Baranja poklonjena Hrvatskoj

Piše: Ilija Petrović

Tridesetog jula 2007. godine, na sajtu https://politika.com/kako-se-krojila-hrvatska-istocna-granica objavljen je razgovor sa Jerkom Zlatarićem rođenim u baranjskom selu Gajić (on sam predstavlja se kao seljak, predratni član Hrvatske seljačke stranke i zamjenik senatora, u ratu vijećnik Avnoja, po oslobođenju tajnik Jedinstvenog narodnog fronta Vojvodine i dopresjednik Okružnog narodno-oslobodilačkog odbora u Somboru), “etničkim Hrvatom”, uistinu Šokcem, iz koga se vidi “kako se krojila hrvatska istočna granica” i kako je delovala “komisija za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine”.

Pozvan da kao imenovani “član Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine”, dođe u Novi Sad, u Glavni odbor Vojvodine gde je zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i još “neke koje ne treba spominjati”, on je, prema sopstvenom “priznanju”, rekao Đilasu “da bi bilo nepravilno… da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar”, te da bi, “ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima”. Đilas se, kaže Jerko, sa njim složio, dok su “drugi šutjeli”. Na Đilasovo pitanje šta da se dalje radi, Jerko je predložio da se ide u Suboticu “jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i… da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar”.

A tamo, u Subotici, pred “prilično ljudi”, Jerko je, u uverenju da će se sa njim složiti većina, rekao da “u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata… dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i možda 40.000 Madžara. Znači mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, ali je ovdje većina Hrvata)… U Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba”.

Navodnom razmišljanju izvesnog Domazovića da bi, ukoliko Baranja pripadne Hrvatskoj, najbolje bilo “da od Subotice na Palanku bude povučena granica, jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji’, Zlatarić je pridodao svoje uverenje da bi i “Slaveni” koji su “preko naše sjeverne granice u Madžarskoj… više težili da budu priključeni k nama (Hrvatima – IP)… Tako je i u Somboru: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku”.

Iz posete Vukovaru, Zlatarić pamti samo “komešanje drugova u komisiji (koji) kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!! Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok… Ja sam htio dijeliti Bačku”.

No, kad je uvideo da svi ostali “komisionari” ćute o toj ideji, “miroljubivi” Zlatarić se, kaže, povukao i rekao da “mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državni interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne želimo ako narod nema pravo”.

Na sve to, kaže dalje Zlatarić, Đilas je konstatovao da, pošto nije postignuta saglasnost, on će o tome obavestiti AVNOJ. “Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine”.

Ako i nije bilo zapisnika, Đilas je, barem za sebe (možda i naknadno, pre no što se AVNOJ “dogovorio” o konačnom razgraničenju), sačinio zabelešku iz koje proističe da je tada, u jesen 1945. godine, u Vojvodini Srbskoj živelo 170.000 Hrvata, 660.000 Srba, 100.000 ostalih Slovena, ali bez Bunjevaca i Šokaca koje je “unapredio” u Hrvate, 495.000 Madžara i 359.000 Nemaca.

Sa tim u vezi, 24. septembra 2014. godine, na sajtu http://www.hazud.ch/tag/jerko-zlataric/ u tekstu “Hrvat i Bunjevac su istoznačnice”, Ante Baraba Miš (koji Zlatarićevu “hrvatsku” brojku uzima kao nesumnjivu, a Srbe i “ostale” skoro da briše) piše da je Vicko Krstulović “sasvim jasne činjenice da su Bačkoj i Baranji apsolutna većina Hrvati naspram svih ostalih, bacio u vodu (iako) je na tom području živjelo prema statističkim podacima preko 120.000 Hrvata, 40.000 Srba, 40.000 Mađara i svega 5.000 pripadnika drugih etničkih skupina… Nije tako uzeta u obzir činjenica da je u Bačkoj tada živjelo više od 90% Hrvata”.

Ne treba sumnjati u Zlatarićevu priču o delovanju “Đilasove” komisije, ali je izvesno da i Zlatarić i Baraba falsifikuju ne samo cifre o brojnosti pojedinih nacionalnih grupacija u Bačkoj, već i etničku pripadnost bačkih Bunjevaca i Šokaca. Na stranu to što Zlatarić, onda Šokac upravo “proizveden” u Hrvata, a u upravo navedenom svome svedočenju Hrvat nad Hrvatima, posle više decenija glorifikuje svoju ulogu u uspostavljanju hrvatske granice prema Srbiji. S jeseni 1945. on nije znao da je Julije Benešić (1883-1957), hrvatski lingvist i istoričar, rođen u Iloku, u Sremu, 1911. godine zapisao da se “još stide srijemski momci da glasno za sebe reknu da su Hrvati”, ali je “znao”, iako seljak iz baranjskog sela Gajića (kako i sam kaže: “jedan seljak, za njih nitko i ništa” – IP) da “na ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i možda 40.000 Madžara. Znači mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina”. I dalje, iako je sredinom maja iste te godine morao znati da mu je hrvatstvo tek natureno i da se on sam, tada u Somboru, još nije mogao osećati nacionalnim Hrvatom, godine 2007. bilo mu je uputno reći to što je rekao.

Suprotno istorijskoj istini da je krajem novembra 1918. godine, prema podacima ondašnjih rimokatoličkih župnih ureda, prikupljanih zarad izbora poslanika u Veliku narodnu skupštinu Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena Banata, Bačke i Baranje, u tim oblastima živelo više od 1.002 a mnogo manje od 2.000 (dve hiljade) Hrvata. Baš tako, budući da su u tu Skupštinu izabrana svega dva (2) Hrvata, po pravilu da je jedan poslanik biran na više od 501 do 1.000 lica. Tada su Hrvati, dakle, kao takoreći neprimetna etnička skupina u Vojvodini Srbskoj bili svrstani u “ostale Slovene”.

O Đilasovim “razgraničnim” poslovima svedočili su i Radivoje Amidžić, iz Vukovara, i Živko Vukosavljević, iz Petrovaca, kod Vukovara, a zapis o tome sačinio je A. Pavlović, saradnik novosadskog Dnevnika, u tekstu “Đilasu pomogle Hrvatice”, objavljenom 9. marta 1991. godine:

“Koliko su tvorci unutrašnjih granica u Jugoslaviji poštovali dva osnovna kriterijuma – istorijski i etnički – može se videti tek sada, kada se dogovaramo o našem budućem ‘suživotu’. Pojedini delovi sadašnje Hrvatske nikada nisu bili naseljeni većinom Hrvatima, te je iluzorno govoriti o nekakvoj svetoj hrvatskoj zemlji koja će se braniti krvlju njenih žitelja.

Da je to tako, može se videti na primeru predratne Sremske županije čije je sedište bio Vukovar, a u koju su ulazila mnoga čisto srpska sela koja se sada nalaze u Hrvatskoj.

– Granica Vojvodine bila je od bosutskih šuma pa do Jankovaca, dok je u Vukovaru išla rekom Vukom, priča Radivoje Amidžić iz Vukovara, koji se dobro seća posleratnog ‘crtanja’ Jugoslavije, posebno Slavonije, jer je 1945. bio na položaju referenta za miliciju Sreskog narodnooslobodilačkog odbora. – Sve je počelo sa dolaskom Đilasa i Bakarića kod nas baš u vreme izbora za Ustavotvornu skupštinu. Rekli su nam da ćemo komunistički rešavati pitanje pripajanja Sreskog odbora Slavoniji, ali se uopšte nisu hteli predstaviti. Tek smo kasnije saznali ko su. Prvo su nas iz Sreskog odbora pitali šta smo po nacionalnosti, a potom i kome želimo da pripadnemo. Prvi se pobunio predsednik Mladen Panić, tražeći da pripadnemo Srbiji, odnosno Vojvodini, a potom i Emil Mitrov, načelnik unutrašnjih poslova za naš Srez. Na to je Đilas rekao: ‘Lepo ste se skupili Srbi da rešavate nacionalno pitanje’. Zatim se obratio Mađaru Janošu Kercelu, koji je kod nas bio načelnik za poljoprivredu, ali je i od njega dobio isti odgovor, kao i od drugarice Perse Jakovljević koja je vodila finansije.

Đilas, već ‘naježen’ zbog tih odgovora, pošto je već imao direktivu i odluku šta će biti sa nama, smatrajući ovo za formalnost, okrenuo se drugarici Kaći Vasić iz Jankovaca, Hrvatici udatoj za Srbina. Odgovorila je da bi ipak htela da to bude Hrvatska, a ne Srbija, na što je neka Ivka, ne sećam se prezimena, sekretar AFŽ-a za Srem, po nacionalnosti takođe Hrvatica, rekla – ‘i ja bih’. Đilas, ozaren posle toga, povikao je: ‘Tako će i biti’. I od tada smo mi u Hrvatskoj.

Narod, kao i obično, o tome nije imao pojma. Rečeno je da se sve radi zbog administrativnih problema, da smo svi jedna država. To je bilo jedino objašnjenje koje su tadašnji odbornici mogli da kažu ljudima. Đilas je pripretio da će u slučaju narodnog nezadovoljstva (Mladen Panić je govorio da će se narod okupiti i protestovati) pohapsiti sve vodeće ljude u Sremu”.

O tome šta se dešavalo priča i Živko Vukosavljević iz Petrovaca, kod Vukovara, čiji je otac tada bio “umešan u razgraničnu proceduru”:

“Da bi se ‘pripajanje’ ostvarilo, organizovan je miting u Daruvaru na koji su pozvani predstavnici sela sa svih područja na kojima žive Srbi. Govorilo se da su to predstavnici Srpskih klubova iako isti nisu nikad, pa ni tad, postojali. Ti ljudi su u Daruvar išli peške pod odgovarajućom pratnjom i govorilo im se da oni tamo treba samo da se pojave a ne i da nešto govore!

Miting je održan bez ikakvog glasanja i izjašnjavanja, a jednome borcu koji se pobunio priprećeno je: ‘Zaveži, ili se kući vraćati nećeš’… Mislim da se najbolje vidi o kakvoj je manipulaciji reč, ako kažem da je ovo izvedeno za jedan dan, tako da nismo uspeli ni da se osvestimo”.

Neki koji su uspeli da se “osveste”, njih tridesetak, pošli su iz Zapadnog Srema u Beograd da se “raspitaju” o čemu se to radi, ali su njih nestali bez traga, još u putu.

A. Pavlović je pokušao da o svemu tome razgovara sa Živojinom Jocićem, agronomom u penziji, nastanjenim u Novom Sadu, ondašnjim predsednikom Oblasnog odbora za Osek, ali je od njega samo mogao čuti: “Ja sam sada star i ne sećam se dobro tadašnjih događaja. Znam samo da je došao Đilas na čelu komisije, te da je sa njim bio Veselinov, kao i Krstulović iz Slavonije. Odluke su donete u tom uskom krugu”.

Sa Jocićem, za čije je “zasluge” čuo boraveći u Zapadnom Sremu, dva puta je pokušao da razgovara i potpisnik ovih redaka. Prvi put, sredinom leta 1990. godine, kada se pripremao da piše o Baranji i Milovanu Đilasu. Kratak telefonski razgovor sa njegovom ženom delovao je obećavajuće, ali je sve bilo uzalud: Žika je samo rekao da o tome ne želi da priča. Drugi put, punih petnaest godina kasnije, u vreme dok je prikupljao građu za knjigu o pedesetogodišnjici Planinarskog društva “Poštar” iz Novog Sada, navratio je u stan svoje penzionisane koleginice Vere Krajnović, jedne od osnivača Društva, i tamo, sasvim slučajno, dočekao da kod nje svrati jedan postariji komšija. Čim je, pri upoznavanju, izgovorio svoje prezime (“Jocić”), ovaj potpisnik je svoje predstavljanje imenom i prezimenom dopunio i podsećanjem da su njih dvojica jednom, poodavno, načeli priču o Baranji i Đilasu i da bi je sada mogli nastaviti. Jocić je promrmljao nešto, kao izvinjenje Veri, i pobegao iz stana.

I jedan i drugi razgovor na najlepši način potvrdili su navode potpisnikovih znanaca iz Pačetina, u Zapadnom Sremu, da je Živojin Jocić, posle svega što je pratilo njegov rad u Đilasovoj komisiji, napustio zavičaj i više se nikad tamo nije vraćao; strahovao je za svoju glavu jer su mu, još onda, kao učesniku u razgraničenju na srbsku štetu, zapretili da će ga ubiti.

Nekoliko reči o Đilasu i Baranji i “istorijskim putevima vojvođanskih Bunjevaca”, koje je otvarajući osnivačku skupštinu obnoviteljske Bunjevačke matice u Subotici, septembra 1994. godine, izgovorio književnik i novinar Marko Peić (1913-2010), zabeležio je dr Stojan Berber (1942) i objavio u knjizi Svedok vremena IV, Sombor 2018, 257-258:

“U Suboticu dolazi Božidar Maslarić, narodni heroj, inače Hrvat iz Osijeka (verovatnije je da je Srbin, rođen u Dalju 1895, umro 1963 – IP), da u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije kaže ‘da se ubuduće Bunjevci moraju tretirati kao Hrvati’, jer će se i tako na vlast dolaziti samo po ključu. Posle pedeset godina, mi saznajemo da se već tada radilo na razbijanju Jugoslavije, o separatizmu i pripremama za otcepljenje. Milovan Đilas je 1993. godine, na TV Beograd, govorio i ispričao celu priču o tome. U tom istom periodu, kada je Maslarić bio u Subotici, da proglasi Bunjevce Hrvatima, Đilas je pravio granicu između Srbije i Hrvatske u Baranji. Hrvati su tražili da se Subotica priključi Hrvatskoj, a on im je reko ‘što da se vi uvlačite tako usko, pustite Suboticu Vojvodini i Srbiji, a evo vama Baranja’, i dok su popili kafu iscrtali su granice. Očigledno je dakle, zašto je prija tog tribalo Bunjevce proglasiti da su Hrvati. Čuvši ovu istorijsku činjenicu, mi smo priduzeli korake ne bi li dobili taj snimak iz Televizije, računajući da je to istorijska izjava. Nažalost, to nije bilo sačuvano. Naša delegacija koja je positila Đilasa, ponovo je napravila grišku, nije snimila razgovor, da živa rič ostane jer je on sve ponovio i dodao, da je ta odluka bila njegova i Titova da se tako sprovede”.

“Baranjski mjestopisi”

Troknjižjem posvećenom “hrvatskim mjestopisima” Bačke, Baranje i Srema, svoj obol krivotvorenju hrvatske prošlosti dao je i Ante Sekulić (1920-2016), rođen u Tavankutu, kod Subotice, a dugo živeo u Delnicama, u Hrvatskoj. Ovaj “izraziti meki lirski pesnik bačkih ravnih njiva, melanholije i roditeljske ljubavi”, u knjizi Baranjski mjestopisi, Zagreb 1996, obradio je “povijest hrvatskih imena mjesta” u madžarskoj, a posebno u “hrvatskoj” Baranji. On je ovakvu podelu zasnovao na sopstvenoj “znanstvenoj spoznaji” da je Baranja “cjelovito zemljopisno područje razdijeljeno trianonskom državnom granicom na madžarski i hrvatski dio” i da je to “naša Istočna Hrvatska, dio našega hrvatskog Podunavlja, jasno omeđena prema istoku i zapadu, vrlo otvorena prema sjeveru”.

Iako se reč “slavensko” u pomenutoj knjizi izjednačuje sa rečju “hrvatsko”, naznačeno “slavensko prvenstvo” u Baranji nije uvek prepoznatljivo. No, da ne bi bilo nedoumice, Sekulić će dopisati da “pouzdano, među slavenskim drevnim žiteljima ne treba tražiti srpsko-pravoslavno”. Najverovatnije zbog toga, neka od baranjskih naselja najpre se proglašavaju madžarskim ili nemačkim, čak i Beli Manastir. Za ovo “baranjsko sjedište” reći će se da je “godine 1733. slabo napučeno, ali se broj žitelja povećavao, poglavito doselidbom Nijemaca”. Uz zapažanje da je tamo “nakon Drugoga svjetskog rata podignuta industrija”, biće dodat i stav da je “većina žitelja bila hrvatska i njemačka”. Srbi se ne pominju ni u Belom Manastiru ni drugde, a ako ima onih koji nisu Hrvati ili Madžari, to su pravoslavci. Iz takvih podataka izvlači se zaključak da su Hrvati “u složenom sastavu stanovništva uvijek bili brojni (u pojedinim razdobljima i najbrojniji) dio žiteljstva, u nizu naselja većinski dio; u brojnim pak jedini žitelji”. Pa će Sekulić na osnovu toga formulisati i stavove da je Baranja “oduvijek pripadala zapadnoj uljudbi” i da je “za popisa 1961. godine bila sastavni dio Hrvatske, jer je nakon Drugoga svjetskog rata, prigodom razgraničenja Hrvatske i Srbije i odluka Đilasova povjerenstva, priključena (vraćena) svojoj matičnoj državi Hrvatskoj”.

Da se ne bi pomislilo da je za taj “povratak” jedino zaslužan Milovan Đilas, Sekulić će domisliti da su “u Dunavu pred Batinom našli svoj grob brojni mladi ljudi iz Bačke (jesen, 1944), poglavito hrvatski mladići”, što ukazuje na budalaštinu da je i Bačka “poglavito hrvatska”.

Kazuje tako, iako je i njemu i njegovim istomišljenicima, i pokroviteljima naravno, poznato da Baranja nikada nije bila hrvatska i da je Šišićev Pregled povijesti hrvatskoga naroda, kapitalno delo hrvatske istoriografije, čak i ne pominje, izuzimajući jednu kratku napomenu da je tokom 15. veka Baranjska županija sa sedištem u Pečuju dopirala preko Drave, do Papuka. Inače, na samom početku 17. veka (1606) istočna hrvatska granica ide linijom Pitomača-Grđevac (dvadesetak kilometara zapadno od Virovitice)-Steničnjak-Slunj-Donji Kosinj-uz Velebit do blizu Novigrada.

Šišić, naravno, ne kazuje da je Baranja, dok je bila pod vizantijskom upravom, nazivana Sirmia ulterior, onostrani Srem, a Grci su dobro znali da se rečju Srem (Srb-Sirb-Sirm) označava Srbska Zemlja. Isto tako, Sekuliću i ne pada na pamet da pomene kako su Hrvati, članovi Delegacije SHS na Konferenciji mira u Parizu 1919/20. godine, optuživali Srbe za “imperijalističke” težnje i tražili od njih da se odreknu Baranje (i istočnog Banata), jer bi u suprotnom dali “olakšice i opravdanje Italiji u njenim pretenzijama u Dalmaciji”.

Srbska “naučna” strana ćuti o svemu tome

Nije nesreća u tome što Hrvati izmišljaju svoju istoriju i svoj jezik tamo gde toga nikada nije ni bilo, jer i oni moraju nekako govoriti. U pomenutom Sekulićevom troknjižju oni i sami priznaju da su “od godine 1990. napisane mnogobrojne knjige, rasprave i članci sadržajno većinom ispunjenje podacima o nasrtajima na hrvatsko narodno biće” i od tada mnoge se nazoviistine prenose iz knjiga u rasprave, iz članaka u knjige, iz izmišljotina u “znanstvenu” laž. Srbski istoričari, lingvisti i drugi naučenjaci ne reaguju, jer nisu u stanju da se otmu glupostima o “dolasku Slovena na Balkan u VI i VII veku”, niotkud, a gluvi su, nemi i slepi pred brojnim dokazima o srpskoj starini odvajkada ne samo na današnjoj Srbskoj Zemlji, već i južno i severno od nje, i istočno i zapadno od nje. Oni “ne vole” da znaju za takve dokaze, iako su oni dobro poznati čitavom nizu ozbiljnih naučenjaka sa strane. Oni kao da ne žele “da se mešaju u svoj posao” i da stanu u odbranu sopstvenog naroda i sopstvene države.

A kako se oni ponašaju u takvim slučajevima (more, nisu to “slučajevi”, to je pojava!), lep primer pružio nam je Pavle Ivić (1924-1999), lingvist, član desetak akademija po nekadašnjoj brozovskoj Jugoslaviji i belome svetu, koga je, pre tridesetak godina, na nekom partijskom skupu napao Dušan Dragosavac (1919-2014), Srbin iz Like, “vrlovažan” politički radnik Brozovog vremena. Pošto je dnevna štampa objavila taj “prilog” kao poslasticu, dan-dva posle, jedan saradnik Matice srpske pita Ivića da li će odgovoriti na Dragosavčeve napade. Ivić se iščuđava takvoj pomisli jer, pobogu, on ne zna ko je taj čovek, taj čovek nema svoje ime, s kim bi on i polemisao. U skladu sa takvom logikom, Ivić nije ni odgovorio na Dragosavčev napad.

Kako su Sekulićevi “mjestopisi” prošli bez ikakvih komentara uglednih naučnika iz Srbije, čak i njihovo predstavljanje u Gradskoj biblioteci u Subotici (8. avgusta 1997), moralo je na videlo izbiti ozbiljno pitanje nisu li ti naučni “uglednici” krivi, bar malo, za neka stanja u javnosti, naročito ona koja se tiču Srba. Nije bila nikakva tajna da su mnogi “bez imena”, po onom oveštalom pravilu da “visoko ti svud u nas / glavu diže prazan klas”, dizali onu stvar na, po pretpostavci, ozbiljne i pametne ljude i olako postizali svoje ciljeve jer im se niko od “ozbiljnih i pametnih” nije suprotstavljao. A da je na svako javljanje nekog od budalaća odgovarao po koji uistinu pametan i ozbiljan čovek, valjda bi taj uglednik dobio podršku i od običnog sveta, a ne bi se dešavalo da poslednja uvek pripadne onoj drugoj strani. Otud, za nadmoć ludosti, gluposti i budalaština, za navodnu nadmoć kojekakvih antasekulića, raznih drugih harhavata (ili harvahata koji pišu da je Hrvatska sve do Urala!) i njihovih “znanstvenih” patrona iz hrvatske akademije, u Srbiji su najzaslužniji oni koje bije glas da su intelektualni vrh.

Pročitajte JOŠ:

Bez smjene kadrova bivšeg režima nema promjene sistema: Da li Vladi treba više vremena ili više hrabrosti?