Bog je Veliki: Srbin na početku i na kraju, čuvar otetih sjećanja, zaboravljenog narodnog ponosa; Staromodni pobjednik koji cijelu svoju slavu dijeli s Bogom
Novak Đoković
Piše: Goran Danilović
Novak Đoković je najrazapetiji veliki sportista ikad. Najbolji teniser svih vremena i jedan od najvećih sportista uopšte, od početka svoje karijere do danas meta je mnogih kojima smeta gotovo sve; od njegovih uvjerenja, načina života, pa do načina na koji je pobjeđivao i pobjeđuje evo gotovo dvije decenije.
Zašto je tako?
Mnogi, a mejnstim mediji ponajviše, od vrhunskih sportista žele robotizam.
Vole se bezlični, ukalupljeni i „našminkani asovi“ koji nemaju šta da kažu na teme koje prevazilaze okruglost lopte ili kojeg god sportskog rekvizita.
Vole se oni koji idealno odslikavaju sve strašniju osrednjost i prosječnost sadašnjice.
Sportisti sa stavom nisu popularni, posebno ne sa stavom koji je radikalno drugačiji, potvrđen načinom vlastitog života i ubjeđenjima koja traže žrtvu i odlučnost.
Vole se sportisti koji za sobom ostavljaju razmazani sjaj putera ili kreme za sunčanje, neupadljivih crta lica i izdiktiranih mondijalističkih stavova o zelenilu, gasovima, nastanku i nestanku svijeta.
Novak Đoković nije za kalup, ne umije u kliše; odlučan kao srednjovjekovni vitez, ali i sa neskrivenim suzama, plačem i ridanjem kada ga pogodi sreća, zasluga i radost sportskog uspjeha.
Novak Đoković nije gordo prazan, namješten i svakodnevan. On je najprije dječak s muškim rukama, sa uzavrelim srcem i mudrački hladnom glavom.
Na kraju: Novak je meta osrednjaka, neostvarenih pojedinaca, bivših sportista ozlojeđenih vlastitim neuspjesima i tuđim medaljama, nadobudnih novinarčića, izdušenih političara, potplaćenih i pretplaćenih NVO zabrinutih za budućnost ničega, globalnog poretka, zagrijavanja i ramrzavanja.
Novak Đoković je vjerujući čovjek, krstonosac u raskrštenom svijetu, staromodni pobjednik koji cijelu svoju slavu dijeli s Bogom, s Jedinim nepobjedivim ikada i Jedinim koji je gonjeniji od njega u ovom svijetu progona.
Novak je Srbin na početku i na kraju, čuvar otetih sjećanja, zaboravljenog narodnog ponosa, sportista kojemu nije dovoljno da samo on pobjeđuje nego traži pobjedu za skupljače lopti, pamćenja, perja i paperja, pobjedu za čovjeka koji je izgubio sve izuzev snage da živi kako god i do kraja.
Bog je Veliki, Bog je Veliki u djelima svetih, ali i u djelima dječaka sa zlatnim muškim rukama, u suzama nemoćnih, u čistoj radosti bez granica, pa i od Prizrena sve do Rumije.
Jedan je Nole takvog srca humanog da pruži ruku onima kojima treba.
Da sam umio i ja bih ovako napisao. Jer samo čovjek koji svim svojim bićem vjeruje u Boga i u najtežim momentima traži od njega pomoć( sjetite se meča sa Nadalom od 5 sati) može od Boga biti i nagrađen. Njegova borba za Srbiju prevazilazi i patriotizam i zato mu je Bog vratio. A male i sitne duše kojima mozak doseže do gu.ice i život „ispunjen “ ličnim frustracijama ,mržnjom ostaju male i kada gu.ice napune , Neka si nam na ponos i neka te Bog čuva i jedan si dosta da se Veseli Srbski rod ,od Prizrena do Rumije i od Gazimestana do Lovćena.