Bastašić: Potomci žrtava Jasenovca ne mogu da ćute; Smanjivanje broja žrtava je antisrbizam!

„Logorom Jasenovac, brojem žrtava i sjećanjem na ovaj strašni zločin, pored istoričara, trebalo bi da se bave i sociolozi, psiholozi, demografi, ali i sami potomci žrtava, zato što je ovaj koncentracioni logor jedna od najznačajnijih karika u srpskom identitetu“, kaže u intervjuu za “Glas Srpske” predsjednik Udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić, navodeći kako to potomcima žrtava niko ne može da zabrani, ma kako se on zvao i u kojoj fotelji sjedio.

Kako kaže, intervju koji je nedavno dao direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Dejan Ristić, u kom je istakao da diletanti ne bi trebalo da se bave Jasenovcem, jeste iritantan i uvredljiv za sve potomke žrtava ovog zloglasnog logora.

„Moj otac je kao jedanaestogodišnji dječak čudom preživio dva mjeseca u paklu ovog logora. I zato me strašno naljuti kada pročitam ko navodno smije, a ko ne da se bavi ovom temom. Ne može biti monopola. Naravno da bi ovim pitanjem najviše trebalo da se bave istoričari, ali niko nema pravo da ospori potomcima to što im je preneseno porodičnim predanjem, što su naučili i pročitali da na svoj način interpretiraju događaje. Ne treba zaboraviti i da je veliki broj potomaka žrtava ovog logora vrijedno godinama prikupljao vrijednu i do sada nepoznatu istorijsku građu, dajući naučnoj zajednici na proučavanje. Nazivati te ljude diletantima, u najmanju ruku je uvredljivo. Jedno je sigurno, konačan broj ubijenih i nastradalih u ovom logoru nikada nećemo saznati. Istoričari su do sada utvrdili, što je usvojeno i u našoj kolektivnoj svijesti, da se radi o oko 700.000 žrtava. Pokušavati to sada umanjiti, tvrdeći da to nije prava brojka, da je ona navodno naduvana, sramno je i nedopustivo“. kaže Bastašić.

Na pitanje kome i zbog čega smeta izraelski istoričar Gideon Grajf, koji je dosta svog vremena posvetio istraživanju logora Jasenovac, kao i to da u jednoj od svojih knjiga on navodi upravo brojku od 700.000 žrtava, Bastašić navodi da je važno napomenuti, a što se vrlo često zaboravlja, da je Ministarstvo spoljnih poslova Srbije angažovalo profesora Grajfa.

„On je, pored tri knjige koje napisao na ovu temu, organizovao i niz izložbi o Jasenovcu, a jednu od njih čak i u holu UN. Negativno kvalifikovati danas Grajfa, predstavljajući njegove naučne radove kao revizionističke kojim se navodno žele naduvati brojke u Jasenovcu, stvarno je sramotno i neprihvatljivo, jer se radi o uglednom naučniku svjetskog glasa“, dodaje on.

Koliko bi i pravljenje najavljenog memorijalnog centra u Donjoj Gradini, ali i Beogradu, moglo pomoći da se konačno stavi tačka na ovu priču, pogotovo ukoliko bi se u okviru istih formirali naučno-istraživački centri u kojima bi se prikupila i izučila sva dostupna istorijska dokumenta, Bastašić dodaje da je neminovno potreban jedan takav centar u donjoj Gradini.

„Oni treba da nam budu kao naravoučenije, da nam se tako nešto strašno nikada više ne ponovi. Mislim i da imamo dovoljno stručnih i obrazovanih ljudi koji mogu odgovoriti tom izazovu. Ali osvrnuo bih se još na nekoliko stvari. Umanjivanje broja žrtava logora Jasenovac od strane kustosa Muzeja žrtava genocida u Beogradu počelo je još 2001. godine. Podsjetio bih i da je 2013. u Zagrebu istaknuto kako se broj žrtava kreće oko 130.000. Na ovaj način, procentualno se mijenja učešće žrtava iz svakog naroda u ukupnom broju. Samim tim, pokušava se promijeniti i paradigma o Srbima kao jednom od naroda – najvećih stradalnika u Drugom svjetskom ratu i Jasenovcu. To onda vodi ka mijenjanju kompetencije – kako ćemo formulisati ovaj strašni zločin i kulturu kolektivnog sjećanja i pamćenja. I na kraju, postavlja se pitanje, ko će da gradi i odabere kakav će biti memorijalni centar u Gradini?! Mislim da tu leži odgovor koji su motivi određenih ljudi, ali i zašto se u posljednje vrijeme pokušava tako besramno smanjiti broj žrtava ovog zloglasnog logora“, jasan je on.

Smanjivanje broja žrtava genocida nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu smatra se “poricanjem holokausta” i kažnjivo je u 16 evropskih država.

Na pitanje da li bi i mi trebalo nešto slično da uradimo, Bastašić navodi da su Jevreji jasno definisali da genocid koji je nad njima počinjen – predstavlja holokaust.

„Imenovali su ga. Kad se kaže poricanje holokausta, vi odmah znate o čemu se radi. Nažalost, mi za ono što je nama učinjeno još uvijek nemamo nikakav naziv“, ističe on i dodaje da prema njegovom mišljenju, sve veće i češće tendencije da se ovaj mračni period revitalizuje i smanji broj žrtava nije ništa drugo do – antisrbizam, odnosno negiranje pokolja.

„Jasenovac, Donja Gradina, nesumnjivo je naše najveće stratište. I u našem medijskom, ali i naučnom prostoru vlada da je to paradigma svih naših stradanja. Bojim se da zaboravljamo na druga. Gospić, hercegovačke, livanjske i dinarske jame, Garavice… O ovome se gotovo ne govori i ne piše. Još više brine što naša djeca o svim tim stradalničkim mjestima ne uče. Tako se ne čuva kultura sjećanja“, zaključuje u intervjuu Bastašić.