Biti Crnogorac!

Piše: Vuk Lučić

Postoji ona anegdota o Svetom Justinu Popoviću prilikom jednog njegovog putovanja vozom, sa raznoraznim društvom u kupeu, čija je osnova njegov odgovor jednom komunisti iz Srbije na konstataciju ovoga da je i on Srbin jer je rođen na srpskoj zemlji. Odgovor je glasio da je i vo rođen na srpskoj zemlji pa nije Srbin.

Prethodno je sveti čovjek poučavao da su Srbi kršten narod koji je dao mnogo svetitelja i da je Sveti Sava postavio temelje naše duhovnosti a ostali Nemanjići temelje naše državnosti. To je bio priziv koji nam je ovaj naslednik Svetog Save dao. Priziv za vraćanje naše duše iz volujskog blata u čistotu. Priziv koji je docnije u interpretaciji blaženopočivšeg patrijarha Pavla glasio – BUDIMO LJUDI! Da naš identitet izgrađujemo uspinjanjem duha, kulture, moralnih principa, čuvanjem tradicije i imena.

Kada je neko došao na ideju da Crnogorac više ne bi smio da bude Srbin jedan od osnovnih argumenata, pitanje koje bi trebalo da matira svakog onog iz Crne Gore ko se smatra Srbinom je glasilo: Gdje si rođen ti? I naravno ako kažeš da nisi rođen u Srbiji to je značilo da ne možeš biti Srbin a ako kažeš da si rođen u Crnoj Gori to bi značilo da možeš biti samo Crnogorac. Tako bih ja morao biti samo Hercegovac, mada pošto mi je majka Crnogorka onda sam po principu stvaranja novih nacija mješanac iako sam u stvari stameni Srbin i po ocu i po ujčevini.

Da stvari nisu toliko jednostavne odlučio je da pokaže mitropolit Amfilohije, jedan od najznačajnijih učenika upravo Ave Justina. Zato se on poslužio njegovim rezonom i rekao da su i volovi rođeni u Crnoj Gori pa nisu Crnogorci. Reakcija rasrbljenog dijela stanovništva u Crnoj Gori je bila: Nismo mi volovi, Amfilohije nas je nazvao volovima i slično… Naravno niko nije, kao po običaju, mitropolita do kraja saslušao. U nastavku svoje besjede on je rekao da su preci Crnogoraca bili kršteni i miropomazani. Da su dolazili da uzmu blagoslov Svetog Petra Cetinjskog. I da ih je to činilo više Crnogorcima nego sama, prosta činjenica što su se kao i volovi, rodili u Crnoj Gori.

Sav jed na mitropolita zbog njegove izjave je u tome što je previše visoko digao ljestvicu koju duhom moramo dohvatiti da bi bili Crnogorci, što naravno nije odgovaralo onima koji su duhom mali pa im je bilo lakše da sebe prepoznaju u volu nego u Crnogorcu. Zar to nije znakovito. Sa jedne strane mitropolit govori o volu koji pase na livadi, vuče tuđa kola sa jarmom oko vrata ili čaktarom a sa druge govori o Crnogorcu koji je kršten i koji svoj duh snaži cjelivanjem ćivota Svetog Petra Cetinjskog. I onda kažeš da te je mitropolit nazvao volom. A u stvari priznaješ kako nisi Crnogorac već se samo nazivaš tako. „Na tron sjediš nepravo uzeti“ – rekao bi onaj koji Crnogorac jeste, a kog oni koji sebe nađoše u kupusu ne vole zato što je Srbin i pravoslavni vladika.

Mitropolit je skoro nazvan i najsnažnijim antidržavnim elementom u Crnoj Gori. U državi u kojoj ljudi sebe nalaze u kupusu a ne u duhovnim visinama koje čovjeka čine Crnogorcem on to vjerovatno i jeste. Ali šta je cetinjski mitropolit u Crnoj Gori?

Da bi odgovorili na ovo pitanje valjalo bi se sjetiti kako je Crna Gora nastala. Nastala je tako što je na prostoru današnjeg Cetinja podignut jedan manastir. I u njega useljen vladika. Manastir je podigao Crnojević, vlastelin. Svjetovni vladar koji je stvorio Crnu Goru. Svjestan svoje prolaznosti u njene temelje ugradio je manastir i Crkvu. Onu za koju je Hrist rekao da je vrata paklena neće nadvladati.

Njenu eparhiju, ustanovljenu od strane Svetog Save. Crnoj Gori je to bilo dovoljno da opstane i kada je Crnojevića nestalo. Crna Gora je tada ostala samo svojoj Crkvi i njenim vladikama i oni su je sačuvali. A ako bi se danas naša Crkva i njene vladike povukli i ostavili Crnu Goru svjetovnim vladarima da li bi ona ostala sačuvana i da li bi ko imao da zastane volove u kupusu?

Nije ista stvar imati pravo da se nazoveš Crnogorcem i biti Crnogorac. Jer biti Crnogorac značilo je, znači i značiće biti pravoslavac, nepokolebljivog duha, slobodarskog karaktera, srpske duše, misli koja uzrasta u visine (Njegoš bi rekao –  k svemogućem Bogu) i ne spušta se do volovskog čaktara. Zato nije lako biti Crnogorac i Srbin. A vo je lako biti. Tako je u ovoj paganskoj priči 21.maja 2006. godine vo prvi žrtvovan tekovinama toga datuma. Crnogorac nije niti će ikada. Jer jedno je nazivati se a sasvim drugo biti Crnogorac. Vjerujte na riječ Hercegovcu, ujčevino moja dobra.