Brojke i slova

Piše: Batrić Babović

Mnogi se sjećaju ne tako davnih i dalekih devedesetih godina prošlog vijeka. Neki su bili osnovci, neki srednjoškolci a mnogi su bili studenti na fakultetima svih univerziteta bivše SRJ. Jednom riječju, svi su bili zavisni od zarada u roditeljskom domu. Sto njemačkih maraka bilo je u Beogradu krajem dvadesetog vijeka enorman kapital. Deset godina ranije plata srednjoškolskog profesora stajala je u tadašnjim dinarima hiljade i desetine hiljada milijardi.

Prevedeno na jezik tržišta i realne vrijednosti to je bilo kilogram oraha i kora za baklavu u navečerje Nove 1994 godine. Ni tada, ni u doba 100 maraka koje su bile bogatstvo prosvjetni radnici nisu štrajkovali. Isto je bilo u doba rascjepa vladajuće stranke, koalicije “ Da živimo bolje“ i svih posledičnih političkih događaja. Da li su prosvjetni radnici trebali da budu u štrajku tada? Trebali su. Da li su plate danas na nivou zarada za zanimanja koje obavljaju? Naravno da nisu.

Osnovno pitanje glasi zašto do sada nisu štrajkovali? Ko je uredio i odredio pravila ćutanja? Zašto baš sada pobuna i poređenje sa neekvivalentnim zanimanjima? Na kraju, da li se konačno ispekla baklava iz navečerja Nove 1994. godine ili duvaju neki novi vjetrovi? Možda je ojužilo sa avgustom 2020. godine, pa se demokratija pokušava pretvoriti u anarhiju. Nema odgovora ni sa jedne „zaraćene strane“. Hiperinflacija buja, a prosvjeta tapka u mjestu. Brojke i slova sve govore. Vjerovatno i neke politizacije. Još je živ trodecenijski zloduh koga vladajući slijepci podcjenjuju. Pobuna je u vazduhu.