Biti ili ne biti – Bloger

Možda je vrijeme da kreiram blog? Da se predstavim kao bloger? Jer, bez blogera danas ne bismo bili upućeni u svecijelu problematiku jedne – raspolućene stvarnosti koja je nagnana da se samoizmišlja na principu banalnog. I, bez blogera ne bi Sajam u begišu bio onako posjećen, i pretvoren u vašarište lakovarljive komercijale i brze zabave…

Bloger o mnogočemu daje mišljenje iz prve ruke: detaljno vas upoznaje sa potonjim dostignućima garderobe iz budućnosti; o tome kako se treba hraniti ujutru a, kako, pak, prednoć (to je sav posao kome se izgleda predala i Jelena Đoković); koja frizura ide uz koje patike i koje patike idu uz koji ruksak; kako da budete fit i mladi, komunikativni, evropejci, savjesni net surferi; kako da volite životinje i kako da razumijete biljke; kako da se odnosite prema tajnama joge, koju možete praktikovati i u kancelariji na puš-pauzi, jer budizam je iznad svega praktičan, prilagodljiv svim vremenima, za razliku od ortodoksnog Pravoslavlja koje nas zastrašuje scenama pakla i porukama o sve bližem kraju svijeta… Razumiješ – moraš da budeš u toku, konektovan, pristupačan, itd.

Vedrana Rudan nas savjetuje kako da umremo bez stresa (tako što nas zasipa stranicama o tome kako su, njenim rečninikom rečeno – „jebeni“ dečki po svemu bilmezi i kako ništa ne znaju o dubinama prefinjene žene); ja bih vas, eventualno, mogao naučiti kako da uopšte ne umrete, ali, budući da sam okoreli mizantrop, je l` da, to mi ne bi išlo u prilog. Pa, dobro, božemoj, mogao bih vam pisati o tome kako da se ponašate na kiši, šta da osjećate dok pada snijeg, kako da se postavite prema sladoledu, a kako, međutim, prema biskvitima. Zar ne, sve je to na neki način korisno; nakon Jutarnjeg programa, ja automatski razumijem da sam savladao život, kojeg sačinjava saobraćaj, neželjeni posao, nadrkani šef, raštimovana porodica. I, katkad, šoping.

Bitno je samo – ne insistirati! Nipošto insistirati. Ma ne dolazi u obzir sa tim insistiranjem. Pogledaj: svi su tako opušteni i neupućeni, baš ih boli uvo za stanje u državi, za đavolisano društvo, za tridecenisku vladavinu DPS-a, o kome svi nešto povazdan tentamo dok se stvari, istina, ne pokreću sa smrtve tačke. Jer, svaki prigovor biva dočekan onim – auh, to je passe, srpska stori, koga boli kurac šta je izjavio šef a šta dobro sijedi premijer. Zna se, Sibin (kaže mi na ćošku ublizu trafike), on je razradio nepobjedivi mehanizam vladavine, a, brate, ni ova opozicija nije nešto, ne vidim ko bi ga sjutra mogao zamijeniti. On se, Sibin, izbirikao! Jeste – kažem – od kako sam se rodio pa do jutros, znam samo za njega, tako da za sebe ne mogu reći da sam političko biće. Ili mogu, ali to ništa ne znači. Svakako da ne znači u ovoj državi. Zato me boli dok čitam Žak Ransijera – „Politika književnosti nije politika pisca. Ona se ne odnosi na njihovo lično učešće u političkim ili društvenim sukobima njihovog doba. Ona se ne odnosi ni na način na koji pisci u svojim delima predstavljaju društvene strukture, političke pokrete ili različite identitete. (knjiga, „Politika književnosti“)

Dobro sad, Ž. Ransijer očito nastoji dublje proniknuti u problematiku koja se javlja u odnosima moći – politika – jezik – društvo: književnost kao konstantno razrađivanje pitanja onog proizvoda koji se rađa iz ovog trojstva.

Međutim, kao bloger, ipak bih vam pisao da nipošto ne zanemarujete jutarnje džogiranje, da pijete kafu bez kofeina i da jedete isključivo zelenu jabuku zbog kvalitetnijeg izbeljivanja zuba… A, uz to, pobijedićete i onaj neprijatni zadah zbog kojeg se izjutra osjećate nelagodno.

(Do sledećeg javljanja, razmislite koji bi mi pseudonim idealno pasovao kao budućem No.1 blogeru. Potrudite se da budete koliko-toliko kreativni. E, sad se odjavljujem!)