Bitka na Vučjem dolu

Piše: Vasilj Jovović

Ustankom u Hercegovini 1875. godine, u tadašnjoj konstelaciji međunarodnih odnosa, situacija je vodila u novi crnogorsko-turski rat. Očekivanim učešćem Srbije smatralo se da će doći do oslobađanja Srba koji žive pod osmanskom vlašću. Poslije vojnih i diplomatskih priprema Crna Gora je 28. juna/ 10. jula 1876. godine stupila u rat protiv Osmanskog Carstva, tzv. Velji rat. Crnogorska vojska je dejstvovala na tri fronta, glavnina crnogorske vojske, sa knjazom Nikolom na čelu, dejstvovala je u Hercegovini skupa sa hercegovačkim ustanicima i njene vojne operacije bile su usmjerene na oslobađanje Hercegovine i gradova koji su strateški bili važni za Crnu Goru.

Crnogorska vojska krenula je preko Gatačkog polja u susret vojsci mušira Muhtar-paše. To je podsjećalo na drevne pohode srpske vojske. Dobro je zapazio vojvoda Gavro Vuković da je kroz Hercegovinu prvi put poslije Kosova marširala srpska vojska. Međutim, knjaz Nikola nije znao da su Austro-Ugarska i Rusija tih dana (8. jula 1976) potpisale tajni sporazum po kome, u slučaju pobjede Srbije i Crne Gore, njihova proširenja su jedino moguća u pravcu Novopazarskog sandžaka, a Bosna i Hercegovina da ostaju u interesnoj sferi Austro-Ugarske. U tom cilju je bila i posjeta barona Temela kralju Nikoli, koji je nagovjestio aspiracije Austro-Ugarske.

Crnogorski Sjeverni odred jačine 17 crnogorskih i 11 hercegovačkih bataljona i 4 topa, pod komandom vojvode Stanka Radonjića, imao je prve okršaje sa turskim snagama između Bišine i Veleža. Jače turske snage počele se da potiskuju Crnogorce i Hercegovce i knjaz Nikola je donio odluku da krene iz rejona Nevesinja prema crnogorskoj granici. Istim pravcem paralelno, samo s druge strane planine Babe, kretao se i Muhtar-paša, ali su Crnogorci relativno brzo po velikoj vrućini prevalili dionicu od 60 kilometara i zauzeli bolje položaje od Muhtar-paše. Knjaz je vojsku prikupio 27. jula uveče u selu Vrbici s predstražama između Vučjeg dola i Bileće. Toga dana knjaz Nikola rasporedio je sve snage u 4 brigade, a rezervu od 6 bataljona zadržao pod svojom neposrednom komandom. Turske snage (24 bataljona i 12 topova) pod Muhtar-pašom nastupile su za Sjevernim odredom i stigle u Bileću 27. jula 1876. Turci su 28. jula sa 16 bataljona i 12 topova krenuli pravcem Bileća — Vučji do — Ubli; u prethodnici su se nalazila 4 bataljona i 2 topa pod Selim-pašom; za njima su nastupali 5 bataljona i 3 topa pod Osman-pašom, sa zadatkom da prije Vučjeg dola skrenu ka Golom brdu (kota 1049) i Vardaru (kota 1129) radi zaštite lijevog boka glavnine; glavnina jačine 9 bataljona i 7 topova nastupala je pod neposrednom komandom Muhtar-paše, a ispred nje bašibozuk (oko 1000 ljudi).

Serdar Jole Piletić predložio je knjazu Nikoli da svu vojsku podijeli na četiri brigade, a da on zadrži vrhovnu komandantsku poziciju. Tako su crnogorsko-hercegovački bataljoni podijeljeni po novopostavljenim brigadirima: Peka Pavlovića, Jola Piletića, Baja Boškovića i Petra Vukotiće (kao divizijara). Knjaz Nikola je raspolagao sa ukupno 30 bataljona, zatim odredi dobrovoljaca od kojih je bio najbrojniji onaj pod komandom vojvode Šaka Petrovića (sastavljen od žitelja s austrougarske teritorije). Na Vučjem Dolu 22 bataljona su bila pod neposrednom komandom knjaza, četiri su bila u klancu Duge, a četiri pod komandom novoimenovanih vojvoda Vukalovića i Musića su ostali u rejonu Popovog Polja. Muktar paša je raspolagao sa oko 45.000 vojnika, dok su crnogorsko-hercegovačke snage imale oko 14.000.

Muhtar-paša je 13/25. jula uputio divizijskog generala (ferika) Osman-pašu da ide ka Vrbici i Vučjem dolu i da zajedno sa kolonom brigadnog generala (liva) Selim –paše zaobiđe knjaževe trupe kako bi ih izložio efikasnijem udaru svoje glavnine koja se kretala za ovim kolonama. Međutim, Muhtar-paša je napravio kobnu grešku dozvolivši da mu se prednje dvije kolone odvoje i mnogo udalje od glavnine.

Crnogorsko-hercegovačke predstraže izložene dejstvu artiljerijske vatre povukle su se na Kokot (kota 1249), Kovčeg (kota 1216) i Golo brdo (kota 1049 i kota 1073). Brigade iz logora u selu Vrbici krenule su ka položajima Vardar — Kovčeg i izbile kolonom na desno krilo pod serdarom Jolem Piletićem, na centar pod serdarom Bajom Boškovićem i na lijevo krilo pod vojvodom Petrom Vukotićem, za njim vojvoda Peko Pavlović, a knjaz Nikola sa 6 bataljona na Kokot (kota 1249). Turska predhodnica se odvojila od glavnine vojske u dvije kolone, te je brojčana prednost crnogorsko-hercegovaček vojske bila 3 prema 1. Odstupnicu crnogorsko-hercegovačkoj vojsci u klancu Duge čuvali su Bogdan Zimonjić i Lazar Sočica.

U zoru 14/26. (29) jula 1976. na Vučjem Dolu je došlo do čuvene bitke. Turska prethodnica se pod vatrom crnogorsko- hercegovačkih predstraža razvila u streljački stroj, zauzela Kovčeg (kota 1216) i produžila prema Kokotu, a snage pod Osman- pašom su preko Radmilovića Dubrave (deo sela Baljaka) produžile pokret prema Vardaru (kota 1129). Za to vrijeme Sjeverni odred izbio je na položaje Vardar i Kokot i kad su se Turci približili na 1000-1500 m krenuo im u susret. U borbi na bajonet, prsa u prsa, Turci nijesu imali previše izgleda. U borbi u kojoj nož i sablja dominiraju s Crnogorcima se teško bilo ko mogao nositi na bojištu. Uz to, dobar dio crnogorskih starješina nosio je savremene Gaserove revolvere sa sa šest metaka. Mada bez podrške artiljerije, koja je bila upućena u Uble, lijevo krilo Sjevernog odreda je u snažnom naletu razbilo bašibozuk koji je u bekstvu u prolazu, kroz redove nizama, načeo njihov moral. Sjeverni odred je zauzeo na juriš Kovčeg (kota 1216), likvidirao tursku artiljerijsku posadu i zaplijenio topove; tu je poginuo Selim- paša; desno krilo Sjevernog odreda razbilo je, za to vrijeme, kolonu pod Osman-pašom, zaplijenilo topove, zarobilo cio bataljon Turaka i Osman-pašu. Muhtar-paša uspeo je da razvije za borbu samo dio glavnine, koju su odmah napali već razvijeni crnogorski bataljoni i natjerali je da većim dijelom baci oružje i u panici pobjegne prema Bileći. Uništene su dvije turske brigade, a ko zna da li bi se i sam Muhtar-paša spasio da je imao hrabrosti da sačeka crnogorske bataljone. Razbijene turske snage gonio je Sjeverni odred sve do utvrđenja u Bileći, iz kojeg je Muhtar-paša, sjutradan, odstupio prema Ttrebinju.

U bici su Turci imali 4000 poginulih i ranjenih; među poginulim sem Selim-paše nalazila su se 3 miralaja (pukovnika), 3 potpukovnika i 168 nižih oficira; zaplijenjeno je oko 3000 pušaka – ostraguša, 21 zastava, i dr. Luka Filipov Dragišić iz Piperskog bataljona zarobio je divizijskog generala Osman-pašu. Crnogorsko-hercegovački gubici bili su 70 poginulih i 118 ranjenih. Zaplijenjen je ogroman ratni plin, puške, minicija, topovi, ratni materijal, a zaplijenjen je i veliki broj turskih ratnih zastava.

Na Vučjem dolu stekli su vijenac slave četvorica Petrovića: Šako, Đuro i Blažo, dok je Filip zadobio teške rane. Istakli su se i vojvode: Petar Vukotić, Peko Pavlović, Novica Cerović, Anto Daković, Simo Baćović, Gligor Milićević, Stanko Radonjić, serdar Jole Piletić, senator Bajo Bošković, kapetan Ćetko Eraković, alajbarjaktar Jovica Zirojević, komandir Šćepan Papić, potkomandir Savo Pejović, Đoka Lazarev Popović, Luka Filipović.

Pobjeda na Vučjem Dolu predstavlja važan momenat u ratovanju Crne Gore sa Turskom. Crna Gora je ovom pobjedom nagovjestila i Osmanskoj carevini i evropskoj javnosti da će tražiti svoje mjesto prilikom rješavanja Istočnog pitanja.

Započevši rat veličanstvenom pobjedom, Crnogorci su Vučji Do svrstali u najveće datume ratne istorije protiv Turaka kroz čitav 18. i 19. vijek.

U narodnoj svijesti Vučji Do je nadvisio Grahovac.

Pobjeda na Vučjem Dolu odjeknula je Evropom.

Ruski car Aleksandar II nagradio je knjaza Nikolu Ordenom „Svetog velikomučenika pobjedonosca Đorđa“ II reda, a crnogorske komandante: vojvodu Boža Petrovića, vojvodu Petra Vukotića, vojvodu Iliju Plamenca i vojvodu Marka Miljanova Ordenom IV reda. Ruski car je uputio još tri Ordena istog reda da ih knjaz dodijeli po njegovoj ocjeni, kao i 18 vojničkih Georgijevskih krstova, koje je takođe trebalo da uruči po vlastitoj procjeni.

Pobjeda na Vučjem Dolu našla je odraza i u pisanju crnogorske štampe, u pjesmama i pričama. O pobjedi je pisano u duhu Kosovskog zavjeta „…za slobodu srpskom rodu… da kosovski boj osveti… u boj lete Kosovo da svete…“. Mašan i Vuko Petrović, stričevi knjaza Nikole, iz Kotora su mu čestitali pobjedu riječima: „da ostvariš ono, za čim su naši otci vazda od Kosova krv lili! Bog te živio na korist Srpstva…“.

Narod je pjevao.“Oj krvavi Vučji dole /Oduvjek te Srbi vole!“A narodni pjesnik dopjevavao:“A dok raste perje na sokolu/Pričaće se o Vučjemu dolu“. Knjaz Nikola zahvaljivao Bogu i Svetom Vasiliju na pobjedi, a i on i njegov unuk kralj Aleksandar Karađorđević obećali su da će ovdje podići crkvu.

Bitka na Vučjem dolu produžetak je Kosovske bitke, pa kao što je u Samodrži crkvi „tri neđelje trides kaluđera“ pričešćivalo vojsku, tako su i ovdje na Crnom Kuku mitropolit Ilarion i arhimandrit Visarion Ljubiša, osveštali 150 ratnih zastava. Kasnije je Petar Lubarda slikao Bitku na Vučjem dolu kao diptih slike Kosovski boj. Knez Nikola je u ratnom proglasu napisao: “Ja vas neću pozivati kao knez Lazar : “Ko ne dođe….“jer znam svi ćete zamnom…Murat uze carstvo naše – Muratu ga i oteti valja! “To je bilo u vrijeme kad je obraz bio crnogorski ustav, kako je kazao Ljuba Nenadović, koji je oduševljen Vučedolskom bitkom, odmah, 1876. godine, spjevao pjesmu „Gruda zemlje“, gdje je pjevao o Crnoj Gori, Crnogorcima, knjazu Nikoli, grudi crnogorske zemlje i nevoljama koje od nje snalaze turskoga cara Murata:

„Da si otkud, care, bio
Na krvavom Vučjen Dolu,
Ti se ne bi ustavio,
Ni u samom tvom Stambolu“.