Bogumilska pesma – Miodrag Pavlović
Miodrag Pavlović
Traže moju glavu.
Sve što na glavu liči
bacaju po livadama na hrpe
i noću gaze konjima.
Zemlji otvaraju okna
te vade srebrnu rudu
što glavi proročkoj slična je,
pa je obese o hrastovo granje.
I oblake kad ljudski pokažu lik
čakljama svlače i kopljima bodu.
Traže moju glavu
a nisu ni čuli moju reč.
Kao guja bez otrova u glavi
po gudurama ležim
nemoćan da svoju kožu promenim.
O kneževi pijani
što me sa bedema vrebate
zar mislite: neće moj govor
dalje od lokve moje krvi?
Zemlji sam blizak,
ona bolje pamti reči no krv;
u nedra ću joj kazati, zagrljen sa zovama,
sve što o ljubavi znam.
Mali je vaš mač
da čitavoj zemlji glavu poseče.
Očigledno da naša draga Alma ne poznaje pisca i njegov društveni angažman, njegovu političku ostavštini drugosrbijansku.
Inače pjesma je posvjećena bogumilima bosanskim koje posječe mač “ mrskih srpskih“ Nemanjića. Kao refleksija na davne dane srpskoga barbarizma.
Čovjek je inače budala. Da nije bio bi veliki pjesnik.
Ovako …
Izgleda da si ti pretekao, jezik ti je ostao čitav.
Samo ti jezik treba malo oprati od otrova.
A modricu na tvojoj duši ostaviti neka plavetni.
Neka ona nađe utehu kod tvoje sorošoidne braće.
Inače, glumiš bogumila zato što je to moderno.
Tako je najlakše sakriti svoje antisrpstvo.
Tako je najbolje iskazati svoje antipravoslavlje.
Divno !
M.Pavlovic, veliki nas pjesnik i veliki rodoljub.