Bratunac, Srebrenica: Dvaput ubijeni

Piše: Luka Radonjić

Ernesto Sabato, argentinski pisac i naučnik, poznat je po nekoliko stvari: po svojim esejima, po svojim romanima, po svom mladalačkom političkom aktivizmu, po navijanju za Estudijantes, angažmanu u okviru Nacionalnog odbora za osobe nestale tokom diktature vojne hunte u Argentini.

Romani i eseji svjedočili su o njemu kao piscu. Njegov doktorat iz fizike o njemu kao naučniku. Njegov aktivizam o njemu kao aktivisti. Odlazak na mečeve Estudijantesa, o njemu kao ljubitelju fudbala. A njegov angažman u potrazi za nestalim osobama – najviše je svjedočio o njemu kao čovjeku.

Šta je trebalo jednom poznatom piscu i naučniku, da se baš on – bavi time? Šta ga je motivisalo? Zašto nije rekao – neka to radi neko drugi! Zato što je vjerovao u one vrijednosti koje nas čine ljudima. Vjerovao je u sjećanje. U samopoštovanje. U saosjećanje. U traženje. Tražeći nestale, tražio je i sebe. I našao je sebe.

Zato se i na današnji dan, ako ništa drugo – sjetimo. Pišem „ako ništa drugo“, svjestan i da je sjećanje u ovom vremenu postalo luksuz.

Sjetimo se ubijenih i nestalih. Sjetimo se onih majki, za čijim suzama ne jure kamere. Sjetimo se onih grobova koje niko osim najbližih porodica ne posjećuje. Sjetimo se onih žrtava o kojima se ne govori mnogo ili se ne govori uopšte. Sjetimo se one djece, majki, staraca i vojnika koji su ubijeni dva puta. Jednom, ubijanjem njihovih života.

Drugi put, zaboravljanjem na njihovu smrt i puštanjem na slobodu njihovih dželata. I zaborav je ubistvo. I nepravda je ubistvo. Moralno ubistvo koje traje. I u njemu ne stradaju ponovo samo oni koji su već ubijeni, nego i mi koji zaboravljamo, odnosno naš moral i samopoštovanje, kao ljudi i kao nacije. A oni, koji su pustili na slobodu dželate, rame su uz rame sa onima koji dželate slave. Oni izvršavaju – moralno samoubistvo.

Na naslovnoj fotografiji uz tekst je spisak ubijenih Srba i Srpkinja na području Srebrenice i okoline na potezu od 1992. do 1995. godine, od strane muslimanskih paravojnih trupa. Spisak sadrži sve starosne dobi. Uključujući i djecu, od koje bi postali možda zemljoradnici, sudije, pjevači, umjetnice. Ko zna šta bi sve postali ali najteže je to što nikada nećemo saznati. Zato, onih kojih ne želi da se sjeti „svjetska javnost“, sjetimo se mi.

Zašto danas na vreli julski dan, da pišem o tome? I zašto baš ti da pišeš? I zašto baš mi da čitamo i dijelimo? Zašto baš mi da se sjećamo? Odgovor je prost. I Ernesto Sabato ga je znao: Jer smo ljudi. Jer nam vrijednost života ne određuju političke kampanje i trendovi, ni interesi velikih sila kojima svi služimo samo kao brojke. Oni kroje prošlost po mjeri svojih interesa u budućnosti. Pamtimo smrt, zato što vjerujemo u život. Tražimo istinu jer želimo pravdu, tražimo pravdu jer želimo mir. Želimo mir, jer vjerujemo u život.

Ovaj skroman tekst prilažem Informativnom portalu IN4S, kao skroman doprinos sjećanju i nezaboravu na žrtve rata u BiH i borbi protiv opšte hipokrizije koja ne vrednuje sve ljudske živote i žrtve.