Blagojeviću, pomozimo u odabiru prave strane

Piše: Čanković Dane, predsjednik SNP – Izbor je naš

Profesor Milan Blagojević i potpisnik ovog teksta ušli su u dobronamjernu javnu prepisku (ovo je drugi ciklus), sa moje strane, da pripomognemo čitaocu da izabere i podrži pravu stranu u budućem teškom vremenu.

Gotovo je izvjesno da čovječanstvo izlazi iz jedne i ulazi u drugu epohu svog postojanja. To je velik, složen i dug proces u kojem se i u naše vrijeme stvaraju dvije strane (svaka strana i unutar sebe je složena sa različitim ciljevima i različitim izvorom nadahnuća) koje će ući u međusoban sukob.

Jedna strana sprovodi nepravednu globalizaciju, u želji da čovječanstvu nametne „Svjetsku vladu“ i „Svjetsku vojsku“ (prošireni NATO), kako bi njima porobili čitavo čovječanstvo i zagospodarili svim svjetskim bogatstvom, a sve to uništavajući čovjeka po Božijoj blagodati i stvarajući njihovog nalikčovjeka.

Do tog cilja žele da dođu kroz sveopšti haos, izazivajući ratove, razne bolesti, vještačku nestašicu hrane. Da bude krv, glad, stradanje, kako bi čovječanstvo, ne samo pristalo, već, čak i pozvalo one koji su sve to izazvali da „donesu“ mir, pa neka to bude i crni ciganin (kako to narod kaže), ili Svjetska vlada. Na toj strani se nalazi takozvani Zapad.

Drugu stranu predvodi Rusija, koja je svjesna mogućnosti odvijanja gore navedenog procesa i koja će stati u odbranu suvereniteta i identiteta država, naroda i osnovnih religija kao i odbrani čovjeka po Božijoj Blagodati.

Da li je suvišno pitanje kojoj strani srpski narod treba da se priključi? Svrstavanje neće moći izbjeći. Problem nastaje kada se srpski narod želi prevesti kao „žedan preko vode“ i bolno shvati da je na pogrešnoj strani.

Profesore Blagojeviću, teško možemo dokučiti, a onda još teže razobličiti najvećeg i najlukavijeg zajedničkog srpsko-ruskog neprijatelja.

Ako neko sumnja u to da imamo zajedničkog neprijatelja, navodim:

Ista strana sječe korijen kojim se životno nadahnjuju srpski i ruski narod. Za Srbe taj korijen je Kosovo i Metohija, a za Ruse Kijevska Rusija.

Vjekovima isti neprijatelj pokušava da pokida ne samo metafizičku vezu srpskoruskog naroda, koja ne proizilazi samo iz Pravoslavlja, nego i iz istorijske uloge koju imaju ta dva naroda. Naš zajednički neprijatelj hoće da nam nametne neku svoju kulturu i svoje „vrijednosti“ pokušavajući da nam razori naše porodične vrijednosti. U prošlosti Srbi i Rusi su govorili jezikom kojim su se razumjeli i pisali istim pismom. Djelovanjem neprijatelja koji stotinu godina radi lukavu borbu protiv upotrebe ćirilice u srpskom narodu, vidimo dokle smo danas došli. Krajnji cilj našeg zajedničkog neprijatelja je, da ne samo udalji Srbe od Rusa, nego da kod njih lukavo izazove mržnju kako bi i Srbi sa drugim pokornim narodima ratovali protiv Rusije i ruskog naroda, a za interese tog globalističkog centra moći, koji drži pod kontrolom i one zdrave snage na Zapadu sa kojima srpski narod treba da razvija najbolje odnose, ali kad te snage zaista budu slobodne.

Ista neprijateljska snage je htjela 2015. godine da u SB UN usvoji rezoluciju po kojoj su Srbi počinili genocid u Srebrenici. Rusija je stavila veto. Samo ću spomenuti NATO agresiju na srpski narod 1995. i 1999. godine.

Početkom prošlog vijeka zajednički neprijatelj je lukavo, istim principom i „mehanizmom“ pokušavao da potčini Rusiju i ruski narod i to preko Oktobarske revolucije, Lenjina, SSSR, a Srbiju i srpski narod preko Jugoslavije a posebno u vrijeme Broza (Tita).

Kralj Aleksandar nije željom srca pristao na Kraljevinu Jugoslaviju, već je nju prihvatio kao svojevrsnu (nametnutu sa Zapada) neminovnost.

Kada je shvatio koliko je štetna po srpski narod, pokušao je izvršiti promjene ali su ga spriječili ubistvom u Marselju (1934.)

Na Zapadu je osmišljena Oktobarska revolucija i ideja o SSSR-u kao mehanizmu kojim se pokorava Rusija i ruski narod, i to puno prije nego što je i zvanično 1922. godine on nastao.

Već 1918. godine Ruska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika nije imala ništa ne samo sa Carskom Rusijom, nego uopšte ni sa istinskim interesima ruskog naroda, a s obzirom da je ideja o SSSR-u već uveliko bila živa, i bez obzira što SSSR još nije  zvanično bio proglašen, ideja se uveliko počela ostvarivati, i volja istinske Rusije, već tada, 1918. godine, bila je pogažena.

Iznenađenje za tvorce SSSR-a dolazi 1922. godine u liku Staljina, kada on postaje Generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog saveza. On je bio suprotnost Lenjinu i zato oni koji su organizovali „dolazak“ Lenjina i Oktobarske revolucije, osmišljavaju i kreću u Drugi svjetski rat. Ponovo ih Staljin iznenađuje kada sa Crvenom armijom pobjeđuje u ratu. Da bi 1953. godine oni „završili“ sa Staljinom.

I ovom prilikom ne možemo, a da ne odamo poštovanje i zahvalnost Staljinu i Crvenoj armiji zbog njihove pobjede nad nacizmom i fašizmom, što je donijelo slobodu čovječanstvu.

Lukavom neprijatelju ne smijemo ići na ruku.

Vremena su teška i osjetljiva i zato priče i tekstovi koji „ukazuju“ ili sugerišu da nam Rusija nikad nije pomogla zbunjuju slušaoca i čitaoca, te otežavaju budući životni put srpskog naroda, sa mogućnošću izazivanja velikih žrtava i težim dolaskom do rješenja srpskog nacionalnog pitanja na Balkanu.

Prethodni tekst Dana Čankovića, predsjednika SNP – Izbor je naš, u vezi analizirane teme i reakcija na stavove profesora Blagojevića, je na portalu SNP-Izbor je naš na linku: https://plebiscitrs.org/sajt/index.php?option=com_novosti&id=1175