Božidar Milošev Bojović

Vaše visokopreosveštenstvo, čestiti, vrli i mili naš mitropolite Joanikije, Vaše preosveštenstvo, gospodine Kirilo, ugledni oče Predraže, paroše tološki, plemeniti oci roda hrišćanskoga, prijatelji, braćo i sestre, dozvolite mi da se od Božidara Miloševog Bojovića oprostim u ime prijatelja, u ime intimusa koji su sa njim dijelili Njegovu trpezu Ljubavi, Njegove radosti, Njegove pobjede, uspone i Badnjake, ali od kojih je, budući Stoik, Stolpnik i Trpetnik, skrivao svoje patnje, svoje uzdahe i bol.

Da se oprostim u ime svih inih koje je podigao iz postelje, da l’ tjelesne, da l’ duhovne, podigao svojom Bogočežnjom i Čovjekoljubljem. Jedan sam od toga bezbroja među kojima ste i vi, kojih se kosnuo ljekoviti Njegov dlan, pogled i širina Njegova srca. Samo hiljaditi sam kojega je osokolio, obodrio i usinio!

Znam da je po svojoj plemićkoj skromnosti htio da se iskrade sa ove pozornice na kojoj je igrao nezaobilazne i značajne role, i znam kako ga je crvenio laskavi aplauz, jer na tu pozornicu nije stao željan afirmacije i slave, budući da je već osamdesetih godina ime ovog ljekara bez granica, pominjano diljem velike zemlje one. Od nevolje je Božidar Milošev otišao u politiku! Ali ne od lične, već od narodne, od opšte nevolje. Svoju sreću nije mogao da zamisli kao divno ostrvo u moru nepravde, u rušiteljnim „vremenima propadanja“ kako je govorio Njegov brat u boemiji, Hrista radi, Ranko Milošev.

Svima je sve unaprijed bilo oprošteno. Možda su i zato udarali, nekada i prenisko i prepodlo, da bi se posvjedočilo kako Pravoslavni Srbin može biti predobar i prepodoban. Oprašato je i išao naprijed, i istinu Sebara selio iz pećine u pećinu, iz podruma u podrum, od Studenjaka do studi one posljednje kada je ostao sasvim sam, ali sa Svijećom koja je zasijala u velikom plamenu Litija.

Bezbroj puta, od djetinjstva, i kao da je samo to bila konstanta Njegovog života, gledao je kako gori njegovo djelo i kako u vjetar ide njegovo blago – sve ono u šta se ugrađivao i zašta je živio. Bezbroj puta kretao je ispočetka. Živio je ponajmanje za sebe i za svoju familiju, okupljao plemenike i glavare plemenske, sabirao Crnu Goru nesabirnu i tajno bolovao tugu Džaferovu, što ime njegovo u bukvaru stoji uvijek i samo pored „džaka“.

A kad došlo vrijeme bilo da kao Avram založi sina k’o Isaka, njegov Isak Miloš, već bješe tako vaspitan da je znao što mu je činiti – sam je išao da prinese krvnu žrtvu svoju u zemlji Moriji, jer je znao da Božidar Milošev nikada nije samo govorio, nego svjedočio svoje Vjerujem.

Kada mi je rekao: „Boćko, otanjalo je!“ po prvi put nisam htio da mu vjerujem, duša se moja otimala. Nekako, baš u dane kada se ugasila i Narodna stranka, ugasio se zemni život jednog od njenih najuglednijih osnivača i posljednji njen iskreni, nepokorni i nepodmitljivi čuvar. Kao da je od tog raskola na istinu i laž, na nikada ostvarenu narodnu sreću i uvijek prisutnu narodnu nesreću, ostala da tuguje i čami. Kao da živjela samo njegovom dušom i dušama par divnih, čestitih, entuzijasta kakvi su bili dva Ranka, Georgije ili Raško.

Časni mladić iz Potpeća, talentovani šahista, violinista i poliglota, potomak plemića Šaraca, veleposjednika i hajduka, do potonjeg časa bio je bitke narodne i brižio brigu sirotinjsku. Rođeni monarhista, nije se opijao dvorovima. Rođeni plemić, malo čemu zemaljskom se radovao, osim ako Sabranje Sveslovensko i Svesrpsko nije stvar samo Neba.
Bio je student medicine kojeg su beogradski krčmari u vremena „drugova i drugarica“ opisivali sa „onaj gospodin“ i čašćavali koje bi upamtili da su bili nekada za njegovim stolom. Gospoče široke duše koje mi je negdje pred kraj, sagledavajući blistavu karijeru u kojoj je stizao da bude i predsjednik endokrinologa stare Jugoslavije, ispovijedao da nizašta ne bi dao svoje dane boemije i one duše sa kojima ju je dijelio. Bio ljekar je brižni koji je vjerovao i volio ljude, saosjećao sa njima cijelim bićem i, sa onim, za čim je i sam cijelog života skriveno patio – OČINSKI ljubio najmanju braću Gospodnju.

Nema kojeg nije potapšao, podragao, pomogao i ohrabrio, kojeg nije podigao. I zato su mu nevjerstva i izdajstva teško padala, i zato je tiho otpatio svaku ranu duboku. Oprašato je i ostajao sve usamljeniji. Ne samo biološki, bez ispisnika, već i ideološki, jer novo vrijeme i novi običaji, sve su bili dalje od njegovih vječnosnih principa i njegove hrišćanske etike.

Znam da mu danas smeta i ovaj govor koji pokušava da Ga bude dostojan, jer on, taj govor, mora da bude zanos od prve do potonje riječi, jer bio je zanesen i vanvremen od prvog do posljednjeg dana i časa, u jedinoj zebnji koju je poznavao – šta će bit sa narodom kojem se predao bio i profesionalno, i porodično, i politički. Kao da bio je monah i kao da je to morao!!!

Kada odlazi čovjek, draga braćo i sestre, sve zvuči kao već viđeni sprovod, plagijat i falsifikat, a ipak nije. Novom tugom tuže naša srca. Tuguju izvorno, tuguju nepatvoreno i po prvi put za čovjekom nemalog života, pred kojim su pale sve prepreke i mitarstva. Tuže jer odmotava se film onaj koji počinje slikama sirotanskim, crnim, u planinama gorkim, oskudnim, zavidnim i hladnim. I u tom odmotavanju životne trake, koja je duga skoro osam i po decenija, u završnim scenama, opet zatičemo istog Dječaka sirotana kako po kanjonima, opet one Albanije, premeće i razgrće drače i podiže stijene, ne bi li našao kosti kostiju svojih, sa početka priče. I onda suze moje, suze naše linu, jer ta duša napaćena, u tom osamdesetogodišnjem razdoblju, ćutala je o onome što joj je bilo najpreče, a obasipala nas je pažnjom, ljubavlju i ozdravljala nas je, a sebi nije mogla pomoći. I opet linu suze moje, suze naše. Taj Dječak kojem nije ostavljena tajna kako se liju zvona, podizao je hramove ljubavi i opet, najveća mu je zebnja bila: „Samo da okupim Zminičane, još ovoga ljeta da izdržim“! I izdržao je.

Braćo i sestre, tragedija njegovog naroda, prošla je ravno kroz slavsku trpezu njegove porodice, kroz pogaču slavsku i svijeću. Previjajući svoju ranu, previjao je ranu narodnu. Noseći narodni krst, nosio je svoj, tješeći sebe, tješio je rod svoj. Zato je bio prepoznat i voljen, narodni čovjek, i narodni ljekar, i narodni tribun koji dobar bojak je odbojovao kao Bojović, Šaranac, Durmitorac i Srbin Crkve Svetosavske, kao brat, i prijatelj i čedo duhovno oca našega Amfilohija.

Ivane, brate moj, prije tri dana, u Crkvi, nakon Liturgije, kad slutili smo da končina već tu je, rekao si mi nježno, šaljivo – prijekorno: „Boćko, nemoj sad da ja tebe tješim“! Danas Ti kažem, brate moj, iskreno, da si cijelog svog života od oca dobijao izobilno ono što se podrazumijevalo da je tvoje i da ti sleduje, a ja sam od Božidara skupljao ništa manje, iste Darove, a nije se moralo i nije se podrazumijevalo, i ovom riječju krhkom i nemuštom, želim da se odužim, vo vjeki vjekova.

Oproštajni govor Bogića Bulatovića