Bolnica na kraju pameti

Piše: Emilo Labudović

Fali kreveta, nema dovoljno respiratora, medicinskog alkohola ni za lijek, a i kad se nađe skuplji je od osrednjeg viskija. Maske – mislena imenica, rukavice još više. Ovo je, uglavnom, realnost koja omeđava stanje u kojem se nalazimo dok sve teže dišemo pod najžešćom okupatorskom čizmom koja je ikad zgazila na ove prostore – pod virusom korone.
Činjenica da se sa istim problemima nose i daleko razvijenije zemlje i mnogo bolje snabdjeveni zdravstveni sistemi i nije za neku utjehu. Nas je, kad saberemo i one koji su se vratili, jedva za jedan pristojni evropski grad. I da se na vrijeme ne mislilo nego promišljalo, a to je obaveza onih koji dominantno kreiraju sadašnjost i budućnost jednog naroda, odavno bi smo onog najneophodnjeg imali više nego dovoljno u domaćim magacinima. A bilo je upozorenja, jer nije ovo prva ni epidemija ni pandemija.
Narod je davno rekao da u svakom zlu ima i nečeg dobrog. Možda će se, kad sve ovo bude lani, neka buduća garnitura odgovornih prisjetiti pouka iz ovog vremena i nastojati da predvide i ono nepredvidivo i pripreme i sebe i nas za ono „ne daj, Bože“.
A šta god budu planirali i spremali se za neko buduće nedajbože vrijeme, kao građanin i kao jedan od onih koji sve češće bivaju „korisnici zdravstvenih usluga“ iskreno se nadam da će se konačno dosjetiti da Podgorica nema – bolnicu.

Klinički centar je odavno stekao status ustanove tercijarnog zdravstva i samim tim pripada cijeloj Crnoj Gori. Tu se, po definicji, primjenjuju najsavremenije medicinske mjere i protokoli i građanima pruža medicina najvećih dostignuća. A kako to funkcioniše u praksi, znaju oni koji mjesecima čekaju na specijalistički prregled i bolnički krevet. A njih na pojedinim deljenjima jedva da ima i desetak.

Podgorica je, dakle, jedini grad sa više od trideset hiljada stanovnika, ne samo u Crnoj Gori, koji nema gradsku bolnicu. Taj nedostatak veoma teško pokušava da zakrpi inače veoma dobro organizovana mreža domova zdravlja i požrtvovani izabrani ljekari, ali to je tek samo prvi susret sa bolešću, njeno osnovno dijagnosticiranje i početno liječenje.

U svim normalnim državama, put bolesnika dalje vodi prvo u bolnicu a onda, ako to nije dovoljno, u specijalističke klinike i kliničke centre.
Kao poslanik, godinama sam prilikom razmatranja državnog Budžeta ukazivao na ovu činjenicu i nedostatak. Na to su, na žalost, ostajali gluvi čak i ministri koji su prije svega bili ljekari. Miomir Mugoša naročito. U međuvremenu građene su, a gradio je i Mugoša, mnoge zgrade za javnu upotrebu, neophodne ali ne koliko i bolnica.

Ne tako davno, kad se povela rasprava o namjeni prostora bivše kasarne „Morača“ predložio sam i pisao o tome da je ta lokacija dušu dala za gradnju dvije Podgorici i Crnoj Gori najneophodnije zgrade: zgradu Gradske bolnice i Skupštine. Jer, u Podgorici živi trećina građana Crne Gore, a zgrada Skupštine je još u prošlom vijeku izgubila trku sa namjenom i potrebama. Ako bi Skupština i mogla da sačeka još koju godinu, mada teško jer o skučenosti i nedovoljnosti prostora u njoj mogu samo da sude oni koji su čekali i čekaju da neko ustane sa stolice pa da sjednu, gradnja gradske bolnice je prioritet iznad svih. I ne samo zbog ove epidemije i činjenice da je „Bemaks arena“ trenutno jedina „bolnica“ u gradu već prije svega za vrijeme kad improvzacije po „o ruk“ sistemu više ne budu prilične.
Siguran sam da će i ovaj apel doživjeti sudbinu prethodnih, ali moja pokojna baba je govorila: „ja uradih što je do mene, a vi kako vam drago“. A dok u tjeskobi samoizolacije razmišljamo o onome što jeste i što će tek biti, podsjećam sve nas na riječi nenadmašenog ranoranioca, Duška Radovića: „Loše je svako dobro koje nas razdvaja a dobro je svako zlo koje nas spaja“. Daće Bog, i ovo će okrenuti na dobro.