Bernhard u podrumu

Otkud to da je bio mizantrop, ako se držao podalje od drugih to govori o ekstremnom senzibilitetu, dok je najčešće bio močvarno ravnodušan, tako da je pisao svakodnevno ili ne bi po pet godina napisao ni retka.

Dugo godina putovanja po Evropi kao i rukopise finansirala mu je trideset i pet godina starija, izvjesna gospođicaH., a sa tetkom u društvu odlazio je uvijek u jednom istom odijelu na uručenja nagrada na koja nije umio – ili, pak, nije držao da treba – velikodušno da se zahvali onim ukrasnim govorancijama.

Čitavog života bio je bolestan od pluća, a nakon smrti žene H., potpuno se osamio i posvetio pisanju romana, za koje je u testamentu ostavio da se objave nakon njegove smrti kojoj je u susret pošao majstorskim samoubistvom.

Riječ je o još jednom austrijancu koji je bio više nego lucidan, muzikalan i suicidalan, Tomas Bernhard je otkriće kakvo je Trakl ili Oto Vajninger, u pitanju je rođeni pisac i granični slučaj, koji je do književnosti držao koliko i do famozne slave od koje boluju parižani te su je nesmotreno uveli u modu.

Pisana riječ mu je služila kao terapija. Popularnost po kojoj ga danas prepoznajemo sigurno ne bi podnosio; autor ovih redova otud ima ambivalentan odnos prema piscu.

Jedno vrijeme bio je najbolji prijatelj sa ekscentričnim i poludjelim Vitgenštajnovim sestrićem. Na razgovore koje su vodili – roman: „Vitgenštajnov sestrić“ – pozavidio bi im i Sioran.

Nije bio nihilista, ako to uopšte nešto znači. Bernhard je onaj rijetki koji ni prema čemu nije imao stav, naročito ne prema životu.

Čuvena je njegova misao: „Čim nešto kažete, to je preterivanje. Ova tvrdnja je neoboriva. Protiv nje se ništa ne može reći.“

(I ovaj kasni telegram Bernhardu nije drugo do nužno pretjerivanje.)