Bare koje su porasle u okean

Piše: dr Batrić Babović

Odavno su Latini napisali da ime jeste značenje. Bare Radovića pripadaju nižim partijama grada Kolašina, ali su ljeti pravi raj za vrele podgoričke dane i noći. Za mene imaju poseban značaj jer odatle vodi porijeklo moja majka. Gotovo da nikad nije umjela da mi ispriča bilo kakav detalj o svojoj postojbini i da mi to predačko sveznanje o porijeklu i korijenima usadi u memorijsku karticu.

Njeni su pošli u Lješnicu kod Bijelog Polja i tamo se nastanili. Pokojni djed Radojica je stalno govorio o Barama i Morači, čitao junačke epske pjesme i poeziju kralja Nikole. Moje saznanje o Barama Radovića čekalo je bolje dane i zrelije doba od od onog srednjoškolskog i studentskog. Valjda je tako moralo biti...
Djed po majci upokojio se januara 2000.godine. Bila je jaka studen i magla te zime u Bijelom Polju. Četrdesnice su bile obaveze,ljubav i dužnost porodice i neki kult tradicionalne crnogorske sahrane.

Odjednom iz cijele mase pojavio se svima poznati i dragi lik. Bio je to mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Nije bio sam. U njegovoj pratnji našao se tadašnji episkop raško-prizrenski Artemije. Narod je počeo da prilazi i cjeliva njegovu desnicu, uzima blagoslove, rođaci da pitaju za junačko zdravlje, šta će biti sa narodom…

Mitropolit je sa tadašnjim episkopom raspetog Kosova odslužio pomen, kazao pametno slovo i za trpezom u domu mojih ujaka rekao rečenicu koju i danas pamtim: „Zadesiše nas mali ljudi za veliko vrijeme“. Bio je to moj prvi susret uživo sa mitropolitom crnogorsko-primorskim.
Kad je bilo osveštanje crkve u Barama Radovića koja nosi ime svetog Pantelejmona bio sam pozvan od bratstva Radovića na tu svetkovinu. Kažu da je sestriću prirodno mjesto u postojbini svojih predaka po majci. Kad je mitropolit Amfilohije ušao u narod počelo je klanjanje do zemlje, traženje blagoslova, obična narodna priča… Gledao je mitropolit svoje Moračane kao djecu, kao cijeli svijet, kao vasionstvo kome nema kraja…

Snishodio je njihovim navikama, strastima i slabostima, lokalnim pričama, gorštačkoj prirodi… Očevidno je da je on to umio i znao jedini na njima blizak način. Naučen od manastira Morače i huka Svetigore nosio ih je svuda po svijetu. Preko Jugoslavije, Grčke, Italije, Francuske, Evrope i dvije Amerike sa Australijom gdje je imao krok, izvirala je iz njega rana zora zavičajnog sela, divlja jabuka ispod rodne kuće i moračka lavra na kojoj je njegov pokojni otac u bezbožno doba grijao ruke.

Pamtim njegovo svjetlo u očima na slavi Jovanovića na Ivanjdan u Kujavi i njegovo beskrajno bijelo i svijetlo lice među ostalim vladikama u Peći, kad je u red episkopa lipjanskih uveden Jovan Ćulibrk. Svijetlio je kažu zbog kosovsko-metohijskog raspeća. Zbog Radevića, Stanojevića, Mirića…. Njegov ljetopis je krenuo od pristupne episkopske besjede kad je rane Đorđija Martinovića pribrojio redu svojih rana.
Kad je legao u bolesničku postelju sve je postalo jasno. Pred običnim ljudima nalazio se neobični čovjek. Lice mu je bilo svijetlo kao u Patrijaršiji na ustoličenju svog učenika Jovana. Disao je teško a molio se bez prestanka. Nikad ljut i bez odgovora na teme koje su obilježile vrijeme koje je nosio na svojim plećima. Vladika Atanasije, njegov brat iz Bogoslovije reče: “Ako bude zdravlja biće Amfilohije u šestoj Patrologiji“. Šta su jedan drugom kazali kada ga je hercegovački umirovljeni episkop posjetio tajna je… Sjetio sam se one male Argentinke kad je majci govorila u Buenos Ajresu vidjevši mitropolita: Papa Noel!
Izgleda da su djeca i stranci vidjeli dijete u svetom mitropolitu više od njegovih Moračana i Crnogoraca. Sakrio je mitropolit svoje zlato duše kroz lavu navodno teške riječi.
Cjelivao sam ga u ruku bližu srcu i vrelo čelo desetak minuta nakon upokojenja. Usnuo je miran i spokojan. Desnicu, kojom se krstio, pisao i kojom je krštavao poljubio sam u Cetinjskom Manastiru. Moja majka na vijest o njegovom upokojenju reagovala je plačom.
Morački Božić Bata ušao je sveta Tri Crnogorska Jerarha. Svetigora je postala svetija a Morača mali Jordan. Bare Radovića su postale bezobalni okean vječnosti.
Iznad njih i Crne Gore bdi onaj koji nije spavao. Usnuo u Gospodu radi Crne Gore. Bog će dati svoju poslednju riječ. Ko ima srce i oči to već i vidi!