Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije: Vaskrsni Bože, sudi zemlji

Besjeda izgovorena na Veliku subotu, 4. maja 2013. godine, u crkvi Vaznesenja Gospodnjeg na Toploj, u Herceg Novom

Riječi, draga braćo i sestre, koje pjevamo poslije čitanja Apostola, i koje smo upravo pjevali, zapisao je drevni Prorok. U tim riječima je iskazana sva tuga i sva molitva roda ljudskoga od nastanka svijeta pa do onoga trenutka kada su te riječi zapisane: Vaskrsni, Bože, sudi zemlji, jer ćeš Ti naslijediti u svim narodima (Ps. 81, 8). Žeđ za vaskrsenjem, žeđ za vječnim i neprolaznim životom, to je ona najdublja žeđ koja je upisana u ljudsko biće, i ne samo u biće čovjekovo, nego u svako stvorenje.

Kada je u Egiptu otkrivena jedna od drevnih piramida, neki od tih grobova drevnih, pronađen je zlatni listić, pored jednoga od onih faraona, na kome je pisalo: „Žedan sam“ – ništa drugo nije pisalo. Ali, jasno je da je taj faraon – zato su i dizane piramide, ne bi li makar na veštački način obesmrtili one koji su bili glavni – upokojivši se i našavši se u grobu i u svojoj piramidi, ostavio taj zapis svoje duše, svoga bića, i on i oni koji su ga sahranili. Njegova duša je i poslije smrti zapečatila i zabilježila tu žeđ. Žeđ ne za prolaznom vodom koju pijemo, nego žeđ za vječnom vodom; žeđ za vodom života; žeđ za onom vodom koju je svemu rodu ljudskom i svoj tvorevini podario Onaj koji je Tvorac neba i zemlje.

Zato je Gospod i rekao: „Ko je žedan neka dođe meni i neka pije, i daću mu vode života“ (up. Jn. 7, 37-38). Sjećate se onog susreta Gospodnjeg sa ženom Samarjankom, koja je mislila da On traži od nje vode da pije sa kladenca Jakovljevoga, koji i dan danas postoji u Samariji, a On njoj kaže: „Kad bi ti znala o vodi koju ja dajem, ti bi tražila od mene.“ A ona će reći: „Nijesi ti veći od našega oca Jakova“. A Gospod će da kaže: „Voda koju ja dajem i koju ja donosim rodu ljudskome, pa i tebi, ženo, voda je Duha Živoga, Vječnoga, Neprolaznoga; voda vječnoga i neprolaznoga života“ (up. Jn. 4, 10-14).

E, o toj vodi, o toj žeđi, govori i Sveti prorok, sabravši u sebe svu tugu i svu žalost ljudsku za vječnošću i za besmrtnošću. Zato i ponavljamo njegove riječi baš na ovu Veliku subotu, kada je Gospod – Put, Istina i Život, Darodavac života – koji je primio ljudsku prirodu na sebe, primio čak i smrt na sebe; ne da bi ostao u grobu, nego da bi – prošavši kroz grob silom Duha Svetoga i svojom silom, Sina Božijeg Jedinorodnog – vaskrsao i da bi svojim Vaskrsenjem podario vaskrsenje mrtvih, i život vječni i neprolazni. Zato i Prorok govori, a to pjevamo na ovu Veliku subotu: Vaskrsni Gospode, sudi zemlji – jer Ti si Tvorac neba i zemlje, Ti si Sudija neba i zemlje, Tebi je predao sud Otac Tvoj nebeski. Sudi zemlji, jer Tebi su predati i Tebi su povjereni narodi zemaljski da ih preuzmeš i da ih vodiš i da njima rukovodiš. Dakle, o tom Vaskrsenju Gospodnjem, o onome kojem mi očekujemo da ga proslavimo idućeg dana, o toj žeđi govori Sveti prorok – o vječnoj žeđi ljudskoj.

Petar II Petrović Njegoš – divni i veliki svjedok Hrista Vaskrsloga

Ovdje, u ovom hramu svetome i pored ovoga hrama na Toploj je učen pismenosti Petar II Petrović Njegoš, kod onog jeromonaha Tropovića, kao što je to zapisano. Jedan od udžbenika njegovih, bukvara iz kojih je učio, sačuvan je do danas i čuva se u manastiru Savini, što je mnogo značajno i što potvrđuje da se Petar II Petrović Njegoš zaista ovdje naučio nauci Božijoj i odavde krenuo i uzrastao do velikog svetitelja i propovjednika besmrtnosti čovjekove, vječnosti čovjekove; propovjednika i svjedoka Hristovog Vaskrsenja. Pa je zapisao Petar II Petrović Njegoš:

Ako istok sunce sv’jetlo rađa,

ako biće vri u luče sjajne,

ako zemlja priviđenje nije,

duša ljudska jeste besamrtna,

mi smo iskra u smrtnu prašinu,

mi smo luča tamom obuzeta.

To je mudrost koju je naučio mladi Rade Tomov upravo ovdje, u ovome svetome hramu Vaznesenja Gospodnjeg. I naučio je mnogo više od toga, i od svoga učitelja Svetoga Petra, a i od ovoga svetoga mjesta i od cetinjske svetinje – naučio je veliku i svetu istinu i posvjedočio je svim svojim životom i svim svojim djelom: istinu o Hristu i Njegovom vaskrsenju. Zato se Njegovo najznamenitije djelo, „Luča mikrokozma“, završava onim riječima:

O preblagi tihi Učitelju,

slatka li je sveta bistra voda

s istočnika tvoga besmrtnoga!

Od Tvoga su sv’jetloga pogleda

Uplašene mrake iščeznule,

Od Tvoga su hoda sveštenoga

Bogohulni srušeni oltari;

Vaskrsenjem smrt si porazio,(…)

zemlja slavi svoga Spasitelja!

Nema ljepše himne, nema divnijeg svjedočanstva napisanog na ovom srpskom jeziku od tog svjedočanstva Petra II Petrovića Njegoša. Izuzetna ličnost, divni i veliki svjedok Hrista od Djeve rođenoga i vaskrsloga. Zato i njegov Iguman Stefan u „Gorskom vijencu“ poje: Nema dana bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića. Hristovo Rođenje, Hristovo Raspeće, Getsimanska bašta (koju takođe pominje u svojim spisima Vladika Rade) i Njegovo Vaskrsenje – to je kičmena moždina, to je temelj, to je osnova sveukupnog njegovog djela, njegove filosofije života. To je istina i temelj onoga što nam je javio, i što nam je otkrio i što nam je ostavio sam Gospod Hristos, rodivši se od Presvete Djeve i Duha Svetoga, primivši raspeće – zaklan kao Jagnje za život svijeta – i Onaj koji je vaskrsao iz mrtvih u treći dan, i koji će doći da sudi živima i mrtvima i Njegovom Carstvu neće biti kraja.

Velika je to utjeha, velika je to nada, velika je to istina, velika je to mudrost – ta mudrost i ta istina o Hristu od Djeve rođenom, savršenom Bogu i savršenom čovjeku, i Vaskrslom iz mrtvih.

Prije Sebe, On je blagoslovio i poslije četiri dana vaskrsao iz mrtvih prijatelja svoga Lazara, koji je posvjedočio, kao što smo pojali prošle nedelje „opšte vaskrsenje mrtvih“, a Gospod je svojim Vaskrsenjem to opšte vaskrsenje započeo, utemeljio, osvetio i prosvetio. Zato za nas hrišćane nema beznađa. Mi, hrišćani, razlikujemo se od drugih ljudi na ovoj Zemlji upravo zato što vjerujemo, što znamo da je Hristos vaskrsao; što znamo i što vjerujemo da je čovjek besmrtno i vječno i neprolazno biće, da nije smrt posljednja riječ ovdje na Zemlji, nego je to život darivan od Boga. Život vječni i neprolazni je ono čime živimo, za šta se spremamo, radi čega se krštavamo, radi čega primamo pečat dara Duha Svetoga, radi čega usvajamo vrline živoga Boga da bismo kroz te vrline uzrastali u mjeru rasta Hrista, od Djeve rođenoga i iz mrtvih vaskrsloga.

Zato i pjevamo, dakle, ovu divnu pjesmu: „Vaskrsni Bože i sudi zemlji, svi narodi zemaljski će pripasti Tebi i Ti ćeš biti njihov vođa i njihov rukovođa.“ Poklanjamo se Hristovom raspeću, Hristovom dugotrpljenju i spremamo se da proslavimo i da slavimo u sve dane našega života Njegovo slavno Vaskrsenje iz mrtvih.

Gospodu našem, divnome u Svetima svojim i u Prorocima svojim, predivnome u tajni svoga Vaskrsenja, divnome i velikome i u velikome Lovćenskom proroku, Cetinjskom pustinjaku Petru II Petroviću Njegošu, neka je slava i hvala u vjekove vjekova. Amin.

Preuzeto iz časopisa „Svetigora”, br. 235, Vaskrs 2014.

Mitropolija