Bulatović: Inkvizitorski sud i ćorak Đukanovića

Piše: Momir Bulatović

Konačno je pročitana presuda u procesu tzv. državni udar u Crnoj Gori. Svih 14 optuženih su proglašeni krivim.

Rusi i Srbi su dobili gotovo 70 godina robije. Srećom, izbjegnuto je neko novo „oružano ćeranje“. Da li je ovakvom odlukom vlast pokazala zrno mudrosti ili je u pitanju bio državni kukavičluk?

Dan pobjede nad fašizmom u Crnoj Gori je bio zasjenjen očekivanjem čitanja presude Višeg suda u Podgorici u slučaju poznatom pod imenom „državni udar“. Javnost je dovedena do usijanja, a strahovi i brige su se množili svakim danom.

Proces koji je trajao dvije i po godine, i cijelim tokom bio direktno prenošen na lokalnim televizijama, već je bio duboko podijelio građane Crne Gore. Ubjedljiva većina ga je doživjela kao političku farsu i odluku vlasti da pokaže strogoću i time odbrani svoje uveliko poljuljane pozicije, izazvane lavinom brojnih afera koje sve vode do „gospodara“ Mila Đukanovića.

Specijalno državno tužilaštvo je iznijelo i branilo optužnicu koju nije pratio nijedan validan materijalni dokaz. Sve se zasnivalo na izjavi svjedoka saradnika, pravosnažno osuđenog ubice i sitnog pljačkaša, potpomognutog nesuvislom pričom samoproglašenog četničkog vojvode, koji je bio protivzakonito promovisan u agenta provokatora.

Tužilaštvo se na tom osnovu prihvatilo priče koja ne samo da nije bila istinita, već je bila i nemoguća u prostorno-vremenskoj realnosti.

Odbrana optuženih, koju su predvodili briljantni i posvećeni advokati, tokom sudskog postupka je javno i nedvosmisleno raskrinkala tu lažnu optužnicu. Ali jedini efekat je bio u tome što je sudijska trojka pokazala potpunu pristrasnost u korist tužilaštva, ne libeći se ni da im pomaže u trenucima kada sami nisu mogli da se ispetljaju iz sopstvenih lažnih konstrukcija.

Crnom Gorom je, stoga, zavladalo uvjerenje da optuženi nisu krivi, ali da će biti osuđeni, i to na drakonske zatvorske kazne. Očekujući to sa sigurnošću, optuženi politički lideri Demokratskog fronta, Andrija Mandić i Milan Knežević, izjavili su da neće prihvatiti nezasluženu kaznu i da će svoju slobodu i dostojanstvo braniti i po cijenu da „lete glave“. Njihove ili nečije druge.

Oni sa tananijim osjećanjima su zamjerili na oštrini ovih izjava. Pitali su se, tobož zapanjeno, da li je došlo vrijeme da, početkom 21. stoljeća, u Crnoj Gori ponovo „lete glave“ kao vid istorijskog primitivizma. Previdjeli su, međutim, da je u pitanju bila krajnja nužda. Kada se pojedinac suoči sa takvim inkvizitorskim sudskim postupkom, ne preostaje mu mnogo izbora. Ili da se ponizi i pristane na nezasluženu kaznu i osudu ne samo svoju, već i cijelog naroda čiji je politički predstavnik, ili da se pobuni i brani. Ako treba i oružjem. Andrija Mandić i Milan Knežević su odabrali ovu drugu mogućnost.

Pridružili su im se brojni partijski drugovi i ljudi koji drže do istine i ljudskog dostojanstva. Policija je, neposredno pred izricanje presude, pokušala da sazna na šta su sve ti ljudi spremni. Priveli su na informativne razgovore brojne aktiviste Demokratskog fronta i mora da im se nije svidjelo šta su tom prilikom čuli. Vlastima je trebalo da se javi da li je „puška“ kojom prijete Mandić i Knežević prazna (kako su izjavljivali neki provladini analitičari) ili je, ipak, puna. Sudeći po presudi, povjerovali su ovoj drugoj mogućnosti.

Ključno je bilo pitanje da li će sud zahtjevati trenutno hapšenje dvojice političkih lidera, ili će im biti omogućeno da i drugostepeni postupak vode sa slobode. Magična cifra je bila broj godina robije (pet) i, dodatno, odluka suda da li oni moraju biti uhapšeni. I tu je napravljen truli kompromis. Dosuđena im je kazna od pet godina zatvora, ali nije traženo da budu lišeni slobode. To je bio razlog da svi odahnu. Ovog puta su izbjegnuta nova „ćeranja“ po Crnoj Gori. I to je najvažnije.

U drugom planu ostaje pitanje da li je takva odluka znak zrna mudrosti vlasti u Crnoj Gori, ili je dokaz državnog kukavičluka.

Bez obzira na izrečenu presudu, može se smatrati da su lideri Demokratskog fronta izvojevali svojevrsnu pobjedu. Sačuvali su slobodu i mogućnost da u nekom novom postupku, pred drugim vijećem i u drugačijim političkim prilikama, još jednom dokažu apsurdnost optužbi na svoj račun i na ulogu Rusije i Srbije u toj burnoj i kriznoj 2016. godini.

Inače, samo obrazloženje presude je bilo nepodnošljivo glupo i ne zaslužuje bilo čiju ozbiljniju pažnju. Konačno, režim Mila Đukanovića je presudom u „procesu stoljeća“ ispalio granatu iz oruđa najvećeg kalibra. Ispostavilo se da je u pitanju bila lažna, manevarska municija.

Izvor: Sputnjik