Bel: Kako je Britanija prodala Jugoslaviju 1991.

Britanski novinar i ratni izvještač „BBC“ iz bivše Jugoslavije Martin Bel opisao je ulogu njegove zemlje u raspadu bivše Jugoslavije, navodeći da je London zarad trgovinskih povlastica pristao, na insistiranje Njemačke, da se prizna nasilna secesija Hrvatske.

Jedan od najiskusnijih ratnih izvještača na svijetu i dobar poznavalac prilika na Balkanu o tome je, između ostalog, pisao u svojoj knjizi „Rat i smrt vijesti“.

Bel je 32 godine radio za „BBC” i izvještavao iz 11 ratova, među kojima su oni u bivšoj Jugoslaviji, Vijetnamu, Bliskom istoku, Alžiru, Rodeziji, Salvadoru, Nikaragvi i Iraku.

Prenosimo odlomke iz njegove knjige „Rat i smrt vijesti” o tome kako je Velika Britanija priznala secesiju Hrvatske:

– Lord Karington je bio predsjednik Haške konferencije zadužen da pronađe mirovna rješenja pošto se Jugoslavija raspadala. Nevolje mu je zadavala kampanja Njemačke u korist Hrvatske. Drugog decembra 1991. godine, on je napisao evropskim ministrima spoljnih poslova: „Rano priznanje Hrvatske bi nesumnjivo značilo slom konferencije. Postoji realna opasnost, a moguće i vjerovatnoća da bi i Bosna i Hercegovina takođe zatražila nezavisnost i priznanje što bi bilo potpuno neprihvatljivo za Srbe u toj republici… To čak može biti varnica koja će zapaliti Bosnu i Hercegovinu“. Ovo je upravo ono što se desilo.

U to vrijeme, dugogodišnji ministar spoljnih poslova Njemačke Hans-Ditrih Genšer je odgovorio da napomene Lorda Karingtona, „vjerovatno ohrabruju one snage u Jugosaviji koje su se do tada čvrsto opirale zaključcima mirovnog procesa“.

Njemačka je pritiskala za priznanje Hrvatske i zbog pritisaka koje je imala u svojoj vladajućoj koaliciji. Genšerova Slobodno-demokratska partija je tada bila u koaliciji sa Hrišćansko-demokratskom unijom tadašnjeg kancelara Helmuta Kola i taj posao priznanja su priželjkivali za sebe. Genšer, koji je ranije kao ministar spoljnih poslova odigrao važnu ulogu u reunifikaciji Njemačke, sada je predvodio kampanju za priznanje Hrvatske. On se lično solidarisao sa Hrvatima, saglasio se sa vladom u Hrvatskoj i molio u njihovoj katedrali. Neke ulice i trgovi u Hrvatskoj su po njemu nazvani.

Sudbonosni sastanak Savjeta ministara Evropske zajednice održan je u Briselu 16. decembra 1991. U početku su Njemci na svojoj strani imali samo Dance i Belgijance, koji su podržavali njihov stav prema Hrvatskoj. Ostali su se tome suprotstavljali. Međutim, nakon dugog sastanka i radne večere, aritmetika se promijenila. U ranim jutarnjim satima 17. decembra, „Dvanaestorica“ se dogovorila da prihvati priznanje. Kako se desila promjena? Kasno te noći, Daglas Herd, tadašnji britanski ministar spoljnih poslova, pozvao je telefonom svoju vladu u Londonu. Teško je odupreti se zaključku da je to bilo u vezi sa ministarskim sastankom koji je održan dvije nedelje ranije, kada je Njemačka bila od izuzetne pomoći Britaniji da dobije izuzeća iz Mastrihtskog ugovora, koji se tada pregovorao.

Kako tada tako i sada, odnos sa Evropom je bio od presudne važnosti za britansku politiku. Tadašnji britanski premijer Džon Mejdžor je smatran zaslužnim za izuzeća koja je Britanija dobila Mastrihtskim ugovorom i dobio je generalne izbore koji su ubrzo uslijedili. Majdžor je tu pobjedu nazvao, „gejm, set i meč“.

Na drugoj strani, Genšer je o tom sastanku rekao: „Debata je bila vrlo, vrlo oštra, ali je rezultat bolji nego što smo ga očekivali“. Ugovor u Mastrihtu i priznanje Hrvatske su, naravno, bile dvije odvojene i nepovezane stvari.

I Džon Mejdžor i Daglas Herd su negirali postojanje neke veze i trgovine njima. To je bilo više kao nezapisana razmjena usluga između prijatelja, nezapisana, ali ne i da se o njoj nije govorilo.

Daglas Herd je rekao: „Ono što je istina je da kada smo došli do odlučujućeg momenta u Briselu po pitanju Hrvatske i Slovenije, Njemci su mi stvarno rekli: ‘Sjetite se da smo se pobrinuli za vaše probleme prije 2-3 nedelje u Mastrihtu, tako da vas zamolimo da imamo jedan moralni i politički problem’.

Predviđanja Lorda Karingtona su se ostvarila i rat jednom kada je počeo postao je nezaustavljiv. Nakon četiri dana od izbijanja, rat je već bjesnio na 17 različitih frontova.”