Bitka na Carevom Lazu

Na današnji dan, 28. jula 1712. godine u toku pohoda Ahmed-paše od Podgorice i Spuža prema Cetinju, došlo je do bitke na Carevom Lazu, nakon koje su Turci, uprkos znatnim gubicima, uspjeli da stignu na Cetinje. Istorijski izvori o ishodu te bitke različito govore – od relativnog uspjeha Crnogoraca, do apsolutne pobjede prema narodnom predanju.

Te 1711. godine na Cetinje dolaze, kao izaslanici ruskog cara pukovnik Miloradović i kapetan Lukačević sa carskom gramatom i pozivom da Crnogorci napadnu turske interese duž granica slobodnog dijela zemlje.

Opštecrnogorski zbor i vladika Danilo Petrović su sa oduševljenjem prihvatili ovaj poziv. U svojoj besjedi Mitropolit je pozvao Crnogorce na oružje: “Oružajte se, dakle, moja braćo Crnogorci, kao vitezovi i ja sam gotov sa vama imanja i života moga ne pošteđeti…”. A narod: “Evo naše sablje pri pojasu, evo naše puške u rukama i evo mi spremni i gotovi za našega Cara vojevati”. Potom su Crnogorci neprestano napadali turske interese duž cijele svoje granice i vodili bojeve sa Turcima oko Nikšića, Spuža i Podgorice, na Grahovu… i drugim poprištima, sa takvom žestinom i samopouzdanjem koje je zbunilo ne samo Turke, već i Veneciju i Dubrovnik, koji su se ozbiljno počeli plašiti neugodnog susjeda, iako povremenog saveznika. Tada će Mletačka i Dubrovačka republika zajednički podsticati Tursku na odmazdu prema Crnogorcima i Crnoj Gori. U znak odmazde Turska je organizovala kaznenu ekspediciju. Turski sultan izdao je ferman kojim zapovijeda da se Crnogorci pokore ili istrijebe, da se sruši manastir na Cetinju i da se likvidira vladika Danilo Petrović. Nesporno je, takođe, da su turske snage od najmanje 20.000 vojnika, pod komandom Ahmet-paše, napale Crnu Goru jula 1712. godine. Turska vojska je svoju silu prvo pokazala nad brđanskim plemenima Kučima i Klimentima, primoravajući ih da iskažu pokornost i plate harač. Ovaj dio operacije imao je za cilj obezbjeđivanje zaleđa turskim snagama prije nego otpočnu operaciju na podlovćensku Crnu Goru i Cetinje. Nesporno je i to da su se turskoj ofanzivi jedinstveno i organizovano suprotstavili samo ratnici plemena Katunske nahije, koja nijesu mogla regrutovati više od tri do četiri hiljade boraca. Priskočili su im pojedinci i grupe iz ostalih nahija. Njima treba pribrojati i jedno odjeljenje boraca iz Grblja. Vojske su se sukobile u rejonu Careva Laza. Prema onome što je poznato moglo bi se reći da su u ovom sukobu Crnogorci izveli protivudar s ciljem uništenja i razbijanja neprijatelja. Dok je turska vojska logorovala u Zeti, u nju su se infiltrirali crnogorski izviđači i obavještajci koji su vladici Danilu saopštili jačinu, raspored i pravac dejstva turskih snaga. Kada su se turske snage pokrenule prema Cetinju, preko Lješanske Nahije, crnogorske snage stajale su raspoređene: desnim krilom u gori Pržnik pod zapovjedništvom Janka Đuraškovića, lijevim u gori Vranj pod komandom Vuka Mićunovića i glavninom snaga u centru kojim je neposredno komandovao vladika Danilo u izvorištu rječice Vlahinje, obrazujući polukrug. Na vijest o pokretu turske vojske, crnogorske snage su iz očekujućeg rejona izvele napad u zoru na neprijateljsku marševsku kolonu, možda i na logorovanju. Prema predanju, mjesto poprišta se od tada zove Carev laz jer je bojište izgledalo kao krčevina – lazina, pokrivena leševima turskih vojnika. Predio na kojem se odigrala bitka je tipičan kameniti predio crnogorskog karsa kojim dominiraju šikare i vrtače, stjenovita uzvišenja obrasla sitnom šumom, ili gola. Kada se odigrala bitka (jul mjesec), predio je morao biti spržen od žege, krajnje nepogodan za kretanje u koloni, a kamoli za razvijanje ešalona za borbu. Crnogorskim ratnicima je to bila prirodna sredina, pa su uspjeli da ostvare puno iznenađenje u pogledu vremena i pravca napada. Pojedini će istraživači ovog razdoblja potvrđivati upravo ovakvu varijantu bitke na Carevom lazu. Drugi će biti oprezniji i, ne sporeći pobjedu Crnogoraca, ukazivaće na svjedočanstva o stradanjima Crnogoraca i upadu Turaka u Cetinje. Ima i onih istraživača koji tvrde da bitke na Carevom lazu nije ni bilo i da je narodno predanje i mit o bici izgrađen kasnije, čemu je iz političkih razloga posebno kumovao vladika Danilo, oslanjajući se pritom na činjenicu da su Katunjani pružili herojski otpor, kao i na jednu manje značajnu pobjedu koju su Crnogorci izvojevali na istom mjestu 1688. godine. Svi se, međutim, slažu da su Turci u ovom pohodu imali ogromne gubitke (2.000 poginulih), i bili prinuđeni da se povuku sa Cetinja i iz Crne Gore – kako se onda zvao jedini slobodni dio zemlje oko Lovćena. Jedno od poslednjih istraživanja bitke na Carevom lazu kazuje da se vodila bitka u kojoj je “potučena vojska serašćera Ahmet-paše skadarskog”, ali je Ahmet-paša, “i pored pretrpljenog poraza na Carevom lazu” uspio da prodre do Cetinja? Po tom istraživanju, bitka na Carevom lazu bila je samo jedna, vjerovatno najznačajnija, od bitaka koje su se odigrale na pravcu nadiranja turskih snaga, što nam se čini najvjerovatnijim. Istina, među posljednjim istraživanjima ovog problema je i jedno koje tvrdi da su Katunjani, potpomognuti manjim odjeljenjem boraca iz ostalih crnogorskih nahija i Grblja, na Carevom lazu teško porazili tursku vojsku od 30-40 hiljada vojnika i da su Turci “u ljeto 1712. godine mogli da izgube pet do šest hiljada vojnika, od čega je najveći broj ostao na Carevom lazu.” Da je prva velika turska ofanziva uperena isključivo protiv Crnogoraca 1712. godine i na turskoj strani doživljena kao poraz, svjedoči i činjenica da je već 1714. godine bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić, sa preko trideset hiljada vojnika, ponovo napao Crnu Goru iz dva pravca. Cilj glavnog turskog napada bila je Katunska nahija koja nije mogla mobilisati više od tri do četiri hiljade boraca… I pored žestokog otpora, turska vojska je zauzela Cetinje, Čevo i Njeguše. Okupirana je sva Katunska nahija do mletačke granice. Vladika Danilo i jedan dio crnogorskih porodica uspio je da se skloni kod svojih sunarodnika na mletačkim posjedima u Boki. Katunska nahija je pretvorena u pustoš. Uprkos tome nije bila pokorena. Odred od oko 600 momaka pod komandom Vukote Vukašinovića i sina mu Đikana, nastavio je iz nepristupačnih predjela da napada turske posjede, logore i linije za snabdijevanje, sve do povlačenja turske vojske početkom novembra. Ćuprilićeva ekspedicija trajala je mjesec i po dana.

Priredio: Miomir Đurišić

Mitropolija