Božić na Kosmetu

Emilo Labudović

Još nam gaze staze i bogaze,
Još balave našim tragovima,
Još nasrću na crkve i slave,
Na oltare,
Pale, žare, skidaju nam glave
Iz zaseda, mučki, kukavički,
Crne senke nad belim poljima…
Još zatiru šljeme i pragove,
Crne svadbe, još crnje grobove,
Trnu zublje, kamene ognjišta,
Buja korov kroz pusta strništa,
Mukla zvona i prazna kolevka
Naša java, naša besanica…
Jer iz mraka
Što vekove broji
Iz mrčave uma i zaumlja,
Sa sred rane koja trune, gnoji,
Vreba stara guja kamenica
Puzi, šunja
Zverka, strvoderka
Sa likom čoveka.

Ali, tinja sveća zavetnica
Pod čadorom nebeskoga svoda
Izabranog Lazarevom kletvom.
Drhti plamen
Šiban vetrovima
I zatiran mrtvih glava žetvom
Od Kosova Polja do Mojkovca.
Oko njega ozarena lica
Sokolovo gnezdo sivih ptića
Greju nadu
Verom u Gospoda,
I čuvaju nezamrli znamen
Na molitvu Majke Jugovića,
Na svetinju Gospinog Pokrovca,
I Duh Sveti Boga i Božića.
Pod pogledom slepe Jefimije
Žive, traju
Rastu i bujaju
Dok okolo noć studena bije.
I dok crne aveti se množe
I svet tone u vrtlogu ludom
Svetla strana trule istorije
Još svedoči pred Strašnijem Sudom
Da će „biti što biti ne može“!