Branislav Banja Kaluđerović: Zašto Miraš Dedeić nije bio dostojan da naslijedi Antonija Abramovića

Da li je skoro „nasilno penzionisani“ od strane svojih pristalica na tzv. opštem crnogoskom zboru na Cetinju, „mitropolit“ Miraš Dedeić bio „dostojan“ naslednik na čelu NVO CPC „mitropolita“ Antonija Abramovića?

Prema kazivanju jednog od najvećih pobornika ove NVO, Branislava Banja Kaluđerovića,  nije, što objašnjava u svojoj knjizi „„Iz vječnog mira živa riječ“ o „svetom mitropolitu“, čiji dio ćemo danas predstaviti.

„Poodavno se postavljalo pitanje o nacionalnoj pripadnosti vladike Mihaila što implicira i mnoga druga, između ostalog i konfesionalna pitanja, na koja tek maglovita i nepouzdana budućnost, može dati odgovor.
Pripadnost nekoj drugoj naciji počiva na dosta nesigurnim i proizvoljnim konstrukcijama.
Sumnja da mu je prezimenjak Dobrilo Dedeić, pripadnik nekakve ultra-srpske stranke ne mora biti ni tako dalek, kao što se to čini na prvi pogled.
Pominjani su i intervjui u kojima se pun pravedničkog gnjeva okomio na crkvu čiji će lider nešto kasnije postati.
Uprkos svemu, dokazi o njegovoj pripadnosti crnogorskoj naciji su mnogo uvjerljiviji!
Svijetu je poznata, srećom ne tako česta, anomalija „SIJAMSKIH BLIZANACA.“
Radi se tu o nekoj svojevrsnoj grešci u začeću , što prouzrokuje spojenost blizanaca pojedinim djelovima tijela.
Najveći broj takvih novorođenčadi je kratkog vijeka.
Na svoj bizaran način, veoma mu je sličan je i „Crnogorski sindrom“ srastanja sa foteljom.

Ne dešava se to baš po rođenju, već u nekim kasnijim godinama, čijim odmicanjem problem postaje sve vidljiviji.
Jednostavno, srasta čovjek sa foteljom i nema te hirurške intervencije koja ga može odvojiti.
Mitropolit Mihailo je toliko srastao sa mitropolitskim tronom da je to postalo pitanje života i smrti.
Bori se svim dozvoljenim, a još više nedozvoljenim sredstvima, uz pomoć „saradnika“, nusproizvoda tabloidnih medija, stavljenih u njihovu službu.
Drugi, moguće i jači dokaz je otvoreno nepodnošenje, kako svojih nasljednika tako i prethodnika.
Zapravo, svog potencijalnog nasljednika ne podnosi, a prethodnika bjelodano mrzi.
Pokušavao je godinama tu mržnju da prikrije, ali je ona eksplodirajući izbila na površinu nakon odluka OPŠTECRNOGORSKOG ZBORA, održanog 3. septembra 2023. godine na Cetinju kada je vladika Antonije proglašen Svecem.
Pokušavao je kojekakvim, uglavnom verbalnim egzibicijama da ospori izbor svog nasljednika vladike Borisa, a proglašenje svog prethodnika mitropolita Antonija Abramovića, nije pomenuo niti jednom riječju.
Tipično Crnogorski!
Bliži mu nekako tuđi Sveci i to tim više što su sumnjivijeg kvaliteta…
Od Svetoga Save, svetih Nemanjića, oceubica i bratoubica, do Svetog Nikolaja Velimirovića, Svetog valjda jedino zbog toga što je oko sebe širio nepodnošljiv smrad, zbog konzekventnog odbijanja da održava ličnu higijenu…
Pokušavao je i da zatre sve što je podsjećalo na sada već SVETOG Antonija i njegova djela…
Takve je nedavno preminuli književnik Marko Vešović nazivao „montenegrincima“.
To su tipovi koji su doživjeli potpunu metamorfozu – od duhovne jednoličnosti, preko moralne dvoličnosti, do potpune i svestrane bezličnosti.

Treći dokaz ima neke crnomagijske osobenosti, a odnosi se na neobjašnjive i neobjašnjene nestanke značajnih novčanih sredstava, doniranih od naše dijaspore.
Četvrti, takođe čvrst dokaz je njegova saradnja sa anticrnogorskim medijima, koji složno i orkestrirano zaćutaše o pokojnom mitropolitu, Svetom Antoniju, ma koliko da su mu davali prostora, dok im se to činilo profitabilnim.
Peti dokaz je skrnavljenje KAPELICE iz vladičanskog doma, u kojoj je vladika Antonije vršio svoje vjerske obrede, krštenja i vjenčanja.
Narod kaže;
„Neka, svačija će se znati“!
Bilo je za očekivati da istim putem nastavi i Antonijev nasljednik, vladika Mihailo, ali niti je on bio tih dometa, a ni uvjerljive vjerske čvrstine, neophodne nepokolebljive uzdanosti u pravdu, svakako dostižnu istinskim vjernicima.
Odvajkada Crna Gora imaše periode za slavljenja i za zastiđa.
Svojstveno je to i drugim narodima, mada ne tako vidljivo kao što je to pod ovom našom kapom nebeskom.
Moguće da je to zbog toga što nas je tako malo, pa je sve vidljivije, a možda zbog toga što je kod nas sve u ekstremnim suprostavljenostima.
Znamo da uzletimo u toliko slavljenom čojstvu i junaštvu, a onda da potonemo u mračne i isprazne trivijalnosti, tonući u njih do neprepoznatljivosti.
Veliki 31. oktobar 1993. godine ostaće upamćen kao veliki dan, kao jedan od najvećih:

Domogao se tog uzvišenog mjesta na način koji najblaže rečeno – izaziva sumnju!?
Svo njegovo kasnije djelovanje, preciznije – nedjelovanje, dokazivalo je da su sve sumnje bile na mjestu.
Upravo novoobnovljena CPC je postojala samo nominalno, kao institucija za trošenje novca od donacija i za tihu pomoć okupatorskoj crkvi.
Okružen sebi sličnima, a i kakvima bi drugo, doveo je djelo mitropolita Antonija do potpunog rasula.
Da se u to više ne može sumnjati, najbolji je dokaz to što ne privhata ni smjene ni penzionisanja, samo da bi nastavio da radi na izvršenju zadataka, odavno mu od drugih naređenog.
Potonji je čas da se iz gorkog iskustva počnemo nečemu učiti, da bi se opet dostigle visine zaslužene slave!
Sa žaljenjem se mora konstatovati da je veličanstvena zamisao mitropolita CPC, uslovljena njegovim preranim, neočekivanim upokojenjem, ostala nedovršena.“

Namjeno smo izdvojili i citirali bez redakcijske intervencije dio iz knjige Kaluđerovića, koji opisuje odnos prema Dedeiću, koji je koliko do juče bio neprikosnoveni i „sveti“ šef ove malobrojne grupe koja sebe zove CPC.

O Mirašu Dedeiću se manje više sve zna, mnogo tekstova na našem portalu bilo je posvećeno razotkrivanju i razobličavanju prevare zvane CPC.

Radi mlađih čitala, da podsjetimo da je Antonije Abramović je bivši klirik Srpske pravoslavne crkve, koji je od SPC dobio zabranu činodejstva.
Na inicijativu nekolicine bivših komunističkih kadrova i crnogorskih separatista na tzv. opštecrnogorskom zboru koji je održan na Cetinju, 31. oktobra 1993. godine, „izabran“ je za „mitropolita“ tzv. CPC.

I u narednim danima, zahvaljujući knjizi „Iz vječnog mira živa riječ“, objavićemo nepoznate detalje iz života Antonija Abramovića.

Nastaviće se…