Branku, pjesniku našeg djetinjstva
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Skupila se duša kao stidan gost
Zrno smeha s devet brava zaključano,
Od kako je Branko izabrao most
Ni orlovi više ne uzleću rano.
……
Uno, reko, pesmom izatkana,
Što su tvoje vode utihnule,
Nadaš li se Branku od Hašana
Čekaš li ga kod Bihaćke kule?
Da li čekaš, sama, u tišini,
Plavokosog dečaka – pesnika
Dok on smehom goni po Krajini
Crne senke crnih bojovnika.
Zalud, Uno, iskriš iskru dana
Noć još bludi na bronzanoj straži
Nema više poljara Lijana
Bosonogog Branka da potraži.
On je znao, a sad i mi znamo
Otkud ova u dnu duše jeza
Uno, sestro, zalud se nadamo
Da procveta bašta belog sljeza.
„On je znao, a sad i mi znamo…“
Nit`cvijeta, niti bašte sljeza.
Vunjena vremena.
Ostalo sjećanje i njegove pjesme:
„A oko ljeskara kroz koji šapuće ljeto,
Pod modrim smiješkom daljina
čekala je djevojka dragog, sestra brata i tuzna mati sina…“
Čekanje traje , al`Branka nema.
Košare, bombe od „Saveznika“ na voljeni grad
i MOST, koji imenom njegovim se zove.
Pjevala je naša mladost na njegovom mostu.
Njemu u čast, a zlikovcima prkos.
Hvala bratu Emilu na sjećanju na našeg brata Branka, koji nam je, nakon svega u „Osmoj ofanzivi“ rekao suštinu onoga što je trebalo reći o takozvanom NOBeu
Rekao i platio. Hrabro, onako kako se i borio dječak iz Hašana, dragi Jole