IN4S

IN4S portal

Biti u Jerusalimu

Foto: đakon Pavle Lješković

Piše: đakon Pavle Lješković

“ Ko umre u Jerusalimu, skoro kao da je umro na nebu“ – je poslovica koju sam čuo od našeg vodiča na pokloničkom putovanju u Svetu zemlju. Nekih dvadesetak dana prije puta u Sveti grad, u rukama sam , u zbornici škole na Cetinju , držao “ Osmoglasnik “ predratnog profesora bogoslovije u Sremskim Karlovcima Branka Čenejca, po njegovim notama vježbajući pojanje. Iako knjigu često koristim i preporučujem đacima, iz nekih razloga sam tek tada po prvi put pročitao njen predgovor , u kojem je, između ostalog, pisalo da je izdata zahvaljujući trudu Brankovog unuka Dušana Mihaleka. Po promislu Božijem se poklopilo da Dušan bude vodič grupe, čiju glavninu sačinjavaju učenici i profesori bogoslovije, baš kao i grupa od šest žičkih monahinja. Čika Dušan je vitalni sedamdesetogodišnjak, po zanimanju muzikolog, koji u slobodno vrijeme radi kao vodič u Svetoj zemlji, u kojoj je već decenijama nastanjen. Posjeduje sjajnu erudiciju, pa se od njega može mnogo šta smisleno i lijepo čuti i naučiti. Međutim, poslovica o smrti u Jerusalimu, koju je izgovorio dok smo se vozili prema starom dijelu grada, je na mene ostavila poseban utisak. Dok stojim nedaleko od groba Gospodnjeg, razmišljam o njoj , posmatrajući ljude raznih konfesija i nacija kako sa vjerom, ljubavlju i trepetom prilaze velikoj svetinji. Ovdje upoznajem svoje sunarodnike iz Srbije i Republike Srpske, Rumune, pravoslavne Arape, baš kao i Brazilce i druge Južnoamerikance.

Foto: đakon Pavle Lješković

Sredovječna žena iz Eritreje mi kaže da hrišćani u toj istočnoafričkoj državi sačinjavaju 75% populacije. Poljaci me pitaju za crnogorske fudbalere koji su bili aktivni osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Kopti nemarno pored svih prolaze, kao da su sami sebi sasvim dovoljni. Nekih par minuta sam posmatrao njihovu liturgiju sa druge strane Gospodnjeg groba, čudeći se neobičnosti njihovog pojanja. Pored mene je mladi bračni par jermenske nacionalnosti, koji ne uspijeva da se načudi strogosti čuvara groba Gospodnjeg, dok sa crvenim fesovima na glavi i dugim, crnim štapovima pokušavaju da zavedu red među mnoštvom svijeta koji se i ovog jutra okupio oko svetinje.

Foto: đakon Pavle Lješković

Moj je utisak da je na grob Gospodnji sve ove narode, zapravo, prizvala u čovjekovom biću utisnuta želja i težnja ka vječnom životu. Onaj koji je prije dvije hiljade godina, na ovom istom mjestu vaskrsnuo, pobjedio je smrt, davši čovjekovom životu potpuni smisao. Tako je i sam Jerusalim, kao grad u kojem su se dogodili važni momenti, vezani za Domostroj našeg spasenja, postao , prije svega, mjesto istinskog života i bivstvovanja. Zato je u njemu suvišno i nepotrebno razmišljati o smrti. Zbog toga bi i poslovica, koju sam čuo od čika Dušana, bila tačnija i potpunija ako bismo je preformulisali u : “ Ko živi i bitstvuje u Jerusalimu, skoro kao da živi i bitstvuje na nebu“…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i šakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)

Podjelite tekst putem:

1 thoughts on “Biti u Jerusalimu

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

https://g.ezoic.net/privacy/in4s.net