„Bratoubilački i građanski rat u Crnoj Gori 1941. godine“ (7)!

Piše: Miljan Stanišić

ANTISRPSTVO I VLAST OSNOVNA ODREDNICA SEPARATISTA

Antisrpstvo je bilo jedna od osnovnih odrednica separatista, uz glorifikaciju italijanskog okupatora, kojeg su predstavljali oslobodiocem od „velikosrpstva“. Sve manifestacije koje su u ovom vremenu organizovali separatisti, provijavale su odom zahvalnosti italijanskim fašistima, navodeći da su oni donijeli slobodu Crnoj Gori i „oslobodili je od srbijanske tiranije i hegemonije“. Plan Italijana, potpomognut separatistima, da stvore „nezavisnu“ Crnu Goru nije išao kako su zamišljali. Ni svi iz vođstva CFS za navedene stavove nijesu imali naklonosti. U knjizi je istaknuto kako je bivši ministar i narodni poslanik CFS Savo Vuletić Italijanima postavio uslove pod kojima bi prihvatio mjesto predsjednika vlade „nezavisne“ Crne Gore, a to je da se ne mijenjaju granice iz vremena Zetske banovine; da u Crnoj Gori ostane samo gen. Macolini „s najužim osobljem kao diplomatski predstavnik Italije“, a da italijanske trupe napuste Crnu Goru, dok bi privremeno ostala njihova policija, ali „samo dok organizujemo svoju“. Na to mu je gen. Macilini rekao da bi to značilo da ako ponuđeno prihvate, oni ne bi bili okupatorska sila u Crnoj Gori, na šta mu je Vuletić odgovorio: „Pa valjda ne mislite da bih ja obrazovao vladu pod okupatorom“. A na opasku Macolinija da se Vuletić zalagao za veća prava Crne Gore, a da mu to oni nude – on je odgovorio da se zalagao za federaciju sa Srbijom, a nikako sa Italijom.

Kao što je Vuletić odbio ponuđeno od Italijana, to je učinio i princ Mihailo Petrović, kada mu je ministar Ćano, preko konzula Markiza ponudio presto „nezavisne“ Crne Gore, na šta je on odgovorio da je položio zakletvu na vjernost svome bratu od tetke kralju Aleksandru, a to je ponovio i knezu Pavlu, naglasivši „da ni za šta na svijetu ne bih odstupio od svoje riješenosti da ostanem na liniji pune vjernosti svojoj otadžbini Jugoslaviji “. Konzul je upozorio princa Mihaila da bi odbijanje prestola značilo njegovo zarobljavanje do kraja života, na šta mu je on rekao: „Ako je tako, ja sa ogromnom radošću primam ono što mi je dosuđeno. Sloboda i počasti ne bi mi bili nikakva naknada za sramotu da sam izdao svoju zemlju“. Iako konzul Markiz nije uspio u svojoj misiji, ipak je viteški na kraju smogao snage da princu Mihailu prizna visoke ljudske kvalitete: „Vidi se, Kneže, da ste od pravoga soja“.

Međutim, Macolini nije morao dugo da čeka aspiranta na krunu „nezavisne“ crnogorske države. Sekula Drljević, poznati crnogorski konvertit, bio je dugo vremena vatreni srpski unitarista, kao i ministar u crnogorskoj vladi, ali i na čelu opozicije. Skupštini Crne Gore 1913. i 1914. godine pisao je politički program za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, a 1918. godine bio je vrlo aktivan u pripremi za njihovo ujedinjenje. Kratko je u potom bio i načelnik Ministarstva pravde, ali to mjesto nije zadovoljavalo njegove ambicije, pa je podnio ostavku. Potom se bavio advokaturom, a politički se predstavljao kao republikanac. Zatim je bio poslanik CFS i to u dva saziva, pa iako je uoči rata bio oštri protivnik fašističke Italije, nametnuo se gen. Macoliniju i ponudio da mu stoji na usluzi u stvaranju „samostalne“ Crne Gore, tj. čisto italijanskog provizorijuma. On je krajem maja 1941. godine, na poziv Italijana, stigao iz Zagreba na Cetinje, sa ciljem da pripomogne u stvaranju nazovinezavisne Crne Gore. Iz Rima je Macolini donio već pripremljenu Deklaraciju o proglašenju „nezavisne“ Crne Gore. Po kriteriju lojanosti birani su i delegati skupštine, koji su imali samo jedan zadatak da bespogovorno izglasaju Deklaraciju, što je učinjeno 12. jula 1941. g. na Cetinju. Oni koji nijesu došli ili su izrazili rezerve zamijenjeni su drugim delegatima. Sekula Drljević je od separatista odigrao ključnu ulogu da se bezuslovno prihvate svi uslovi Italijana oko proglašenja tzv. nezavisnosti Crne Gore, kao i dovođenje nazovidelegata koji će sve to aklamacijom prihvatiti. Na početku „radnog“ zasjedanja Sabora određen je Mihailo Ivanović kao njegov predsjednik, a potom je Jovo Popović pročitao unaprijed sročenu Deklaraciju. Njome su poništene sve odluke Podgoričke skupštine iz novembra 1918. godine, na kojoj je donesena odluka o ujedinjenju Crne Gore i Srbije, kao i ukidanje svih odluka iz vremena Kraljevine Jugoslavije, i dr. odluke. Deklaracijom se Crna Gore proglašava „suverenom“, „nezavisnom državom“, monarhističke forme. Istaknuta je ogromna zahvalnost Italiji, bez čije se pomoći ne bi mogao završiti taj „istorijski“ čin, a potencirane su njihove neraskidive veze. Deklaracijom, koja je sročena u Rimu, odlučeno je postavljenje kraljevskog namjesništva, a italijanskom kralju je ostavljeno na volju da po sopstvenom nahođenju odluči koga će da odredi za namjesnika, koji bi proglasio ustav „suverene“ Crne Gore. Kako nije bilo mogućnosti diskusije o podnijetoj Deklaraciji, prema protokolu, predsjednik Sabora Mihailo Ivanović je zatražio da je prisutni podrže aklamacijom, što je jednoglasno prihvaćeno.

Ovdje ćemo iznijeti i govor Sekule Drljevića, koji predstavlja odu Dučeu i fašističkoj Italiji: „Crnogorski narod je ponosan što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea, genijalnog stvaraoca Fašističke Imperije i sa djelima slavne i nepobjedive italijanske vojske“. Pozdravni teledram Hitleru, vrhunac je bestidnosti Drljevića i separatista, koji su bili puki izvršioci ovog projekta: „Crna Gora, koja je u akcionoj sferi Fašističke Italije, danas uspostavljena kao suverena i slobodna država, upućuje svoje misli Vama Firer, u želji da Osovina i novi evropski poredak dostigne svoju sretnu pobjedu“.

(Nastaviće se)