Bitka na Košarama: Vitez Peđa Leovac

Piše: Petar Drašković*

U antiterorističkoj borbi na Košarama, 14. aprila 1999. godine, herojski je poginuo oficir Vojske Jugoslavije, potporučnik Predrag Peđa Leovac. Kod graničnog kamena C-4, dao je život za Otadžbinu kojoj je posvetio sve. Priča o Peđi nije klasična pripovijetka o junaku iz bogate nacionalne istorije. On je svojim životom, u našem vremenu, istinski dokazao da gorostasi ljudskosti, morala i viteštva postoje.

Kao rođeni Pljevljak, iz čestite porodice Leovac i kraja za koji je bio vezan, nosio je ono najbolje čime naš čovjek plijeni. Strastveni zaljubljenik u disciplinu tijela i psihe, besprekorno je završio Vojnu akademiju. Prvo zaposlenje dobija na Kosovu i Metohiji, na poziciji komandira voda za intervenciju 53. graničnog bataljona Prištinskog korpusa, braneći granicu od agresora. Po svjedočenjima kolega i saboraca, Peđa je bio onaj heroj hrišćanskog duha koji se nije štedio za bližnjeg.

Veličina njegove žrtve naročito je vidljiva u tome da se, iako nedovoljno oporavljen od ranjavanja, vratio na Košare kod svoje vojske. On je 1998. godine zadobio teške povrede od protivpješadijske mine, zbog čega je helikopterom prebačen na VMA. Pri ranjavanju, ispustio je pušku u minsko polje. Graničari su sa tog mjesta komandantu 53. graničnog bataljona, tada kapetanu Dušku Šljivančaninu, donijeli krvavi papir na kome je ranjeni Peđa nacrtao raspored mina uz poruku da se polje razminira i spriječi stradanje još nekog vojnika.

Hranio se na slamčicu. Nije htio mnogo da se zadržava u bolničkom krevetu jer nije želio da zauzima mjesto drugim ranjenicima.

Oporavljao se kući. Još dok je bio hospitalizovan kao teški ranjenik, njegov otac, Mile Leovac, telefonom je kazao Šljivančaninu da Peđa svaki dan pita za svoju pušku.

Jedino vitez, kao što je bio on, može shvatiti vezanost za oružje kojim je štitio i služio. Peđa je svoj „mač“ želio uz sebe, a ne u rukama tuđina. To ga nije zadržalo u Pljevljima da se dovoljno oporavi.

Upečatljive su riječi koje je uputio svojoj majci: „Ne brinite za mene, jer ja za svoj život odveć ne brinem. Ako ne preživim, sahranite me ispod one kruške na selu“. Kroz to odjekuje beskompromisni arhetip junaka iz svih velikih bojeva koje je srpski narod vojevao za slobodu.

Kada se Peđa vratio u Đakovicu, kapetan Šljivančanin nije vjerovao da ga vidi ispred sebe. Ne mareći za savjete pretpostavljenog da nastavi oporavak, mršav kao grana, prvo je upitao za pušku. „Vi ste rekli mome ocu da ste uzeli pušku, a niste je uzeli“, kazao je. Šljivančanin, po sopstvenom priznanju, nesmotreno je rekao Leovcu da vojska ima dosta „puščetina“ i da joj treba nešto jače da gađaju agresora na većim daljinama. „Gospodine kapetane, to nije puščetina, to je puška koju sam zadužio i ja idem da je uzmem“, uzvratio je Peđa. Uprkos tome što deminiranje, zbog prevelikog rizika, nije izvršeno, on se vratio na mjesto ranjavanja i uzeo svoj „mač“.

Kopnena agresija mješovitih snaga OVK terorista, stranih plaćenika, mudžahedina, specijalnih jedinica iz NATO zemalja i regularne vojske Albanije počela je 9. aprila, podržana NATO avijacijom. Tada je krenula višemjesečna bitka na Košarama koja je završena uspješnom odbranom granice Otadžbine. Najkrvavije borbe su se vodile od 9. do 14. aprila 1999. godine, a najteži udar su podnijeli graničari 53. graničnog bataljona. Dobivši naređenje da se vrati C-4 sa kojeg je bila potisnuta VJ, Peđa nije želio da vodi mlade i neiskusne vojnike, već je tražio da pođe sa nešto iskusnijim borcima i dobrovoljcima. „Ja neću ovu djecu da vodim u smrt“, bio je odlučan Peđa. Tada je imao svega nepunih 24 godine.

U sukobima sa agresorom, u rejonu karaule Košare, Leovac biva smrtno pogođen snajperom. Metak mu je završio u vratu, prekinuvši lančić sa krstom. Njegovi saborci su ga na šatorskom krilu donijeli do karaule, a na putu prema Đakovici je dušu predao Gospodu, da stane u red kosovskih vitezova koji su ga dočekali špalirom za junaka dostojnog svog „mača“.

Kada su Predragove lične stvari dopremljene u Pljevlja, njegovi su zatekli u oficirskom bilježniku kovertu sa 300 njemačkih maraka. To je bio novac koji mu je dao otac pri polasku na studije. Na koverti je pisalo „Za ne daj Bože“. Od toga su za vječnu uspomenu kupljena dva prstena za njegova dva brata.

Pogibija Peđe Leovca je teško pala i saborcima koji su ga duboko poštovali i uvažavali. O njegovom junaštvu se pričalo i tom čojstvu se divilo. Čak su vojnici uredili jedan izvor blizu karaule „Ćafa Prušit“, davši mu Peđino ime. Imenom Predraga Peđe Leovca je nazvana i pljevaljska ulica u kojoj je živio, kao i karaula na granici sa Bosnom i Hercegovinom. Kada je čuvanje granica od vojske preuzela policija u Crnoj Gori, tabla sa Peđinim imenom je skinuta. Danas, postoji i Kulturni centar „Predrag Peđa Leovac“ u Pljevljima koji baštini sjećanje na ovog heroja i bavi se humanitarnim radom.

Njegov lik i djelo su zauvijek postali dio slavne istorije mučenika za Kosovo i Metohiju, ali i primjer za neka buduća pokoljenja. Narativom Njegoša rečeno, blago Peđi koji dovijeka živi, imao se rašta i roditi!

*Autor je šef Informativne službe Nove srpske demokratije