Bitka na Martinićima

Na današnji dan, 24. jula 1796. godine nakon višednevnih sporadičnih obračuna došlo je do bitke na Martinićima u kojoj je crnogorska vojska pod vođstvom vladike Svetog Petra Cetinjskog nadvladala trostruko jače trupe poznatog skadarskog namjesnika Mahmud-paše Bušatlije, koji je u tom sukobu bio ranjen.

Bitka kod Martinića je bitka Crnogoraca, Bjelopavlića i Pipera protiv Turske vođena kod sela Martinići sjeverno od Spuža, na teritoriji Bjelopavlića. Poslije ujedinjenja Crne Gore sa Brdima, skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija je preduzeo vojni pohod. Dva crnogorsko-brdska odreda, pod komandama vladike Svetog Petra Cetinjskog i guvernadura Jovana Radonjića, ukupne jačine 3000 ljudi, posjela su položaje kod Martinića. Turci snage oko 18.000 ljudi su se, idući od Spuža, borili devet dana protiv Crnogoraca, napredujući ka Martinićima. Konačno su izvršili juriš na položaje kod Martinića. Crnogorci i Brđani su protivnapadom odbili juriš i nanijeli Turcima značajne gubitke. Sa ovom pobjedom Piperi i Bjelopavlići su ušli u sastav Crne Gore.

Govor Svetog Petra Cetinjskog pred bitku:

Ljubezni vitezi i mila braćo!

Naš zakleti neprijatelj ne šćede na moje molbe od predstojećeg krvoprolića odustati i da se prođe naše nevoljne braće Brđana, no nadanje imam u svevišnjega Boga, da ćete vi danas svirjepog vraga stidno sa svoje međe proćerati. On je okupio silnu vojsku, ali mu je vojska jadna i čemerna, a više svega nama će sila Božja biti u pomoći. Evo smo došli, mili moji vitezi i čestiti junaci, došli smo da sa neprijateljem našu krv prolijemo; došli smo da osvjetlamo obraz pred svijetom; došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na međi svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali prokletog vraga hristjanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne nama drage gore, koje su naši prađedovi, naši djedi, naši otci i mi sami pravedno krvcom oblili! Ima li koji među vama, dražajši sinovi i izabrani cvijetu moje Bogom spasajeme i svakom nama srećno slobodne države, koji ne bi dragovoljno ovo svoje dobro, ovu svoju slavu, ovo svoje viteštvo milovao, ljubio i na obštem svjetskom vidiku krvlju i životom izbavio?! Ima li koji, dični vitezi, da se usteže na krvavom ovom junačkom polju, megdan dijeliti? Ja sam, mili sinovi i predraga braćo moja, uvjeren da nema, jer vi sami strašivice ne trpite, jer vi strašivice za posljednje ljude držite, jer slobodne gore ne rađaju strašivice, već dične vitezove, koji znadu cijenu junaštva, koji znadu cijenu narodnog ponosa i slave, koja je vaš i s vama rođeni vijenac! Vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate druge nagrade za vašu svetu borbu do obrane svoje voljnosti; ali znate da je nagrada slobodnog junaka: obrana slobode i milog otečestva, jer ko se za drugu nagradu bori, ono nije plemeniti junak, već najmjeni rob, kog viteštvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema. Za to su se, mili sinovi i ljubezna vraćo moja, naši prađedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše potomstvo boriti. Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi – da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore! Da pokažemo da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije, da pokažemo kako gorskije junaka mišica junaštvom nadmašuje na bojnom polju svakog dušmanina! Arhipastirskij blagoslov predajem vama i preporučujem vas i sebe premilostivom Bogu, da nam bude u pomoći, koji sve vidi i pravedno rukovodi!