Bog na moru

Piše: Nikola Malović

Slano je more obogatilo kamenite, bezvodne pustinje Primorja time što je rodilo pomorce – ratnike, trgovce i mecene.

Sve što oko vidi u Boki Kotorskoj, a da je sagrađeno od ručno klesanog kamena – ili je plaćeno robovanjem pod tuđinom (koji je katkada bio majka u odnosu na vlast domaću), ili je niklo iz plavo-bijelog zlata što su ga plovidbom zaradili pomorci.

Istorija pamti porodice do te mjere srećne da je kapetan stizao da vidi drugo i treće svoje dijete nedugo pošto se rodilo (što znači da je često dolazio!), preko porodica koje nisu davale kapetane ali su opet imale kuću od kamena i svoga pomorca gledale svake treće ili pete godine – do jadnica-povareta, kakva je bila i Peraštanka Jacinta Miović Kunić, koja je duže od mitske Penelope, upravo 25 godina, čekala da joj se muž nautik vrati, pa je tako bez djece uzela da veze goblen sa 700 uboda po kvadratnom centimentu tokom 20 godina, oslijepivši na kraju, ne dočekavši muža pomorca. Danas se Peraški goblen (završen 1828), s tužnom pričom kojom je punktiran, čuva na vještačkom ostrvu Gospe od Škrpjela, čije nasipanje traje više od pet i po vjekova, od 1452. g. Peraški je goblen zavjetni dar ostrvskoj Bogorodici, Zaštitnici pomoraca.

Zaštitnici pomoraca su, osim Bogorodice ili Gospe, još i Sveti Nikola, i Sveti Spiridon.

Za sve istorijsko pomorsko vrijeme – kapetan je na jedrenjaku bio ne samo zapovjednik, nego i Božji namjesnik, jer ko je drugi osim kapetana onoga ko bi umro na moru, ili onoga ko bi poginuo u bici, mogao da preda dubinama?

Ili da krsti?

Ovdje dolazimo do zanimljive teme. Ko koga može da krsti?

Do prije neku deceniju još se u ponekoj babičkoj, da ne kažem srednjoj medicinskoj školi učilo da svaki hrišćanin, a ne samo sveštenik, može da krsti. Svakako se nauk predavao uz veoma uzdignut kažiprst!, da se niko ne bi usudio da krsti nekoga bez velike nevolje!

Nego ako bi na moru okeanu brod uzeo da tone, ili ako bi se jedrenjak našao na tzv. tišinama gdje mjesecima ne bi bilo vjetra pa se umiralo od žeđi – svaki kršteni mogao je da pred smrt krsti bližnjeg – da ovaj ne bi otišao na onaj svijet nekršten.

Ili, ako bi školovana babica procijenila da dijete deboto neće preživjeti nakon porođaja, ona je imala moć da ga krsti, uz ovu formulu:

Krštava se sluga/sluškinja Božji/a (izgovoriti ime), u ime Oca (izliti vodu preko glave), i Sina (izliti vodu) i Svetoga Duha (izliti vodu). Amin.

Šta se dešava u situaciji ako se mora mreti u pustinji, a do nas je bližnji koji ne bi da umre nekršten? Isto. Samo što se u nedostatku vode izliva pijesak preko glave, uz gornju formulu: Krštava se sluga Božji… itd. Voda ionako ne krštava zato što je voda, nego zato što je provodnik Duha Svetoga. U rijeci Jordanu nema soli, a u moru ima – pa se tako i danas u Boki Kotorskoj, čak i djeca, čak i zimi, krštavaju tako što se pogružavaju triput.

No šta se dešava ako slabašno ono dijete čudom preživi porođaj, ili ako onome umirućem u pustinji neko čudom doturi čuturicu s vodom?

Prijavi se svešteniku, da bi ovaj miropomazanjem i molitvenim ukrasima, u mojoj slobodnoj interpretaciji, dovršio svetotajinski čin krštenja.

Jedan od kuriozitetnih artefakata srpske kulture nalazi se u posjedu crkve Sv. Nikole u selu Kameno iznad Herceg Novog, a to je pokretni oltar, čija se kopija nalazi u posjedu Vojnog muzeja u Beogradu. Pokretni oltar služio je vojno-mornaričkom svešteniku Nikoli Mandiću (1904-1974) da činodejstvuje kod proslave slave svake jedinice (do ratnog 6. aprila 1941), bilo u kasarnama, bilo na brodovima.

Možda je najbolje pred kraj ogleda citirati kapetana iz Risna, Vlada Ivelića (1855-1940), koji je u knjizi „Uspomene iz pomorskog života“ ostavio zanimljiva svjedočanstva u vezi s tim kako se na moru gledalo na zaštitnike pomoraca.

Pazimo…

„Nakrcavši brod, krenuo sam jutrom iz Marsilje 23. marta 1881. g. Sa 9 drugova posade: 8 naših i dva stranca.

„Sa svim jedrima otvorenim sjevernom vjetru prođosmo odmah blizu kaštela D If, odakle se vidi na jednom brežuljku hram mornarske zaštitnice Blažene Gospe de la Gard, zato pozvah posadu da se hitro prekrstimo i pomolimo Presvetoj Bogorodici, da bdije nam nama, da se zdravi sa ovoga puta povratimo.“

„Početkom burne 1908. godine, ja sam putovao `Galicijom` u pruzi Tesalije i Egejskog mora. Upravo na pravoslavno Badnje veče prošli smo blizu rta Atos, gdje videći osvijetljene one velike Svetogorske manastire, dao sam otvoriti sve električne fenjere, koji bijahu na prvom jarbolu i sa tri topovska hica, te sa nekoliko bengala i vatrometa pozdravio sam Hilandar, zadužbinu Nemanje i Sv. Save, našeg pokrovitelja (…).“

Kapetan Vlado Ivelić, kao jedan od posljednjik zalivskih kapetana koji je plovio na jedrenjacima i parobrodima, a plovio je punih 50 godina, čovjek koji oženjen nije imao djece, kome je čitulju objavila „Politika“ 10. januara 1940, ostavio je meni kao izdavaču da komandom find izbrojim nebrojene sintagme – Hvala Bogu, ili Bogu hvala! – unutar mora teksta.

Evo primjera iz 1881. g. kojim se i Bog na moru i Bog na brodu dokazuju unutar pak mora bolesti:

„Poslije deset dana što ovdje bijasmo, dogodi se opet nesretni slučaj. Na engleskom barku `Sidney` podigoše zastavu na pola stijega, jer mu umrije oficir broda. Dva mornara sa toga broda moradoše u bolnicu, pa je na kraju i kod vojništva bilo slučajeva žute groznice. Mi smo se na brodu čuvali u svemu, hrana nam je bila dosta dobra, ležali smo pod `komaricama`, i hvala Bogu – bili smo svi zdravi.“

(Izvor: Pečat)