Baš je zdravo ovo zdravo tkivo

Piše: Maksim Drašković

Da li ima još neko, a kome vrane nijesu poćukale moždanu masu, da mu se i nakon ovoga divljaštva i primitivizma u skupštini jedne, tobože civilizovane države – još uvijek pričinjava nekakvo zdravo tkivo, one skupine koja sebe, nažalost decenijama, naziva demokratskom partijom socijalista, što niti je kad bila, a što pogotovo nije sada..? I da li neko častan i zdravorazuman može povjerovati da je iz jedne trule političke tjelesine moguće naslutiti, a kamoli izdvojiti jedno jedino vlakno, koje makar sluti na zdravo tkivo? Da li i kako je to moguće, kad nema te hirurgije i terapijske vještine kojom se to može postići?

Ako je neko lakovjerno i naivno i pomišljao na takvo čudo, valjda mu je sad jasno da je to nemoguće i neprirodno – jer, „što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka“. Nema tu ni staroga ni mladoga tkiva. U njihovom nesrećnom slučaju, mlado, i kad se odvoji od staroga, postaje još okorjelije. Što mačka rodi, to miša lovi. Plod koji padne s divlje kruške, postaje još divljiji i čemerniji – a samim time i otrovniji.

To naročito treba da znaju oni koji su se već „spuštavali na njihovo uže“ i jedva im „s koca utekli“, a kako ih poslije od narodnog kola i kneza Rada ne bi stigao onaj prekor -„dabogda im skapa na čengele“.

Jer, šta se može očekivati dobro od onih koji se politički ponašaju kao dripačka pećinska skupina, sa svojim tumornim priraslicama, oličenim u evropejskim sluškinjama i udruženim rušilačkim akcijama, odnosno bjelosvjetskim i zapadnim krpama potiračama?

I nemojte se čuditi (a još manje ubuduće vjerovati!) onome čečeravome, što je, od prilike do prilike, svakome drug, a nikome prijatelj. Mora da je konačno shvatio da je onaj ne tako davni priziv – dođi ovamo, bitango – bio iskren i simboličan, i da treba da se priključi onima kojima i pripada. Svaka ptica svome jatu – jedino mi neki bježimo sami od sebe… Dokle?