri dana u zatvor je došla patrola po Milosavu,. Kada je počela da se obuva, rekli da joj da to nije potrebno- “jer neće daleko”. Milosava je strijeljana, a njenom bratu Radomiru je Savak Kovačević rekao sledeće: „Radulovići nijesu izdajnici, oni su junaci, i vjeruj da mi je žao zbog toga što smo ti sestru ubili…“

Poslije tih „utješnih riječi“, Sava je naredio konfiskaciju imovine, pa je Radulovićima oduzeto 40 ovaca, šest krava i konj, sa potvrdom da je imovina oduzeta „uništenim narodnim neprijateljima Spasoju i Stanku Raduloviću“. Ostavili su im za preživljavanje samo šest ovaca i kravu…

Bacanje u jame i bunare nepodobnih sveštenika mitropolije

Ako pogledate spisak štaba Pete crnogorske proleterske brigade, u momentu njenog osnivanja u junu 1942.g., vidjećete da je osim njenog komandanta Save Kovačevića tamo bilo još šest članova štaba.

Među tih šest najvažnijih ljudi ove brigade su bila i dva pravoslavna sveštenika: Kalezić Đorđije (vjerski referent, rođen 1909.g. u Kosovom Lugu- Danilovgrad, sveštenik, član KPJ od 1941, rat završio kao vjerski referent Drugog korpusa), i Drakić Božov Vidak (vjerski referent, rođen 1908.g. u Mojanovićima- Zeta, sveštenik, član KPJ, završio rat kao vjerski referent Pete krajiške divizije).

Ostali pravoslavni sveštenici u Crnoj Gori, koji nisu bili za KPJ i komunističke ideje koje podrazumijevaju i ateizam, su po mišljenju Broza bili sumnjivi, pa se mnogi našli na spiskovima za likvidaciju, a potom bili likvidirani.

Profesor Željko V. Zirojević, istoričar i publicista, je javnosti otkrio malo poznate događaje u vezi sa stradanjem sveštenika i monaha sa prostora mitropolije Crnogorsko primorske u vrijeme masovnih zločina koje je Broz nazvao „Lijeve greške“. Navešću nekoliko svirepih primjera iz tog istraživanja profesora Zirojevića.

Petar Vujović, paroh Meteriško – drušićki je bio mladi sveštenik, koga je, lično, tadašnji patrijarh srpski Gavrilo (Dožić) odlikovao “Crvenim pojasom”. Krajem aprila 1942. godine bačen je od strane komunista u jamu Kunovo Prisoje. Pet punih dana čuli su se njegovi krici i jauci, ali niko nije smio da se usudi da mu pomogne.

Jeromonaha Teofana Beatovića, sabrata manastira Kosijerevo, rodom iz sela Bodežišta (stara Hercegovina) poslušnika u ruskom manastiru Svetog Tihona, na Badnji dan 6. januara 1942. godine odvodi grupa partizana, ubijen je i bačen u jamu sela Vidne, u opštini Vučedolskoj.

Jeromonah Gavrilo Dabić, sabrat manastira Župa kod Nikšića, odveden je na Blagovijesti 1942. godine u partizanski štab, u koji nikada nije stigao. Ubijen je i bačen u jamu zvanu “Ploča” u selu Dragovoljićima.

Sveštenik Novo Delić, paroh planinopivski ubijen je na monstruozan način 3. aprila 1942. godine, u dva sata posle ponoći i bačen u bunar na Berišinoj Luci, kod Šavnika.

Milovan Kovačević: Bacanje u jame izazvalo ustanak rodbine

Milovan (Mujo) Iljič Kovačević, (r.18.03.1920 Gradac, Lješanska nahija – u. 03.10.1015.g. Čeljabinsk ) istaknuti skojevac svog kraja i jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka, mi je pričao u Čeljabinsku o tome šta se desilo kada su odlukom partijskog rukovodstva komunisti, poslije “suđenja”, žive pobacali u jamu tzv. “italijanske špijune”.

„Desio se strašni ustanak rodbine bačenih u jamu“, rekao je Milovan, „koja se u ogorčenju i jarosti bacila na hvatanje i hapšenje komunista i skojevaca, koje je potom predavala Italijanima.“

Dio uhvaćenih komunista i skojevaca je poslije suđenja strijeljan za počinjene ločine, a drugi dio interniran u koncentracione logore. Milovan Kovačević je tada uhvaćen i 11. aprila 1942.g. na sudu osuđen na smrt.

Interencijom četničkog rukovodstva, smrtna kazna mu je preinačena na robiju. Počeo je da robija u Podgorici, potom u Baru, zatim u Italiji u konclogoru Kolfiorito. U septembru 1943.g. je pobjegao iz zatočeništva i učestvovao, kao partizan internacionalne brigade, u borbama u provinciji Askola- Pićeno, a potom se 1944.g. opet priključio Titovim partizanima. Sukob Staljin- Tito ga je zatekao u Moskvi i opredijelio se za Staljina, radivši do penzije kao profesor univerziteta. Odlikovan je brojnim odlikovanjima, uključujući i orden “Partizanski krst”!

Nema sumnje da su 1941-42.g. zločini komunista, a pogotovo njihova brutalnost, izazvali opštenarodni revolt i ogorčenje običnih građana, pa se ta priča po kumuniste tih godina jako loše završila.

U istoriji Crne Gore poznato su primjeri, ili običaj: odsijecanja glave poginulom protivniku, odsijecanje noseva zarobljenicima, koji su planirani za oslobađanje da bi se, ukoliko ponovo padnu u zarobljeništvo, znalo da su jednom oslobođeni pa više ne mogu biti pušteni.

Ali, ritualna ubistva maljem i bacanje u jame su bili- do tada nepoznati primjeri odnosa prema protivnicima, kako u pojedinačnom tako i u masovnom smislu, da ne govorimo o civilima.

Ako se znalo, a lako se dalo pretpostaviti, da će reakcija rodbine na te zločine biti zastrašujuća, nameće se logično pitanje- a šta su tada htjeli Broz i Pijada? Međusobno istrebljenje naroda, rođaka, prijatelja, kumova u Crnoj Gori i Hercegovini?

Broz pravi manevar- osuđuje zločine!?

Zločini Brozovih potčinjenih, kojem oni pisnuti nisu smjeli, već su izvršavali komande bespogovorno, su doveli do raspada partizanskog pokreta u Crnoj Gori.

Svjestan da je ostao bez vojske, i oslonca u narodu kojeg je ojadio, Broz se okomio na rukovodstvo PK KPJ za Crnu Goru i Boku optuživši ih za “masovne likvidacije tekozvanih protivnika Narodnooslobodilačke borbe”. Umjesto da im se sudi za masovne likvidacije, kako ih je sam Broz kvalifikovao, sa vjerovatnoćom da se krivci strijeljaju „po kratkom postupku“, kako se radilo drugima, desile su se smjene!?

Tako su 8. aprila 1942.g. smjenjeni: Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Savo Brković, Periša Vujošević, Vido Uskoković, Radoje Dakić, a Milovan Đilas i Ivan Milutinović su kažnjeni partijskim ukorom pred isključenje.

Dakako, svi su oni i dalje ostali u vrhu partije i pokreta, napredovali u njemu, tako da je Brozova „kazna“ bila papirološke i propagandne prirode. Broz je poslije sloma partizana u Crnoj Gori, i ogorčenja naroda koji je njegove pristalice nazvao jamarima, naredio odlazak u Bosnu. U Bosni je potčinjenima stavio u zadatak regrutaciju novih boraca iz redova ljudi koji su pobjegli u šume od terora i zločina NDH, da bi se potom opet vratio u Crnu Goru ojačan tim nesrećnicima- pristiglim iz daljine.