Blagoslov magaraca

Piše: Bećir Vuković

Prije dvije hiljade godina nije bila mala čast biti – magarac.

Poslije dvije hiljade godina, i koju godinu pride, prvi pravi magarac kopitom je zakucao na vrata Parlamenta u Budvi, koju su u prolazu na medenom mjesecu, prije dvadeset i četiri stotine godina osnovali dvoje zaljubljenih – Kadmo i Harmonija.

Kad je magarac stigao ispred vrata Skupštine u Budvi, sa identifikacionom kartom oko vrata, vidjelo se da je magarac bio – svjestan – koga igra; magarac je bio – svjestan – koji lik igra. Jasno se vidjelo i na Aldžazira televiziji, što upućenije ne bi trebalo da začudi.

Ali, i osjetilo se i neko negodovanje magarca. Samo što nije zanjakao – dosta mi je više glume. Što jeste jeste, dosadilo tumačenje razih likova kroz dvije hiljade godina. Pojeo je identifikaconu kartu Je suis president Divanovic, i ovaj plemeniti kičmenjak, krenuo je pravo u Skupštinu. I, šta se desilo. Ha, milicija nije reagovala. Narod, pregaženi i poniženi, ostao je u čudu…

Da pomenemo i harmoniju sa malim h. Kroz harmoniju pustinje Hanaana i peščane starozavetne mitove, krenuo, tako, i prorok Valaam, koji je opet na zahtjev moabitskog kralja Valaaka krenuo k njemu, e da bi udruženi prokleli narod kojem će se javiti Bog. Ali, anđeo slete na put karavana, i prepriječi ga. Treba li pomenuti da je anđela vidio samo magarac.

Kad je magarac progovorio, i Valaam je vidio anđela Božijeg. O čemu je bilo riječi između anđela, i gospodara magarca. Ha, lako vam je zaključiti: anđel je rekao Valaaku da nastavi put, i kad dođe tamo gdje je krenuo, da blagoslovi narod kojega je izabrao Bog.

I, mi, idolopoklonici, razmetnici, grešnici, mogli bi štošta naučiti iz priče, konačno, morali bi drukčije tumačiti iznenadnu i ničim najavljenu magarčevu posjetu Budvi. Čitajmo magarčev gest kako se jedino može čitati, a to je – magarčev blagoslov.

Ako možemo vjerovati Makrobiusu (a zašto da mu ne vjerujemo kad mu drugi narodi vjeruju dvije hiljade godina), samo su dvije životinje primljene u raj zajedno sa dušama ljudi – jedno je magarac koji je kroz pustinju Hanaana nosio Valaama, a drugo onaj koji je zalajao na magarca ispred Skupštine u Budvi. (Nažalost, ta nimalo prijatna scena nije snimljena.)

Gostovanje u raju nipošto nije bila mala čast za magarca, i magarac nosi svoju sudbinu punih dvije hiljade godina, sve vjerujući da će doći dan, kad će se u punom sjaju vratiti na scenu. I, kao što vidimo, evo magarca, iskoračio je na scenu Budve.

Mogli bi još ovako nastaviti. Ako postoji raj na zemlji, onda je to Budva. Isto su shvatili Kadmo i Harmonija. Sa druge, pak, strane, svako ko je izgnan iz raja, nostalgično se sjeća raja. (Samo nemojte reći da vi niste nostalgičari.) Šta je bilo, šta se desilo magarcu, i odakle opet i on na zemlji. (Znamo šta je pas izdao ali, šta je magarac uradio…)

U raju se svako zaljubi, i odmah biva prognan. Zaljubio se i magarac, ali je trpio, i nije pasao rajske trave. Spusti glavu u travu rosnu, i ne pase, radije će lipsati. Vidio je to Bog i bilo mu milo, ali, svejedno, išćerao je magarca iz raja, a zašto, nikad nećemo znati.

Ono što je svakako zadivljujuće jeste da magarac nosi krivicu dvije hiljade godina, u koju niko ne može zaviriti. I mi znamo da se radi o savršenoj magarčevoj glumi, ali, avaj…. Ono, čime je Bog kaznio magarca dvije hiljade godina, eto, mogli bi ovako da raspredamo cijeli dan i noć, i idemo za nekim ovakvim tragom, ali ne znamo zašto je mimo druge, Bog dodatno kaznio magaraca. Ime kazne mimo kazne jeste – mula. Mula kao najstrašni u prirodi – kraj.

Bilo kako bilo, pojavljivanje magarca u Budvi usred ljeta, uoči sudbonosnih izbora, za potpisnika ovog veselog zapisa, sasvim je dovoljan, i jasan – znak.

Ko umije bolje – široko mu polje.