Budva: Održana promocija knjige „Kula od sjećanja druge priče“ Sava Markoča

U srijedu veče, 19. septembra, na terasi Spomen doma „Reževići“ (JU Muzeji i galerije Budve) održana promocija knjige Sava Markoča iz Bara „Kula od sjećanja i druge priče“, saopštila je direktor JU Muzeji i galerije Budve mr Lucija Đurašković.

Na promociji su govorile mr Branka Čvorović, odgovorni urednik programa Radio Budve, Milica Vučinić, pisac i koreograf, kao i autor, dok je moderatorka večeri bila mr Milica Stanić Radonjić, poslovni sekretar JU Muzeji i galerije Budve.

Na samom početku programa brojne prisutne je pozdravila Stanić Radonjić, bliže ih upoznavši sa biografijom autora:

„Savo Markoč je rođen januara 1963. godine u Baru, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, na odsjeku za engleski jezik i književnost. Kratko je radio kao nastavnik, dok je veći dio radnog vijeka proveo u nekoliko pomorskih agencija. Usput se bavio istraživanjem.

U četrdesetim godinama otkrio je ljubav prema kamenu, a u pedesetim ka pisanju kratkih priča, kojima se posvetio. Živi, radi, kleše i piše u Baru“.

Ona je u nastavku obraćanja dala i kraći kritički osvrt na knjigu koja je sinoć predstavljena:

„U svojoj knjizi Savo nas podsjeća kolika je, u stvari, moć riječi – jednostavne i snažne, da sačuva, podsjeti i opomene svakog od nas koliko je važno od zaborava spasiti našu malu, ličnu, porodičnu istoriju i istinu“.

Branka Čvorović je u svom obraćanju istakla lični doživljaj prema knjizi „Kula od sjećanja i druge priče“, ukazavši na to da je knjiga ove vrste lako razumljiva i da lako može naći put do svakog čitaoca.

„Kad otvorite knjigu čekaju vas tri cjeline: Bolje su klesali nego pisali, Svaki grad uz naše more ima svoga lera i druge priče. Ukupno 32 Savova zapisa sada su i naši – jer u svakom od njih prepoznaćemo dio svog djetinjstva, odrastanja, zaljubljivanja, odljubljivanja, ushićenja, razočaranja, tegoba, snova, sanjarenja, radosti, iznenađenja i svega onoga što naš život i sudbine pletu“, dodala je Čvorović.

U nastavku programa, ona je izabrala jednu od Markočevih priča „Milena Jokova“ i pročitala je prisutnima.

Donosimo dio iz predgovora knjige, koji potpisuje autor, a koji je na sinoćnjoj promociji pročitala Milica Vučinić:

„Na treći dan Božića, po gregorijanskom kalendaru, prvi put je ušao u ono što je ostalo od prve prave kuće koju su ozidali njegovi preci kad su se dohvatili ravnog Bara. Ugazio je desnom nogom na veliku kamenu gromadu koja je ležala na zemlji ispred mjesta gdje su nekad stajala ulazna vrata. Nepažljivi posmatrač bi mogao pomisliti da je kamen služio kao stepenik i da je od zemljotresa, koji nijesu bili rijetki u ovom kraju, malo promijenio položaj i izašao iz ležišta na kojem se prvobitno nalazio. Ali, znao je da nije tako.

Još ranije mu je njegov domaćin pričao o nadvratniku na kom je bila uklesana godina kada je kuća građena. Sam sebi se čudio zašto je svih ovih godina prolazio pored ruševine sa kojom je, htio on to da prizna ili ne, bio povezan nevidljivim nitima, ali se uporno ponašao kao da uopšte nije bila tu. Zašto mu nikad nije palo na pamet da uđe, da makar pogleda tih nekoliko preostalih zidova?

Podigao je desnu nogu i ugledao broj, godinu koja je bila nevješto uklesana u kamenu. Nije uspio da razazna da li je posljednja cifra trebala biti trojka ili osmica. Vrijeme je učinilo svoje. Ili maglovito pretpraznično predvečerje. Za trenutak mu je postalo žao što se nije malo podrobnije interesovao za ličnu istoriju, jer koliko god da je bila mala i nevažna drugima, bila je njegova. Ionako ga ova svjetska, koja je baš tih godina prijetila da bude upamćena samo po lošem, nije naročito interesovala. Odmah je pronašao izgovor, svalio je krivicu na oca. Tako bi obično bivalo kada ti prikače da si domazet, kad se prekine veza sa nečim što je bilo dio tebe. Ali, samo na kratko se tako osjećao. Ipak je otac bio taj koji nije dozvoljavao, makar to bilo na način koji je on praktikovao, čestim posjetama rođacima kada je za to bilo vrijeme, nerijetko i kada nije, da dođe do potpunog zaborava“.

Milica Vučinić je sinoć podijelila sljedeće impresije o knjizi:

„Prodorom ove knjige, sa te lijepe porcelanske figure današnjice: porijeklo, porodica, tradicija, na čijoj osnovi su izgrađena sva naša osjećanja i misli, cio naš identitet, Savo je uspio da strgne veo paučine, da oživi i vrati nešto tako daleko i toplo, zaboravljeno i zanemareno. I koliko se samo lakše diše sada kad je, konačno, smisao kao ideja skinut sa dnevnog reda!

Sve je u Savovoj ‘Kuli’ ljupko,naivno razigrano, lepršavo i dvosmisleno,do samog kraja svake od priča, do iznenadne provale htonskih sila na površinu. Izvanredna slika suštine malog čovjeka i malih porodica, običnih ljudi neobičnih snova,igra svijetla i kamena i snažni mirisi djetinjstva.“

Savo Markoč je na promociji pročitao tri kraće priče iz svoje knjige, naslovljene prema bojama italijanske zastave: „Verde“, „Bjanko“ i „Roso“ (zelena, bijela, crvena), pritom ukazujući na određene zanimljivosti iz bliže prošlosti Bara i Barana, koji su sa Italijom i njenom kulturnom neraskidivo povezani.