Bolje grob, nebo rob

Zahvaljujući velikoj engleskoj podvali 27. marta 41. dobili smo i jedno i drugo Pohvala Vinstona Čerčila kako je Srbija toga dana „našla svoju dušu“, koštaće Srbiju 1.700 hiljada ljudskih života Otkud tolika „ljubav“ Engleza i Njemaca prema Srbima?

Piše: Jovan Lakićević

Demonstracije od 27. marta 41. godine spadaju, besumnje, u one tragične martovske datume, kojih je novija istorija Srbije prepuna. A po posledicama – potpuno razorena zemlja, četiri godine pod njemačkom čizmom i od milion i petsto, do milion i sedamsto hiljada izgubljenih ljudskih života, vjerovatno nema premca!

Sporazum namjesnika Prestola, kneza Pavla, sa Hitlerom o neutralnosti Jugoslavije kad je Evropa već bila na koljenima, bio je nešto najpovoljnije što se za zemlju tijeh dana moglo učiniti.To ozbiljni istoričari (ne mislim na one koji su trenutno na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta) dobro znaju.

Sve će to pokvariti stravična, a po ishodu tragična engleska podvala tih martovskih dana, kada će London za svega stotinak hiljada funti,( koliko je koštala kupovina vojnog vrha države na čelu sa generalom Simovićem), platiti „srpsku dušu“, a Srbe u ratu koji je uslijedio – prepoloviti, računajući i žrtve iz prethodnog, Velikog rata (milion i trista hiljada).

Vjerujem da su i parole „Bolje rat, nego Pakt“ i „Bolje grob nego rob“ iz iste, engleske kuhinje, od planera koji su veoma dobro poznavali srpski hajdučki, ali i svetosavski mentalitet, a koje su se toga kobnog dana u Beogradu odlično „primile“.

Bilo je toga marta, među „pobunjenicima“ i nekoliko desetina, pretežno crnogorskih političkih pustoklasa, članova zakonom zabranjene KP, koji će to kasnije prisvojiti kao svoj trijumf i veliki praznik, pod vođstvom Tempa i Đilasa. Sudeći po njihovim memoarima, oni se zbog toga nikad nijesu pokajali. A i zašto bi, kad su oni samo slijedili zaključke Drezdenskog kongresa KPJ, trinaest godina ranije, da „Jugoslaviju treba rušiti svim sredstvima“, zbog čega su, kao i zbog nekoliko atentata na jugoslovenske čelnike, bili stavljeni van zakona.
Oni nikad neće shvatiti ni misiju Broza na ovim prostorima – da u građanskom ratu koji će uslijediti, što više Srba ode pod zemlju (kopija crne Oktobarske revolucije)!
Ono što će mi ostati zagonetka i do ovih dana, jeste učešće moga rođaka iz Morače, Patrijarha Gavrila Dožića, koji je tada podržao demonstrante. (To će ga kasnije koštati četvorogodišnje robije u Dahauu, gdje će mu se priključiti, nakon okupacije zemlje, i sv. Vladika Nikolaj.)

Nažalost, ne sjećam se šta je tim povodom rekao u Memoarima, jer sam ih odavno imao u rukama. Ali znam da bih se i sam, u nekim mlađim godinama, kao politički analfabeta, toga dana našao na ulicama Beograda. To je taj mentalni sklop na koji su naši viševjekovni „prijatelji“ Englezi i računali…

Uzgred, ovaj tekst ne pišem zbog više nego tragičnog 27. marta, nego, upravo, zbog naših osvjedočenih „prijatelja“ Enleza i onoga što su nam godinama i decenijama činili. Zbog toga što to nakazno prijateljstvo traje više vjekova, uprkos upozorenjima najumnijih među nama!

Na ovom Portalu citirao sam Lovćenskog tajnovidca ( ne znam kojim povodom) kada je engleskom ambasadoru na jednom prijemu u Beču, tridesetih godina devetnaestog vijeka, rekao: „Dokle ćete vi, Englezi, držati mrtvu tursku ruku oko našeg srpskog vrata?“ Odgovor ne znamo, jer ga, vjerovatno nije ni bilo. Inače, tada je Osmanska imperija uveliko bila na zalasku.

U ovoj prilici ne bih da pominjem i Napoleonov pohod na Rusiju 1812., uz podršku Londona, zbog koga je propao Karađorđev Ustanak u Srbiji… Ali, ne mogu da izbjegnem tzv. Berlinski kongres 1878., kada su priznate dvije srpske države, Srbija i Crna Gora, i kada je Sandžak, koji ih je , po diktatu tadašnjih velesila razdvajao, pripao okupacionoj Austrougarskoj carevini, kao i Bosna i Hercegovina.
Znam od davnih dana za Aneks Berlinskog ugovora, da se u Srbiji i Crnoj Gori istorija može i mora izučavati od Nemanjića, nikako dalje. I to traje i do ovih dana! Da budem iskren, ne znam kolika je i kakva je bila u ovim ugovorima uloga Britanske imperije, ali, pretpostavljam, da nije bila zanemarljiva.

Preskočiću decenije u kojima su srpski vladari pokušavali da uspostave prijateljski odnos sa Britanskom imperijom, sve do istorijskih govora Vladike Nikolaja u Londonu 1915.koji je, po želji i zapovijesti Predstolonaslednika Aleksandra, držao u britanskoj prestonici , u osvit Prvog svjetskog rata. Tada će najumniji Srbin, posle Sv. Save, u nekoj prilici reći: „Da nije Njemaca, vi Enlezi bili biste najveći srpski neprijatelji!“

Zaborav ovih riječi lelićkog sveca skupo će nas koštati u decenijama koje dolaze.

Pomenuću samo još kraj 1912. i početak 13. kada je na Londoskoj konfrenciji proglašena, pa potvrđena država Albanija , formirana od stočarskih arnautskih plemena koja se, po jeziku, nijesu mogla među sobom sporazumjeti, da bi se Srbiji onemogućio izlazak na Jadran. I kada su Srbi iz Crne Gore i oni iz Srbije, uz pogibiju 12 hiljada ratnika osvojili Skadar, onda je engleska i austrougarska flota u Jadranu, zaprijetila crnogorskom kralju Nikoli, da će bombaerdovati Crnu Goru, ukoliko njegova vojska odmah ne napusti Skadar.
Tada je, po volji Austrougara i Engleza, zetska prestonica Mrnjavčevića, Skadar, ostao u njihovoj novoformiranoj državi Albaniji!

Mnogo toga ću preskočiti, da bih stigao do poslednjih engleskih nastupa prema Srbiji i Crnoj Gori. Ne mogu da ne spomenem odnos Engleske vlade prema Vladi Jugoslavije, koja se 41. zahvaljujujući rođačkim odnosima Karađorđevića sa domaćinima našla u Londonu. I misijama Londona u štabovima dva antifašistička pokreta u Jugoslaviji, kod Draže i kod Broza.

Znam veoma dobro šta je Draža u Lipovu, kod mog Kolašina, rekao krajem 42. „misionarima“ Londona u njegovom Štabu, koji do tada ni na koji način nijesu pomogli pokretu D. M. u Srbiji i Crnoj Gori. I ponovio je, otprilike, onu rečenicu Vladike Nikolaja, koja će i njega i njegov pokret kasnije mnogo koštati. Zahvaljujući Brozovim propagandnim centrima u sjevernoj Africi , London će potpuno promijeniti podršku od generala Draže prema Brozu, krajem 43. godine, kada će po njihovom diktatu mlađani kralj Petar pozvati pripadnike kraljevske vojske u otadžbini da se stave pod komandu Broza!?
U tom kontekstu karakteristična je i ona Čerčilova izjava: „Nije važno da li će u Jugoslaviji vladati monarhisti, ili komunisti, jer mi nećemo tamo živjeti“.

Upravo zbog toga ne bi trebalo da nas iznenadi ni ponašanje Enleza nakon proboja crnogorskih i hercegovačkih trupa kroz Lijevča Polje, kada se na riječ Sekule Drljevića tamo predalo ustašama 15o srpskih oficira, koji će kasnije biti spaljeni u Jasenovcu. Pukovnik Pavle Đurišić i književnik Dragiša Vasić, Dražin „ideolog“, i baš kao i Draža rusofil, biće pretesterisani onim velikim šumskim testerama…

Oni koji su se u teretnim vagonima dokopali Austrije, biće vraćeni od strane njihovih „prijatelja i saveznika“ Engleza, na poklanje Brozovim dželatima, kod Zidanog mosta i Kočevskog roga. Tu je zvjerski pobijeno i buldožerma zatrpano preko deset hiljada crnogorskih i hercegovačkih rodoljuba.

Takvu sudbinu je doživio i moj ujak, potpukovnik Gavrilo Gajo Radović koji je kod Zidanog mosta strijeljan sa „još devet bandita iz Donje Morače“.. Njegov rođeni brat, Ilija Mijatov, Radović, predratni oficir i profesor Vojne akademije u Trebinju nakon rata, dvadeset godina će provesti u činu potpukovnika, zbog brata Gaja, da bi tek u vrijme smrti u Beogradu, dobio čin pukovnika JNA.

Zbog ovog stravičnog zločina kod Kočevskog roga, koliko sam primijetio, Englezi se nikad nijesu previše sjekirali.
Reći ću u ovoj prilici da generala Dražu nijesu zarobili Krcunove ubice , već engleski specijalci, na prevaru, naravno, koji će ga, bolesnog, iz njegove Srbije avionom prevesti do Sarajeva, a potom izručiti beogradskoj Udbi, gdje će drogiran (po priznanju srpske ljekarke) nastupiti na sopstvenom suđenju.

U sjećanjima šta su nam sve naši engleski „saveznici“ radili, ne mogu, naravno, da ne pomenem i ono bombardovanje srpskih i crnogorskih gradova koncem Drugog svjestkog rata. Tada su nam naši „prijatelji“, a ponajviše Englezi, sručili tovare bombi na Beograd, Niš, Kragujevac, Kraljevo, Valjevo, a u Crnoj Gori na Podgoricu i Nikšić. Bilo je to po narudžbi Broza, ali su se kao potpisnici zahtjeva za bombardovanje saveznika pojavili Brozovi generali, Koča Popović i Peko Dapčević. Motiv je, navodno, bio uništavanje Njemaca u odstupanju. Po mojim saznanjima, samo je jedan Njemac poginuo, ali su stradale hiljade Srba i njihovih gradova!. Zanimljivo je da tada (a ni prije) nijesu bombardovani ni Sarajevo, ni Zagreb, ni Ljubljana…

Englezi će se ponovo proslaviti u bombardovanju Srba 99. godine, kada su njihovi avioni, uz pripomoć američke i Njemačke (uprkos Ustavu) avijacije, sručile tone bombi, uključujući i one sa osiromašenim uranijumom, na srpske teritorije! Tada će Toni Bler, predsjednik Britanske Vlade, uz najpogrdnije izraze na račun srpskog naroda, koje ni Gebels ne bi mogao smisliti, izjavio: „Jedva sam nagovorio Klintona da bombardujemo Jugoslaviju!“ Ali ga je, ipak, nagovorio!

Ova priča se poprilično razvukla, uprkos mojoj žurbi da dođem što prije i do ovih dana. Tu se, dabome, ne može preskočiti ni Srebrenica, najveća podvala srpskom narodu u minulom vijeku.Svjedoci smo gotovo nevjerovatne i začuđujuđe engleske upornosti da se tamo po svaku cijenu proizvede „genocid“ i da se on, naravno pripiše čitavom srpskom narodu ( kako bi se, valjda, njihovi prijatelji Njemci malo od tog bremena odmorili)!Svjedoci smo njihovog pokušaja u Savjetu bezbjednosti UN da se gotovo na silu, proglasi „genocid Srba u Srebrenici“, kao i njihovog upornog nastojanja da se u parlamentima srpskih zemalja usvoji takva kvalifikacija. Ako se sjetimo zbivvanja u sramnom tzv, Haškom tribunalu, vidjećemo da su upravo engleski tužioci na tome najviše insistirali!

Ovdje mi se neizbježno nameće pitanje: Šta su angleski SASovci radili u Srebrenici i okolo nje, nakon njenog oslobođenja? U jednom izvještaju holandskog bataljona, koji je obezbjeđivao Srebrenicu, ostaće zapisano da su pripadnici specijalnih britanskih jedinica tamo boravili više dana, da su ujutro odlazili u nepoznatom pravcu, a da su dolazili uveče, čisteći uprljanu odjeću, ali i – oružje! Otkud oni tu i po kakvom zadatku? Ne treba mnogo pameti da se zaključi kako su oni tamo radili na proizvodnji „genocida“ u Srebrenici. Da su, najvjerovatnije, učestvovali u strijeljanju zarobljenika 28. muslimanske divizije, baš kao i Diverzantski odred, sastavljen od plaćenika Hrvata, Slovenaca, Muslimana pukovnika Beare (u čijem je sastavu bio i čuveni haški „svjedok“ Dražen Erdemović!)
Inače, pukovnik Ljubiša Beara, neutvrđene nacionalnosti, prije ratovanja u BiH, bio je glavni čuvar Brozovih Briona punih 15 godina! On je od komandanata koji su osvajali Srebrenicu uporno tražio da mu daju jedan broj boraca navodno „za transport zarobljenika“, ali su ga gotovo svi odbili.

Tako će se desiti da ni SASovci, ni Ljubiša Beara sa svojim plaćenicima ne mogu da namire broj pobijenih muslimana, dovoljan za proglašenje genocida!

Umjesto ličnih opservacija citiraću iskaz najvišeg predstavnika Ujedinjenih nacija na teritoriji Srebrenice, iz 1995. godine, Amerikanca Filipa Korvina, koji je neprekidno, sve do svoje smrti 2010. godine tvrdio da je tada „u Srebrenici ubijeno oko 7oo bosanskih muslimana i da je razlika između tog broja i 8.ooo koji se stalno propagira – politička. Srebrenica je očigledno ispolitizovana, kako bi se srpski narod neosnovano optužio i trajno zavadio sa svojim susjedima“!

To našim engleskim „prijateljima“ očito ne smeta da bi se i do ovih dana neumorno zalagali, ako ne za proglašenje „genocida“, pošto to nije prošlo, ono bar za kažnjavanje onih koji to ne prihvate!

Inače, engleska kontraobavještajna služba MI6 veoma je prisutna na ovim balkanskim prostorima. Nikako da shvate da Velika Britanija odavno nije imperijalna sila. Ali nema nikakve sumnje da mogu da nanesu mnogo štete državicama koje pokušaju da budu suverene. Ja sam se sa jednim prijateljem kladio da ni one čuvene prištinske takse, koje su Srbiju koštale milijardu evra, nijesu njemačka, već enleska „izmišljotina“ Nemaju Njemci, koji nam „misle dobro“ stoljećima, baš kao i Englezi, toliko mašte…

Ne bih ovom prilikom podrobnije da se bavim ulogom engleskih specijalaca u likvidaciji Zorana Đinđića i njihovog naočitog plavokosog pucača, koji su se odmah nakon obavljenog zadatka specialnim avionom izgubili sa beogradskog aerodroma, jer sam o tome na ovom Portalu, nedavno pisao U Beogradu im je ostala logistička podrška, od kojih su najmanje dvojica bili „nosači kovčega“ . Zlosrećni Zvezdan Jovanović, koji je pod prijetnjom likvidacije porodice, pristao da bude „ubica“, nevin trune u zatvoru već 16 godina, samo zbog toga što je jednog od ove dvojice šutnuo nogom u dupe u prostorijama Komande JSO!

Tonija Blera odavno ne viđam u svojstvu savjetnika u Beogradu, ali to ne znači da je on digao ruke od Balkana.

Sudeći po višemjesečnoj aktivnosti njegove ambasade u Podgorici, nije isključeno da im Bler, kao osvjedočeni srpski „prijatelj“ i u ovim sudbonosnim danima za srpski narod u Crnoj Gori, makar telefonskim savjetima, pomaže.
Po mojim neutemeljenim predpostavkama, upravo se tu kuvaju kadrovske i programske „šeme“ koje mogu odlučujuće uticati na budućnost Crne Gore. U tome sudjeluju i neki ofirani, ali i oni drugi, doskora agenti spavači. Ambasada naših „prijatelja“ preko bare, ima ovoga puta, mada, možda, griješim, samo ulogu „pomoćnika“.

Naravno da poslije svega čovjek mora da se zapita – otkud takva i tolika, viševjekovna „ljubav“ prema Srbima? Odgovor koji se najčešće može čuti – kako su Srbi mali Rusi, pa zbog toga. Ili što je naša kuća na sred puta… Ma, neće biti. Srbi su malobrojni, ali veliki Božji narod, koji samo zahvaljujući Gospodu traje i do ovih dana.

I stari Arijevski narod, sa čime ni Englezi, ni Njemci ne mogu da se pomire…

Neka nam je Gospod na pomoći. I da nikad ne zaboravimo riječi najumnijeg među nama u poslednjim stoljećima, sv. Vladike Nikolaja!