Vladimir Božović: Dijego Garsija
Prema naslovu, ova priča bi mogla biti zvonka najava za, recimo, nadolazeće Barsino fudbalsko čudo. Mogla bi biti i podsjećanje na nehajno zaboravljenog latinoameričkog poetu ili romantičnog heroja iz španskog građanskog rata. Na žalost, ništa od toga. U prirodno nasmijani, ljetnji ritam ovog naslova utopili su se neizrecivi bol i nepravda koji traju decenijama. I sve to u poznatoj režiji neprevaziđenih ”šampiona” vladavine prava i humanističkih tradicija.
Šezdesetih godina prošlog vijeka, Dijego Garsija je bilo jedno od onih nepoznatih, idiličnih ostrva u Indijskom okeanu. Ujedno, to je i najveće ostrvo Šago arhipelaga koje se sastoji od nekoliko desetina malih tropskih ostrva. Po kolonijalnom nasleđu, arhipelag je ostao u sastavu Velike Britanije. U glamuroznoj ljepoti Dijega Garsije živjelo je oko 2000 ljudi. Imali su svoju crkvu, školu, poštu, bolnicu, željezničku stanicu, divna sela i opušten, muzikalan život. Naivna turistička propaganda tih godina, u sporim kadrovima iskrzanih slika, prikazuje tamnopute stanovnike Dijega Garsije kako razdragano mašu i pozivaju goste u svoj rajski kutak.
A onda su jednog dana, naježeni NATO generali raširili hladnoratovske karte i zlokobno pokazali prstom na ostrvo. Dijego Garsija je označeno kao jedinstveni prirodni nosač aviona i buduća baza ”strateške prednosti”. Pod tim dugim NATO prstima, zakotrljala se zlehuda sudbina ostrvljana. Naime, britanska vlada je u punoj tajnosti, zaobišavši parlament i javnost, 1966. potpisala ugovor sa vojskom SAD o korišćenju Dijega Garsije na 50 godina. Cijena – zbilja sitnica: tričavi popust prilikom kupovine američke mornaričke opreme i oružja. Jedini američki uslov, britak i nacistički uprošćen, je bio: očistiti ostrvo!
Od tog trenutka, iz dana u dan, kopnio je prostodušni i vedri život Dijega Garsije. Počeo je organizovani zločinački poduhvat bestijalnog protjerivanja njegovih stanovnika. Došli su mjeseci patnje i straha. Najprije su ”saveznici” pobili sve kućne ljubimce na ostrvu. Gasom! Prostruje žmarci od neizbježnih, užasavajućih asocijacija, zar ne? Potom su beživotna tijela ljupkih stvorenja zapaljena na zajedničkoj lomači naočigled istraumirane djece i njihovih roditelja. Cilj je potpuno ostvaren – uselio se paničan strah u srca dobrih ljudi. Uporedo, Britanci su prekinuli svaku dostavu hrane i ljekova svojim građanima na ostrvu. Jedan po jedan, a ubrzo potom i stotinu po stotinu, stanovnici Dijega Garsije su nasilno utrpavani u brodove. Odredište: Mauricijus. Ti brodovi, utonuli pod teretom prognaničke patnje, postali su uobičajena slika ovih dana. Kako tada, tako i danas, isti akteri dosoljavaju svjetska mora ljudskom nesrećom. Samo su, u međuvremenu, usavršili ”tehniku”, odnosno učinili je perfidnijom. Umjesto njih, protjerivanja i ubijanja obavljaju lokalni ”teroristi po ugovoru”, obučeni u njihovim bazama i plaćeni njihovim novcem. Za to vrijeme, medijsko i ideološko prepakivanje terorista u ”borce za slobodu”, po uvježbanom obrascu, vrši lokalni NVO #grant #NATO #bagra sektor.
Garsijevci su svoj ”život” nastavili u ”privremenim” uslovima. U raspalim kućama, bez elementarnih uslova za život. Iz tih straćara, čak i danas (zabilježeno u sjajnom dokumentarcu ”Stealing a nation”) čuju se bolni uzdasi, pretočeni u dirljivu pjesmu tuge za domom, za sunčanim ostrvom srećnog života.
Nakon nekoliko protesta osamdesetih godina HH vijeka, britanska vlada je prognanicima ponudila ”pomoć” od 3000 funti. Uglavnom nepismeni, oni su otiskom prsta ”potvrđivali” prijem pomoći. Međutim, to je bila još jedna tipično britanska podlost. U dokumentu na engleskom jeziku, među slojevima nerazumljivih pravnih formulacija, bila je skrivena klauzula kojom se prognani ”dobrovoljno” odriču prava na povratak.
Ipak, zahvaljujući nekim upornim i dobrim ljudima, slučaj ”Dijego Garsija” se našao pred sudom. Ta pravna borba, sa vrlo jasnom raspodjelom dobra i zla, sem poslovičnog britanskog cinizma, pokazala je i potpuni besmisao. Naročito onda kada je Viši sud 2006. presudio u korist ostrvljana! Čudo mogućeg povratka kući je, makar za trenutak, zatreperilo. Ipak, Vlada Britanije, je političkim driblinzima i neformalnim pritiscima uspjela da izdejstvuje ukidanje te presude na Apelacionom sudu. Prognanici su potom, u više navrata, tražili dozvolu da makar posjete groblje i odaju pomen svojima, ali je i to odbijeno. Iako slučaj Dijega Garsije u potpunosti odgovara definiciji zločina protiv čovječnosti, Evropski sud za ljudska prava i Međunarodni sud pravde su se proglasili nenadležnim iz različitih, formalnih, a uvredljivo besmislenih razloga. Iznenađeni? Još jedno grubo podsjećanje da u međunarodnom sistemu vladaju ulične maksime, te da su norme međunarodnog prava igračka za slabe sa kojima se moćni igraju u dokolici, odnosno samo u nedostatku direktnog interesa.
Sjedinjene države su koristile bazu na Dijego Garsiji za sve NATO ratove u tom dijelu svijeta. Takođe, potvrđeno je da se na ostrvu nalazi CIA zatvor u kom se, Abu Graib tehnikama, monstruozno muče zarobljenici, beznadežno isključeni iz bilo kakvog pravnog poretka. Zato se, kao vrhunac cinizma, u inače vrlo oštroj konkurenciji, izdvaja odluka britanske vlade 2010. kojom Šego arhipelag proglašava ”morskim, prirodnim rezervatom”. Znači, onih par miliona tona američkog čelika i željeza se ušuškalo u ”netaknutu” prirodu! Da ludilo bude upotpunjeno, ta odluka jasno implicira da bi prognani Britanci, nekad domicilno stanovništvo Dijega Garsije, svojim eventualnim povratkom narušili prirodni sklad ostrva, za razliku od već prisutnih američkih vojnika i njihovog ”ekološkog” arsenala! Amerikanci su, kako se vidi iz jednog od Vikiliks dopisa, bili potpuno oduševljeni tim ”sjajnim” zapažanjem i odlukom britanske Vlade.
Dijego Garsija je objedinjujuća metafora za izgubljeni raj Atlantide i biblijsku težnju njegovih stanovnika da se, nakon decenija izgnanstva, jednog dana vrate u svoju zemlju. Visoko intonirana ironija ovog slučaja je i u tome što se, igleda ”formalni” Britanci bezuspješno pokušavaju vratiti u – Britaniju. I to im, bratski, već pola vijeka, onemogućavaju Britanci i Amerikanci. Stoga, nismo nimalo začuđeni što se američka baza na Dijego Garsiji zove: ”Pravda”! Makar smo mi navikli na satanističku ironiju iz kuhinje ”milosrdnih” NATO ”anđela”.
(Tekst objavljen u devnom listu „Dan“, 10. 9. 2015)
Kao se Komlen zajpurio da nam on obajsni poruku profesora Bozovica.Pandurcino nije ovo Analtika,tamo tumaci floru i faunu,ovdje se zna sto se tekstom mislilo reci.
Dijego-Garsija, največi atol arhipelaga Čagos (a ne Šago kako navodi autor). Lijepo je da neko ovdje zna da to mjesto postoji. Atol je pretvoren u najveći nosač aviona u Indijskom okeanu. Seoca su zaista raseljena, ali su ostala slobodna ostrvca Opasnost, Nelson, Sika, Peros-Banjos. Stanovništvo Dijego-Garsije je raseljeno i isplaćeno ali se oni ponovo tuže sa državom i traže još, zvuči li to poznato? Nijesu oni nikakvi starosjedioci na ostrvu, to su robovi iz Afrike dovedeni da rade na plantažama, a ostrva su prije njih bila nenastanjena.
Vojna baza je relikt prošlosti i projektovana je u vrijeme hladnog rata. Stacionirani su i najveći strateški bombarderi sa nuklearnim oružjem. Bila je korisna i u ratovima u Zalivu.
Kao uvijek u takvim slučajevima, najveća korist od vojne baze je što je priroda u arhipelagu potpuno očuvana. Živi svijet u moru, ostrvska vegetacija, staništa morskih ptica su netaknuti. U ostrvskim vodama često borave kitovi ulješure, kineski i japanski brodovi za ribolov ne smiju ni da se primaknu. Slično je bilo na Lastovu dok je bilo vojna baza, priroda je bila netaknuta a voda je bila prozirna oko 5m, to nigdje drugo nijesam vidio.
Hvala autoru što me podsetio na ovo lijepo mjesto, a njegovu propagandu i dezinformacije ostavljam vama.
Baš si raskrinkao „propagandu“ 🙂 „Priroda je očuvana zahvaljujući vojnoj bazi“ – to je jedinstven „ekološki pogled“ na svijet.
Po tvojoj konstrukciji, niko sem onih iz Afrike nije starosjedilac, jer su svi otud došli. A ovi koji su protjerani su tamo od 18 vijeka, dakle 2 vijeka na tom prostoru. Ne, oni nisu strarosjedioci, samo su tamo živjeli 200 godina.
I da, u pravilima srpskog jezika, odnosno transkripcije, piše se kako se izgovara, prilagođeno našem glasovnom sistemu, tako da jeste Šago. Možda je u pravilima novog jezika drugačije?
Priroda je svuda očuvana u blizini vojnih baza. Tu niko ne dolazi, nema ribarskih brodova ni ribolovaca, niko ne siječe šumu, ne lovi rakove, ne puca na ptice, ne lovi morske kornjače niti jede njihova jaja. Van ograde kasarne gotovo niko ne kroči nogom. Kinezi i japanci bi davno pojeli kitove koji dolaze oko Dijego-Garsije da nema vojne baze. Tako je bilo i na Lastovu, naveo sam to, tako je oko svake vojne baze u svijetu.
Milion ljudi je raseljeno kad su kinezi pravili hidroelektranu Tri klisure. Seljaci su raseljeni i kad je pravljena Pivska elektrana. To nije ništa novo ni neuobičajeno, ne znam zašto vi protestujete protiv toga? To će oni riješiti sa svojom državom. A arhipelag se zove Čagos, pogledaj bilo koji srpski atlas ili enciklopediju. Iznenadio sam se da neko zna da to mjesto uopšte postoji, pa se ne čudim što ne znate kako se zove.
Dio ovih ljudi se preselio na Sejšele, neko na Mauricijus. Imaš pristupačnu liniju Beograd-Abu Dabi-Sejšeli sa Etihadom, pođi nekad, možda upoznaš nekog od njih. Ima jedna srpska porodica na Sejšelima, ljekari koji su pobjegli od rata i tamo završili. Daću ti njihov broj ako ti zatreba.
Evo malo o ”ekološkom raju” vojne baze.
https://academic.oup.com/jel/article-abstract/21/1/113/482010/Diego-Garcia-British-American-Legal-Black-Hole-in?redirectedFrom=fulltext
E, ako su robovi iz Afrike, još i crni, jadi ih znali njini crni, e onda su ih dobro rasjelili!?
Još im i pare dali što su ih silom sa njiovog proćerali, đe više ni nema bijelijeh plantažera!?
I baš su našli da se tune nasjeljavaju, pa im dobrotvora ustanova NATO kriva!?
Ih, tužne li priče, sudu Božjem hvala!
… Džigerica, meso li je – Englez, čovjek li je!?
Sto puta bravo!