Bespravno podizanje istorije

Skoplje je, fakat, balkanski Las Vegas! Mejnstrim istorija u malom… Ima tu nečeg borhesovskog (ne samo u javnom prostor koji je svojevrsna geneologija sveukupnog evropskog porijekla), prije se treba pozabaviti sa strašću prema falsifikovanju; pravo rečeno, to je grad-simulakrum. Fantazmatska tvrđava. Postidentitet urbanog svedenog na strogi centar oko kojeg je sve periferija. Itd.

Ali, gle čuda, čini se kako niko ne ferma što se maćedonsko ubavče ubi u prekomjernoj i izlišnoj proizvodnji istorije, umjesto da vrši liposukcijski zahat na onim mjestima gdje se opustila i nataložila, ovo se ubavče dalo na štancanje, krivotvorenje i tome sl., što se može čitati i dešifrovati kao interpretacija metaistorije… E, za koji matrak će im to, ne zna.

Mondijalisti iz kruga dvojke (u svemu povlašteni pioniri prvog sina našeg naroda i narodnosti i ostalog kiča!), prepoznaju na ovim prostorima pojavu zamora usled (sledimo njino tumačenije) prekomjerne istorije srpskog naroda kojom se njen pošten seljak okitio i svuda s tim titulama hvališe k`o paun repom.

Na to kažu: ok, sad je red da se na tom polju malo ižive braća Hrvati, Maćedonci, Novocrnogorci, a što se, pak, tiče Slovenaca, škrti kakvi jesu, baš im se j*** što su prema tome zauzeli stav sličan Švajcarcima, ne vidjevši ništa korisno u ostavljanju istorijskih trgova koje bi, je l` da (a nije ni higijenski) nakon stotinu ljeta, neki pseudoakademci i slični dilberi trebali dešifrovati već prema svojoj ćudi. E, malo morgen – poručuje u svemu rentabilan Slovenac…

Postmodernisti, lingvisti, pacifisti (i dalje smo, dakle, u krugu dvojke – K2), tumače da je svo to zlo koje se vječno vraća na isti Balkan, u stvari, rad viška istorije koja se, što se tiče srpskog seljaka, završila davne 1389., na onom ubogom polju, koje džabe opjevavaju gusle i naši bogonosci povijaju u naručje zvijezda (ne, ne daj bože crvenih i krakatih, već plavostudnih ikonosnih… Vele, kako je i tajnovidac Njegoš pretjerao investirajući najbolji dio poetike u taj mit!).

Jeste, Vučić „vapije“ da se, konačno, steknu podnošljivi uslovi za unutrašnji dijalog na temu tegljenja i kako dalje s Kosovom, i nikako mu nije jasno, što njegova svetost, patrijarh srpski, gospodin Irinej, poziva da se nepoklanja Kosovo, jer u slučaju da se to dogodi (ne daj bože!), izgubili bismo ga jednom zauvijek. (Međutim, prije neku noć osvojim svoju fotelju-u-carstvu-dokonjaka, posadim ti se ipred tv-a., okrenem nekim zlom Pink, i eno ti ga tamo Vučić, u bučnom monologu koji se svađa sam sa sobom, na temu Kosova, država to sam Ja., nema valjane opozicije, i tako dalje, i najednom, kao da mi je mnogo toga bilo jasno: nakon što je izdao i nevjernog Tomu koji izdade vojvodu Šešelja (to je, brale, u genezi radikala), u više nego samopromotivno sklepanoj inauguraciji, zaista, rekao je i više nego se da naslutiti.

Sada, samo sačekamo i vrijeme će učiniti svoje. Tako je to kad se na ovim prostorima ima posla za „patriotski nastrojenim političarima“! Gdje nađosmo patriotu koji je i političar?…

Da, hipermoderni i hipertranziti begiš (na vodi i sa emiratima na čelu trpeze), ne želi više ni da čuje tu pro-nebesku-stori, koja je, kako tumače raznorazni basara-pančići i drugi od istih, i sama proizvela nesrećne devedesete, koje su kost u grlu našem razvoju na Evropskom putu, na kojeg možemo kročiti tek pošto se svega svog odreknemo, budući da kao jefitni terenci u svijet šipčimo vazda uzbrdo, te stoga, moramo znati da se danas putuje samo sa neophodnim stvarima… Četkica za zube, jedna preslaka, bočica vode i eventualno još jedan sendvič. Ovo je vrijeme naroda sa sekundarnom istorijom! Tako nas naučavaju spoljani igrači. „I, pročaja.“

(Sloboda za Čađa!)